Lanene pantalone

Upitana prije neki dan volim li lanenu odjeću, zatečena dadoh neki neodređen odgovor, lan je prijatan, ali se gužva.. pokušavajući se  u tom trenutku  neuspješno sjetiti neke veze mene, lana i određenog događaja.

Nenadano, ta se misao pojavi jutros, kad se sjetih da imam jedan bijeli laneni komplet, košuljicu bez rukava i pantalone širokih nogavica. I da sam ga nosila u Šamoniju i Veneciji,  prije sedam godina, jula mjeseca  po silasku sa Mon Blana.

I kao što to obično biva, jedno sjećanje pokrene drugo, i tako se karika po karika, stvori lanac nekih prošlih događaja, pa sve što je bilo i čime je rezultovalo pojavi se odjednom kao zaokružena priča. Prijatne lanene patalone, nikad više obučene, ostale su zapravo kao simbol jedne moje velike odluke, jednog izbora koji je zasjenio i prelijepi, živopisni Šamoni, i sumornu, memljivu Veneciju.

Uvijek sam voljela planine, od rođenja. Kamen, stijenu, snijeg, led, šumu – taj izazov visine i napora da se ona dostigne. U jednom periodu života je sve to bilo zapostavljeno, a onda, kad su se stvari složile i ponovo stekli uslovi, ja sam krenula da svu tu godinama taloženu čežnju utolim. U kratkom periodu „pregažena“ je Srbija, Crna Gora, Makedonija, Bugarska, ostrašćeno sam se obučavala, opremala, penjala, i sanjala o najvišim vrhovima planete.

Vikend za vikendom moja je ćerka ostajala sama u stanu, dok sam ja odlazila na moje akcije, opremljena teškim rancem i zveckavom alpinističkom opremom. Polazeći na uspon na Mon Blan, Milica ( imala je tada 12 godina) me pitala: Mama, je li to opasno?  Naravno da nije, odgovorila sam, mislima već na usponu, zaslijepljena ambicijom i nadolazećim adrenalinom. Ispratila me tog jula ispred skupštine grada, i ja sam joj obećala da se vidimo za sedam dana na istom mjestu.

Postoje socio-psihološke analize koje pokazuju da su planinari najmotivisaniji ljudi (pojedini HR menadžeri ovo ozbiljno uzimaju u obzir), te ću vam ja reći da je uspon na Mon Blan ( i svaki veliki vrh), kao bajka. U stvari, to je teški napor, mučnine, krize, povrede, balansiranje na rubu snaga.. ali sve se zaboravi na domak vrha. I možda bi i taj uspon prošao idealno i bio za mene samo jedan korak ka Andima i Himalajima, da mi na opasnom stjenovitom usponu nakon pretrčanog Kuloara Smrti  nisu u glavi odzvonile Miličine riječi: Mama, je li to opasno?  Kotrljanje kamenja, helikopter koji kruži, pogled na planinu od kog zastaje dah i svijest da me u Beogradu čeka malo stvorenje koje osim mene nema nikog, stvarale su u mojoj glavi čudnu mješavinu emocija.

Imamo li pravo slijediti baš sve svoje snove, ako smo prethodno u životu odabrali da budemo odgovorni za nekog ko je bez nas gotovo bespomoćan? Koja je cijena za koju se žrtvuje ljubav?

Postavljanje šatora u baznom kampu na sniježnom grebenu nosi novu mučninu. U snijegu nalazimo pramenove kose, i saznajemo da je prethodne noći grom tu usmrtio neke planinare. Govorim u sebi: Milice, mama će se vratiti. I biće tu za tebe, koliko god bude trebalo.

Sve drugo je istorija. Uspon, silazak, srce koje hoće da iskoči, povratak u Šamoni, kupanje (jedino kupanje u životu koje baš pamtim), i lanene pantalone kao poklon tijelu koje je izdržalo teške napore okovano u kilograme opreme. Odmor poslije dobijene bitke, šetnja bez prtljaga, prepričavanje svega što je moglo da nas uzme, a nije.  

Milica svoj završni udarac mom visokogorstvu i alpinizmu zadaje u Beogradu, ispred Skupštine grada. Bilo je teških 40 stepeni u Beogradu, a mi smo kasnili u dolasku oko tri sata. Čekalo je dijete strpljivo u Pionirskom parku, i prvi prizor koji sam izlazeći iz autobusa vidjela je bila moja mršava plavokosa djevojčica  sa porukom, ispisanom na papiru za uvijanje uzetim u nekoj prodavnici.

Tako se moja alpinistička karijera završila prije nego je počela.  I nije mi žao. Nije mi žao ni jednog sna koji sam žrtvovala zbog onih koje volim, jer je ljubav koju sam davala i dobijala uvijek bila veći dar. Avanture i putovanja su divna stvar, ali voljeni su onaj neophodan začin našim životima, koji nas čini vrijednim, potrebnim, koji ispunjava smislom.

Opis puta:  http://www.pdpobeda.rs/izvest/mon_blan06/1.htm

A ovo valja poslušati, genijalni Rundek i milion asocijacija, čovjek koji je taknuo svaki život: