Sindrom seoske učiteljice

Neke profesije već nazivom podrazumijevaju časnost. Pa čak i kad činjenice govore drugačije. Ako izraz u sebi sadrži „selo“, svi smo pomalo bolećivi, i u to selo smo skloni strpati svu pravdu ovoga svijeta. Kao i u “stare dane“, oni su po definiciji bolji nego današnji. Samo konstatujem. I dodajem da se ne slažem. Ama uopšte.

Hvatam zalet, slutim na obrt. Neki već odustaju od čitanja jer mi poznaju stil, i slute da ću oplesti najsurovije po seoskim učiteljicama. A opet, ja sam iz porodice seoskih učitelja i učiteljica, ne bi trebalo.

Nije to, nego sam naciljala opšte mjesto. Uvijek se nađe, čak i kad izgleda da su luda vremena. Poslije se pokaže da su već bivala. I da seoska učiteljica nije ime i prezime one koja je vas ili vaše roditelje naučila čitati i pisati, iako može biti baš ta. Okolnosti oblikuju ljude, odnose i ponašanja.

Okolnosti:

Ona obično stanuje na spratu škole. U prizemlju je učionica. Jedna ili dvije. Ponekad stanuje i u iznajmljenoj sobi kod nekog od seoskih gazdi, ali uzećemo prvi primjer, kao i to da je neudata, jer se najbolje objašnjava na ekstremnim slučajevima. Član je Partije.  Imala teško djetinjstvo.

Priča prva.  Kokoš.

Svako domaćinstvo mora brinuti o tome da uvijek uzgoji dovoljan broj kokošiju da se pored potrebe kuće zadovolji i prigodno darivanje doktora i učiteljice. Kokoš ne smije stići prekasno, kad je već dijete dobilo mjesto u ćošku, ili udarničku značku ( vidi ispod) , jer je onda teško mijenjati utvrđeni raspored. Dakle, kokoš treba stići odmah po početku školske godine, uz napomenu : „ Moj Milan ( Jovan, Janko, Marko....) je cijelo ljeto hranio i samo govorio, majko, ova je za učiteljicu! „ ( Naglasiti ime djeteta i ponoviti ga nekoliko puta).  Kokoš trasira put kojim kasnije putuju jaja, kolači, suvo meso, sir, čarape i slično.

Priča druga. Mjesto u ćošku.

Postoje djeca čiji roditelji nisu na vrijeme shvatili važnost učiteljice, pardon, obrazovanja svog djeteta, pa su propustili da se pojave i lično učiteljicu, nasamo i punih ruku, upoznaju. Još ako je dijete nemirno, treperavo, plaho, bistro, iskreno ... rezervisano mu je mjesto u ćošku. Tamo će provesti pola nižeosnovnog školovanja. Postoje i dodatne metode, ali nije politički korektno navoditi ih jer su zabranjene zakonom, ali su ekstenzija ćoška iz nekih jako jako davnih dana.

Priča treća. Udarnička značka.

Šta sa onima čiji roditelji ne gaje koke, ili je dijete siroče, ili ima jednog roditelja, a nisu za ćošak. Trude se da budu umiljati, ne ističu se iritantnim znanjem, ali poslušni i mirni kao bubice.  Fali im samo životna radost, a najsrećniji su kad su korisni. To učiteljica zna, pa ih redovno šalje da joj istresu tepihe, odu na pijac, dočekaju/isprate majku/sestru na i sa željezničke stanice,  rašire veš, pokupe veš,  urede po neku gredicu u bašti, poberu šljive ...

Priča četvrta. Sin predsjednika.

Učiteljica ne može biti korumpirana. To je naprosto nelogično, pa se i ne dovodi u pitanje. Ali, ponekad se nije zgodno zamjerati. O tome ne treba puno pričati. Ne znam što sam i pominjala ovaj slučaj, mene to ne zanima. U drugom izdanju će biti izbačeno.

Pinkijeva čarolija

Vučem nogu mjesecima. Bol je ponekad tup, a ponekad oštar i neizdrživ. Nekad mi se čini da sam razglavljena u kukovima, i da mi je hod potpuno neprirodan. Pažljivo sjedam, pažljivo ustajem, okrećem se kao na usporenom filmu. Desna noga kao da nije moja. Pritiskam papučicu gasa lijevom nogom.  To je da se raspametiš.

