Balada o kameleonu

(posvećeno onima koji ne znaju sebe voljeti)

Danima sam sakupljala sve
O tebi
Šta voliš, šta pričaš, gdje izlaziš
I tako sam i ja
Voljela, pričala, izlazila
Tvoje su teme postale moja opsesija.
A onda si se zaljubio
U nju
Pa sam ja
Počela da se oblačim kao ona
Kupila cipele kao njene
Pila kafu kao ona
Sa malo mrvu na vrh kašičice
Šećera
I morala sam da je volim
Jer je ti voliš
I morala sam iz istog razloga da je mrzim
Jer da je obrnuto
Ona mene
Nikad ne bi kopirala.

Svijet ih je pun. Nesrećnih emotivnih kameleona. Suprotno mišljenju da su prazni, uglavnom su to osobe sa razvijenom maštom, burnim i bogatim emotivnim sklopom. Bogatim i – haotičnim. Jer u njihovim emocijama ima mjesta za sve i svakog osim za same sebe. Neki se preoblače da bi se sakrili, misle da im mimikrija pomaže da prođu kroz život sa što manje povreda, a drugi da bi bili primjećeni, jer će biti nalik onima što sijaju. Ali, kao što mjesec sija tuđom svjetlošću, tako ni oni zapravo nikog ne mogu ugrijati. A jako se trude. I dobro shvataju da su neki voljeni jer su originalni, pa makar ništa drugo nemali. Ali, sebe ne mogu promijeniti, jer ne shvataju da je potrebno prvo sebe zavoljeti.

Ovo se prirodno gotovo svima desi u mladosti, ali tužno je što neki nikad ne izađu iz ovog kola. Traže da budu poštovani i služe se prevarom, transferom identiteta, transferom autoriteta. To se povezuje i sa zrelošću. Dešava se pojedincima, dešava se grupama, dešava se cijelim narodima...