Ljubav je kad ...

Neoprezno je pretrčala ulicu mimo pješačkog, pri čemu neoprezno ne znači da je rizikovala pad pod kola, jer automobila nije bilo na vidiku, već je rizikovala da iza kontejnera iskoči policajac i olakša joj budžet za pet soma dinara.

Pomislila je kako opet neće stići i ta nervoza joj je smetala. A onda je neobično lako odagnala te misli. To je izazvalo radost nalik dječijoj. Kao nova igračka: čistač misli.  Krajičkom oka je ugledala trešnje. Trešnje koje su njoj ostale u sjećanju su pucale od zrelosti, a ove današnje pucaju od kiše i prije nego sazre. Naiđe joj onda čitav talas misli o klimatskim promjenama i o tome kako će nove generacije biti uskraćene za mnoge stvari koje je ona u djetinjstvu ... Ali opet, kako je govorila baba,  ne mo'š žaliti za onim što nisi probao... To zapravo i nije bila njena baba, postojale su tada, u tom njenom djetinjstvu te neke univerzalne babe, koje su čuvale svu djecu raštrkanu po ulici. Nije to bilo aktivno čuvanje, samo uvijek su bile tu negdje, da spriječe incident, razriješe sukob, obrišu sline keceljom i povremeno nahrane.

U posljednjih četrdesetak sati sve se okrenulo naglavačke. Kasnije se ispostavilo da se i dobro promućkalo, bilo je to poput podužeg zemljotresa udruženog sa orkanom. Takve stvari obično dođu nenajavljene. Pa ti ni oslonac nije ono što misliš. Tramvaj se klatio i stenjao dok je lijeno prebirala po mislima, još uvijek pokušavajući da pohvata slijed događaja. Odjednom osjeti umor. Čemu se vraćati na sve to, pokazalo se da je gravitacija najbolji prijatelj. Sve na kraju nađe svoje mjesto. Komadići možda jesu svuda naokolo, ali tu su gdje su, sad je sve mirno.  I puno bolje nego ranije. Nikad to sama ne bi tako posložila. Čudno je to kako se jedan život istumba, a svi okolo nastavljaju svoje dnevne rutine kao da se ništa ne dešava. To je samo dokaz da precjenjujemo tuđe mišljenje i primjećivanje. Istina je da nikog nije briga. Istina je da i treba tako. Osjetila je snažno zajedništvo sa svim tim ljudima koje nije bilo briga, koji su se rvali sa vlastitim životima. Prelazila je pogledom po njihovim licima. Bila su to lijepa lica. Ljudi. Okvir prozora tramvaja je bio ram za rijeku. Vidjela je dva sunca.  Rijeka se dizala, progutala oba sunca, ona su se razlila i zlatna masa je, probivši prozor tramvaja zapljusnula po sred lica.