-          Što se držiš za dupe?

-          Ne držim se za dupe, nego me najviše boli, tu ispod dupeta, ukočena mi je noga od išijasa.

-          Kičma?

-          Aha.

-          Otkad?

-          Ima već nekoliko godina, hrskavica na četvrtom i petom..

-          A lekar?

-          Ma ne mogu, komplikovano, a i kad? Fizikalna u Sokobanjskoj, ne mogu ja to...

-          Injekcije, recimo?

-          Probala sam, pomogne momentalno, ali ti kortikosteroidi...

-          Plivanje?

-          Razmišljala sam o tome, nisam odavno, a to mi najviše prija. Nego, imala sam onu dugačku kosu...

-          Ajde sa mnom na Taš popodne.

-          Ma jok, idem u Pinki.

-          Što tamo?

-          Pa u Zemunu je.

-          Vi iz Zemuna ste baš fakt ap u vugla. Raspali Pinki...

Pinki se zaista raspada. Onako prirodno, od zuba vremena. Novi su jedino flajeri, obavještenja, neke reklame, ali se i stari jednako drže po vratima i ulazima. Ali, tamo nekako sve može. Sve se dogovoriš, Pinki je kao sigurna kuća. Staromodan, izgledom neugledan, a nasađen u sred ljepote koju ne uspijeva pokvariti. Jer sa svojih milion ulaza i životom koji se tu krije, to je Zemun. Beogradski sportski centri pulsiraju gradskim životom i energijom, prepisani od Evrope, renovirani – tamo vidiš i viđen si. U Pinkiju možeš da se sakriješ, da te zagrle vrata od pola vijeka i dotrajali podovi, da ti kažu: polako, sve je u redu, ništa se loše ne može desiti. Ja zapravo ne volim takve građevine. I Pinki mi se svaki put smuči kad ga pogledam spolja. Ali kad uđem, sve to nestane...

-          Treba mi pomoć. Hoću da plivam tako da to pomogne mojoj kičmi.

-          Dobro, već sam se uplašio da hoćeš da skidaš kilograme. Raznih želja ima ovih dana.

-          Ma ne, ja samo želim da popravim stilove. I disanje.

-          Ok, plivaj da vidim šta znaš.

-          Leđno je dobro,  kraul pogrešan, previše energije trošiš, prsno rekreativno. Disanje nikakvo.

-          Rekoh ti ja...

-          Hoćeš ispočetka, raspoložen sam i imam vremena...

Nisam znala šta da mislim. Mogla sam biti sama, ali sad je tu taj čovjek koji želi da mi pomogne, a meni je to neophodno potrebno. Njemu očigledno ne pada teško. To mu je posao. Istovremeno, žrtvujem namjeru da budem sama i da se opustim. Prve vježbe disanja su prošle loše. Imala sam osjećaj da mi je na grudima kamen. Rekao mi je da davno nije vidio nekog ko je toliko u grču.

-          Opusti se, u vodi bar možeš da radiš šta god hoćeš sa svojim tijelom, pusti da se napravi ta interakcija, uživaj u blagodetima vode...

Onda smo pričali o nekim drugim stvarima. Pa sam disala. Ovaj put dobro. Išlo je i sa kraulom, i sa ispravljanjem nogu. Primjetio je da mi je pala koncentracija.

-          Ajde, vidimo se u subotu. Plivaj još malo za svoju dušu. Biće to dobro, vidjećeš.

Okrenula sam se prema sredini bazena. Potpuno sama. Stare, dobre, Pinkijeve polupane pločice. Potpuno čista voda. Volim vodu. Laganica bih mogla biti neka sirena. Zaronila sam do svijetlo plavog dna i tu ostala neko vrijeme. Mreža tamnih fuga oko plavih pločica izgledala mi je kao pod u nekoj davno ostavljenoj kući. Mogla sam ostati tu skrivena i ušuškana, baš tu na dnu tog bazena. I pluća su mi odjednom postala mirna i poslušna. Pustila sam tijelu na volju, i zaista, nije bilo bola. Svaki pokret je bio zaštićen i ušuškan vodom.

Biće to dobro. Hodaću.

Tamo gdje je sve po mom

Kad se na Gugl ukuca “cilj” dobije se preko 2,5 miliona rezultata. Za “goal” preko 250 miliona. Jer,imati cilj je imperativ. Svaki posao, ma kakav posao, svaki DAN treba da počne sa postavljanjem CILJA, inače ti od života nema ništa.

Misli pozitivno, imaj cilj, jedan veliki životni, i mnogo malih, dostižnih, ostvaruj male ciljeve pa će i veliki sam od sebe da se dosegne, misli na svoj cilj danonoćno, (nije loše ovdje ubaciti i misiju i viziju, ako si neki preduzetnik), postavljanje cilja je ne samo preduslov za sve već i univerzalni lijek za sve! (Već sam negdje objasnila da ne može postojati univerzalno jer bi onda bilo samo jedno, ali ajde, neka, zvuči moćno i neporecivo, ali baš).  Imati cilj je jedino sredstvo koje će te odvesti gdje god poželiš, imati cilj znači nemati više nikakav problem u životu, jer ako imaš cilj, izgleda da je dovoljno da pored toga samo još i dišeš!

I dešava se čudo - snovi počinju da se ostvaruju.

A ako nemaš cilj? Ćut’ tamo, kako tako nešto možeš i reći, pa kud si krenuo bez cilja, beslovesni stvore??!! Zar ćeš kao životinja ići samo za nagonom? Kakav ti je smisao života, uopšte?

Ja mislim, ponavljam, JA MISLIM, da od ovoga može da se poludi. Pokušavam da se sjetim kad je počela „ciljomanija“, i čini mi se da je to bilo negdje oko moje dvadeset pete. Dakle, više od pola života ja provedoh bez cilja, i bez svijesti o neophodnosti postojanja cilja i pripadajućih mu ciljčića?? I nekako bauljajući i pipajući kroz mrak uspjela sam da diplomiram, zaposlim se i porodim, i štošta još da uradim, prije nego se ova terminologija iz svijeta biznisa preselila na lični plan.

Biće da je to vrijeme kad se počela prevoditi sva ta motivaciona literatura, a da sam teoretičar zavjere mogla bih lako zaključiti da su nam isti oni koji su poslali rat i krizu, poslali i „lijek“. Ali ja ne razmišljam tako daleko. Ja nemam cilj da razotkrijem motive ovog vremena. Ja uopšte nemam cilj, i to da priznam. Ja samo mislim… Mislila sam kad je sve izgledalo beznadežno, mislila sam kad se raspadalo sve što bih dotakla, mislila sam kad nisam imala nikakvu drugu podršku ni razumijevanje, mislila sam kad od nepravde nisam mogla ni da dišem… I uvijek bih smislila nešto. Ako postoji nešto što mogu da identifikujem, a da mi je „pomagalo“, onda je to volja. Ništa drugo.

Budući da ja ne funkcionišem u ekstremima, neću da popljujem koncept  postavljanja  ličnih ciljeva, odnosno Ciljeva, hoću samo da kažem da mislim da nije jedini, niti neophodan. Može se kroz život i bez Cilja. Nekad i bolje. Kad svakodnevno vodiš neke borbe, dovijaš se oko esencijalnog, jedva držiš glavu iznad vode, ne znaš šta te čeka iza sljedećeg ćoška - za ciljeve nema puno prostora. Štaviše, zvuče kao ruganje. Ako bismo pitali mnoge danas: Koji je tvoj životni cilj? Vjerovatno bi , ako ne rekli ono barem pomislili: Zajebavaš li ti to mene?

Oduvijek su postojali ti „ne zna šta hoće“  tipovi, ali se o njima pričalo sa više simpatija. Bili su to boemi, sanjari, lutalice, maštalice, umjetnici, i niti su bili neuspješni, ni nesrećni ni izbjegavani. Ništa manje ni više od onih usmjerenih i disciplinovanih. Problem sa pojavama je što postaju prenaglašene kad se tako „imenuju“, a pogotovo ako se u lični život prenese terminologija iz poslovnog svijeta. Jer ciljevi i uspjesi mogu se definisati u poslu gdje postoji proizvod, prihod, vrijednost – mjerljive i uporedive stvari. Na polju života i sreće pojedinca, ovakva terminologija pravi haos.

Dakle, potvrđujem da se može živjeti bez cilja. I mislim da je volja ono što nas ujutro diže iz kreveta, i progura kroz sve što iskrsne.  Nemojte dozvoliti da vam frustracija oko ciljeva ubije volju. Eto, ovo sam ja smislila za danas ;) .

Druga obala

Kad bi se samo ljubav računala, mi bismo sigurno ispali pobjednici. Ali riječi ljubavi nisu za sve.

Velimir Ćurgus Kazimir

Dugo se opirem, i tako će i ostati, da se mojim slučajem pozabavi stručnjak. Neki mehaničar za dušu ili karakter-analitičar, da mi kopa po djetinjstvu i okrene mi roditelje naopako da mi objasni zašto sam takva kakva sam i zašto mi se dešava to što se dešava. Opirem se i savjetima da čist bijeli papir podijelim po vertikali i pišem lijevo pozitivne a desno negativne stvari. Tek bi me raspametilo, ako o nekoj pameti još i mogu govoriti, da za svaku svoju važniju odluku navedem posljedice koje je uzrokovala.

Dakle, ono što ja iz moje tačke jednog već pola proživljenog života mogu reći je da ako imam pravo da se branim, moja odbrana bi glasila da pojma nemam zašto sam nekad postupala onako kako sam postupala. Srce, razum, mudrost, strah, nesigurnost, inat...sve su to okidači odluka. Pojedinačno, ali najčešće orkestrirano. Slažem se da nisu svi poželjni, ali ko ih nema i ko ih je savladao i pokorio, neka prvi baci kamen.

Jedino što me tješi i jedino za šta se mogu uhvatiti je potpuno nejasna slutnja da na ovom svijetu ipak mora postojati neka konačna ravnoteža. Neka logika. Jer kako bi onda objasnili da smo ovako savršeni kao mehanizmi, kako bi objasnili lanac ishrane i uopšte funkcionisanje svega. Jutra koja su uvijek mirna i obećavajuća. Probudiš se, i svaki put nastupi jedan, ponekad neizmjerno kratak  ali stvaran trenutak u kom je sve u redu, kao da se upravo sve što postoji baš u tom momentu rodilo.

Sve poslije toga nastavlja da se odvija po bilo kom od svih mogućih scenarija, dajući nam pritom manji ili veću iluziju da je onako kako želimo, da upravljamo životom, ljudima i događajima u njemu.

Slušajući često na različite načine i od različitih autora izrečenu tezu da je najvažnije u životu imati cilj i da će se sve onda urediti da nas prema tom cilju i odvede, bila sam to već počela smatrati postulatom, pa iako je moje iskustvo bilo značajno drugačije, radije sam pristajala da ja u stvari nemam jasan cilj, nego da navedeno nije tačno. A onda sam pročitala, ne znam autora pa neka mi ne zamjeri, da nije važno kuda smo pošli, već je važno ono što nam se desi usput...

Moram raditi, ra-di-ti , misli milion, a nijedna napisana riječ….

Dan kao stvoren za isprazna maštanja. Bez gledanja kroz prozor, naravno. Naiđu takvi dani kad je čovjeku potrebna bliskost i intimnost , ali više kao fiktivna, bez dodira, bez riječi, gotovo i bez prisutnosti. Samo svijest o nekom zajedništvu, tiha unutrašnja snaga zavjerenika, samo magličasta slutnja približavanja nekom dubljem smislu ostvarenja pripadnosti. I tek kad nas trgne neki iznenadan i prodoran zvuk ili naprosto primjetimo da se dan bliži kraju, u nas se useli nemir i isprva tinja, a zatim, kao ubačeno kukavičje jaje, izleže se i iz naše duše izbacuje blagost i maštu, kao što mlado kukavice izbacuje nezaštićenu djecu svojih novih roditelja. Ostajemo prazni i grubi, i ponovo se utapamo u sivilo, zaboravljajući koliko smo možda baš ovaj put bili nadomak nečeg važnog, i istinski vrijednog.

Struja nas nosi, i bez bitnijeg otpora dozvoljavamo da se pogrešnim aršinima mjeri naša ljubav, naša snaga, naša ljepota. Samouvjereno tvrdeći da nismo ničija svojina, postajemo svojina nekog svijeta i jednog vremena, tražeći blijeda opravdanja za svoje nezaustavljivo i nepovratno pretvaranje u "čovjeka novog vremena". Govorimo glasno da bi sakrili strah od sebe, povlačimo se od svega što može da nas natjera u razmišljanje. Pravimo račune sa lažnim rezultatima i kunemo se u svoju iskrenost i neporočnost. Pričamo o ljubavi i prirodi, a srca su nam opustošene ledine. I sve bi to još i imalo nekog smisla, da nije u nama one iskre, koja nam povremeno, bar na kratke, ali bitne momente vraća unatrag film našeg života, i  opominje svojim nemuštim jezikom, da pravi razlog naše tuge ne leži u našem neuspjehu ili ličnoj nesreći, već da smo zapravo tužni jer nam je kraj blizu…

Neće ovo proći, sve sam ovo već opisivala… osim toga, plaćaju me da motivišem, a ne da patetišem... zašto me ne udari munja i ubrizga mi neku novu ideju … zašto sam sa gnušanjem odbila da radim rubriku „Život zvezda“ ?

-          Pišeš za onu kolonu?

-          Kolumnu!

-          Ma znam, nego da vidim hoćeš li nasjesti.

-          U čemu je fora?

-          U tome da nasjedaš na svaku provokaciju.

Smiješio se. Pitala sam se da li mu je ova igra zaista interesantna, ili je i to postala navika, popunjavanje prostora koji je sve više počeo da se dosađuje između nas.

-          I to ti je interesantno?

-          Zapravo, ne.

-          Hoćeš da ti pročitam? Malo je sumorno, ali...

-          Ne, hvala.

-          Zašto?

-          To je za mene suviše komplikovano, ne razumijem ja to.

-          Pa ne pišem za naučni časopis već za ženski!

-          Opet komplikovano. Nego, šta ti u stvari hoćeš?

Horor od pitanja. Najgore pitanje koje vam ikad može biti postavljeno. Ali, do njega se uvijek nekako dovučemo kad nedovoljno vješto pokušavamo da zbunimo protivnika ili kad, kao ja, pokušavamo da budemo iskreni.  Jer biti iskren znači i priznati da si zbunjen, iskreno izlaganje je sve samo ne logično i tečno, istina se ne obazire na teoriju uvod razrada zaključak. A ipak ti ne mogu odgovoriti šta hoću. Odjednom sam zablokirana strahom da prvo to što hoću nije i ono što ti hoćeš, da je možda čak i potpuno suprotno pa bi moglo otvoriti novu temu, a zatim da to što hoću možda nije ono što ću htjeti i sutra, a onda bi me držao za riječ i optužio za nedoslijednost i ponovo, laž.

-          Hoću da budem srećna.

Opet problem. Rekla sam najveću istinu koju je moje biće osjećalo, a zvuk mojih riječi se prosuo prostorijom kao najbanalnija replika na probi nekog putujućeg pozorišta. Zazvučalo je kao na predzadnjoj strani  jeftinog ljubavnog romana sa trafike. I to ne u onom dijelu kad treba da se rasplačeš, već pretkraj, kad je već sve riješeno, samo još Romeo treba da da obećanje da će tako zaista i biti.  Pa čak i siroče u dokumentarcu u koje su uperili kamere i osvijetlili čitavo mu malo napušteno biće, ne bi dalo, ni u trenutku najveće zbunjenosti usljed neočekivane pažnje, ovako banalan odgovor. I nije banalan. Ja izgaram da nije banalan, da je to to. Ali banalno zvuči. Kraj. Informacija je ono što čujemo.

-          Pa budi srećna, šta te sprečava u tome?

izvor: chronologievintage

Balada o kameleonu

(posvećeno onima koji ne znaju sebe voljeti)

Danima sam sakupljala sve
O tebi
Šta voliš, šta pričaš, gdje izlaziš
I tako sam i ja
Voljela, pričala, izlazila
Tvoje su teme postale moja opsesija.
A onda si se zaljubio
U nju
Pa sam ja
Počela da se oblačim kao ona
Kupila cipele kao njene
Pila kafu kao ona
Sa malo mrvu na vrh kašičice
Šećera
I morala sam da je volim
Jer je ti voliš
I morala sam iz istog razloga da je mrzim
Jer da je obrnuto
Ona mene
Nikad ne bi kopirala.

Svijet ih je pun. Nesrećnih emotivnih kameleona. Suprotno mišljenju da su prazni, uglavnom su to osobe sa razvijenom maštom, burnim i bogatim emotivnim sklopom. Bogatim i – haotičnim. Jer u njihovim emocijama ima mjesta za sve i svakog osim za same sebe. Neki se preoblače da bi se sakrili, misle da im mimikrija pomaže da prođu kroz život sa što manje povreda, a drugi da bi bili primjećeni, jer će biti nalik onima što sijaju. Ali, kao što mjesec sija tuđom svjetlošću, tako ni oni zapravo nikog ne mogu ugrijati. A jako se trude. I dobro shvataju da su neki voljeni jer su originalni, pa makar ništa drugo nemali. Ali, sebe ne mogu promijeniti, jer ne shvataju da je potrebno prvo sebe zavoljeti.

Ovo se prirodno gotovo svima desi u mladosti, ali tužno je što neki nikad ne izađu iz ovog kola. Traže da budu poštovani i služe se prevarom, transferom identiteta, transferom autoriteta. To se povezuje i sa zrelošću. Dešava se pojedincima, dešava se grupama, dešava se cijelim narodima...

Vučica

Pramajka živog svijeta. Izvor anime. Početak ženskog. Hraniteljka i braniteljka. Ona je ta koja čuva svoju djecu ali i koja ih otjera u samostalni život kad odrastu. Ona ne smije pokazati strah jer nema vremena za to. Koristi svaku priliku kao da sljedeća ne postoji. Balansira između zemaljskog trnja i slobode nebeskog prostora. Čuva tri zapečaćena zemaljska blaga: lojalnost, ljubav i razigranost. Zahvalna je i dobro pamti. Više je gladna nego sita, ali se hrani ravnotežom, voli mir i ona je ta koja će sve da uredi. 

Spava otvorenih očiju, uvijek spremna na preokret. Svaki miris i zvuk prvo će naići na njena čula. One koje voli nahraniće posljednjim dijelom svoga tijela ali teško onom ko krene da je napadne. Ili još gore, ko krene na onog koga ona voli. Nepripitomljiva, nepotkupljiva, nepromijenjiva. Bogovima zakleti čuvar svih ženskih osobina, određena da sačuva trajanje. Usamljena i u čoporu. Kad je bolesna ili ranjena, povlači se u najdublje tmine i sama liže svoje rane. Neustrašiva, iznad zavisti, ljubomore i takmičenja. Spolja tako razigrana, brza, gipka, a u sebi nestvarno mirna. Mirna sa malim duboko usađenim srcem koji je njen najranjiviji dio.  Legende kažu da su pojedini narodi vjerovali, ako se pojede srce vučice postaje se besmrtan. Pa iako ga je teško pronaći, ono još uvijek kuca i kad joj se oduzme život i raspori utroba. Ali to je samo legenda.

Svaka žena se rodi sa srcem vučice ali ga samo rijetka sačuva. Prepoznaćete je po tome što vidi i ono što se još nije dogodilo i što se neprimjetna približi uvijek kad je potrebna. Prepoznaćete je jer će učiniti sve ali nikad nećete saznati da li zaista voli. Iako je ona čuvar sve ljubavi ovog svijeta, ne razmeće se s tim. Prilagodljiva, misli hvata u letu - ali ne daje uvijek odgovore. Ne ponižava i ne provjerava. Unaprijed zna. Prepoznaćete je po poluosmjehu koji bodri ali i upozorava. Prepoznaćete je po tome što se stvori kad je najpotrebnija i nestaje kad više nije potrebna. Sama se povlači. To su žene toplog tijela i hladnih dlanova koje će vas uvijek podići na noge. I čiji prodoran pogled nikad nećete zaboraviti, bez obzira na boju očiju. Ako je nikad niste sreli, ne brinite, ona vas jeste. Samo ona zna zašto vam se nije pokazala.

Napomena: Ovo nije naučno zasnovan tekst. Ovo je literarni rad.

Pojačana vlažnost vazduha me uvijek pukne na emocije

Već je bio i red da ugrije, prvo jer je ljeto, a drugo, uvijek ima onih što im ništa ne valja, pa jedva čekaju da snijeg padne nenadano u januaru, pa da kažu: Eto, a nismo ni imali ljeta!

Meni ne smeta toliko vrućina koliko vlaga, ne mogu da dišem i padne mi pritisak, ponekad mi se i svijet okreće, ali ne volim o tome pričati, jer uvijek ima ovih dežurnih koje kao da samo to čekaju, pa raspale komentarom: Godine, draga moja! Ja se onda nasmiješim i kažem, da, a u sebi mislim jebale te godine, nemam ja nikakve godine! Tako, kad mi nije dobro na poslu, bez posljedica jedino mogu da se požalim ovom mladim momcima tu oko dvadeset i šest sedam, jer su uvijek pospani, i njima je to potpuno razumljivo da još nekom nije dobro, a pogotovo im je drago kad nekom sa puno staža nije dobro, jer onda ne osjećaju toliko krivicu koja im se stalno nameće da nisu dovoljno prilježni na poslu.

Mala je ispolagala sve ispite na prvoj godini, što je strava stvar, i pitam se kako me to super snašlo, mene koja sam u životu bila na dva roditeljska, i jednim otvorenim vratima. Ta otvorena vrata su bila neslavno iskustvo, jer me prvo razredna napujdala na Malu, pa sam psovala, Mala plakala, a ja onda napala razrednu kako ja nemam vremena za takva sranja. Poslije nisam išla više u školu, slala sam uredno sve uplatnice za ekskurzije, roditeljski dinar i uglavnom, na kraju je razredna rekla da Mala ima divnu majku.

S posla sam išla prevozom, tako je ispalo, a da bih se utješila govorila sam sebi da će mi barem noge malo preplanuti dok čekam autobus. Onda se na stanici ciganče u trku zakuca u mene, i još mi kaže pazite, kao da sam ja njega gađala, i da mi nije persirao izgazila bih ga, ali to što mi je persirao me oborilo. Onako emotivno.

Kad sam došla u stan lilo je sa terase iznad, slivalo se i kapalo pravo u žardinjeru, i bacalo mi zemlju po vešu. Sjela sam i iskulirala to, ali kad mi je krenulo kapati u kafu i pivo, podmetnem lavor i popnem se do komšinice. Tamo nije bila baka koja tu živi već njena ćerka, kaže, zalila cvijeće, samo je jednu flašu sipala, ne zna o čemu se radi, ali se puno izvinjava. Ja opet emotivno odreagujem, vratim se dolje, dva sam lavora nakupila, i evo još kaplje. Gdje samo nađe toliku flašu?

Krenula malo peglati i na trećoj majici vidim da nisam uključila peglu, pa reko, kad su ove dvije dobre, i ostale će, nisam je do kraja ni uključivala.  Poslije me zove jedna što se tako dvaput u godini čujemo a vidimo na drugu godinu, a ja ne volim baš ta razglabanja telefonom, pa kažem, ajde, dođi do mene. A ona: šta imaš? Imam evo veš za prostrijeti. Ponudim joj da se nađemo u klubu, koji i nije baš neki klub, više onako kao kafanica pored autoperionice, gdje piješ pivo dok čekaš da ti operu kola, mada možeš i bez kola. Kažu i da se tu sklapaju nekakvi biznisi, ja sam se hvalisanja svakakvog tamo naslušala, o biznisu nikad ništa, valjda ne dođem u pravo vrijeme. Ipak, zbog komaraca smo se predomislile, pa tako, možda se dogodine vidimo. A budući da sam ja baš bila raspoložena za razgovor, to jest da tako nekom uz pivo ispričam kako mi je bilo danas, ja sam pivo upravo popila, i to vam je to.

Kakve su ti misli takav ti je život

Zaletjela se među nas i razbrojala nas na parove, a da nismo ni stigli shvatiti šta se dešava. To je novost od prošlog puta, ranije smo ulazili u jednoj koloni sad u dvije. Izgleda da su postavili još jednu glupu mašinu. O Bože, kako je sve ovo dosadno! Ionako smo samo hrpa nula i jedinica, naposljetku. Ono što me i dalje čudi je taj strah na nekim licima. Čitač misli, jaka stvar! Skener podsvijesti, mo`š misliti! U stvari ne treba da misliš, jer pravila su da kad uđeš unutra, ne razmišljaš ni o čemu. Svaki put nam čita ista glupa pravila svojim sintetičkim glasom. „Stanite u označen prostor i ne mislite ni o čemu“. Da je barem rekla pokušajte da ne mislite ni o čemu. Onda bi možda imalo smisla, da se izmjeri nivo uspješnosti nečijih pokušaja. Ovako je potpuno smiješno. Da ti nasadim ja moju glavu, glupi robote, na pet minuta, pa da vidim kako ćeš da ne misliš ni o čemu! Prošli put sam dobila izvještaj u kom je pisalo „previše slika“.  Izvještaj treba da se uništi odmah po čitanju. Ja svoj uredno štampam, a onda zgužvam papir i bacim u kantu. Oh, to je toliko protiv pravila! Čuvate jebene slike mojih misli već deset godina, a ja moram da uništavam vaše idiotske zaključke. Pa ko je ovdje lud!? Ah da, opet protiv pravila, ludilo nije politički korektna riječ. To su ravnopravne individualne karakteristike. Priča se da je najgora karakteristika koju možeš dobiti „revolucionaran duh“ , i da se takvi ipak tretiraju , ali to su samo priče. Jer, da je toga i bilo, niko ne bi priznao. Ja bih, doduše, ali ja nemam revolucionaran duh.  Boli me ona stvar, baš. Sve se mijenja i ništa se ne mijenja.  Sa ili bez mojih slika. I kontinuitet i destrukcija postoje paralelno, ali ja o tome ionako nikad nisam htjela da učim. Električna kola su mi nekako, uvijek bila jasnija. Ako je sve u redu, lampica svijetli, ako ne svijetli, nešto nije u redu. Tu ti ne treba revolucija, samo čisto tehničko znanje. Robotu što nas slaže u kolone se napola zatvorilo jedno oko. Kakav glup kvar za današnje domete. Mene da pitate, ja bih te robote pravila samo u Italiji. Oni imaju smisla za dizajn i sigurno ne bi sjebali glupo oko. 

Ovo nije moj blues

-          Vječnost uopšte ne mari za moje kočije!

-          Zašto si to rekla?

-          Ne znam, imam osjećaj da se uzalud krećem, da možda treba da zastanem...

-          Netačno! Nisi iskrena. Zaljubljuješ se Doroti?

-          Otkud ti to?

-         Pa uvijek kad se zaljubljuješ ti usporavaš, i počinješ da lažeš sebe. Nemoj to raditi, ti si srećna samo u pokretu, i nemoj se zavaravati da je drugačije. Nema smisla da usporavaš da bi neko mogao da te slijedi.

-          A šta imam od jurnjave?

-          Sebe u pokretu. Osim ako se nisi uplašila?

-          Uplašila?

-       Da, uplašila da ćeš jednom ostati sama, i onda si spremna da već sad pristaneš da se osakatiš, zarad nečeg u budućnosti što se možda neće nikad desiti.  Pade mi na pamet jedan film, gdje jedna crna prostitutka kaže: Zašto se brinuti o nečemu što može da te ubije za deset godina, kad ima toliko toga što može da te ubije sada.

-          Zašto ljudi psuju?

-       To što si promijenila temu shvatiću kao tvoje pristajanje na moje objašnjenje. Ne znam zašto ljudi psuju, vjerovatno iz istog razloga iz kog i plaču.

-          Ja mnogo psujem...

-          Ponekad, ali nije to najgore. Kod tebe je to simpatično, ti isprobavaš ljude koliko se daju šokirati.

-          Sad me zajebavaš.

-          Naravno, ne da mi se objašnjavati zašto psuješ. Kao i za mnoge druge stvari koje radiš i izgovaraš. To su tvoji načini da izdominiraš situacijom, ili čak da se nekom svidiš spuštajući se na razinu prostog puka. Ali to zaista nije važno. Druge me stvari brinu.

-          Na primjer?

-          Zašto ne spavaš?

-          Pa zar ne reče maloprije da sam srećna samo u pokretu?

-          Ih! Blijedo. Umiješ ti i bolje.

-          Umorila sam se od toga da stalno budem bolja.

-          Definitivno se zaljubljuješ.

-          Pa valjda bih znala da je tako? Osjećam se potpuno...obično.

-        Ne daš se, riječi su ti kao kockice leda. Da mi je samo znati, kakva je to vatra unutra, kad su je morali u toliki led okovati!

Svijetovi

-Ne znam koliko dugo je to “odavno”

Ali čini mi se

Stoljećima živimo ovdje

Na dnu mora

Pijesak što se kreće je loš oslonac

Otežava računanje i upoređivanje

Nego

Šta misliš, hoće li mi se uzeti za zlo

Ako kažem da želim vidjeti Sunce?

-Hoće.