Sagorijevanje tame

- Šta te muči, Doroti?

- Nepravda.

- Ni manje ni više! Gdje je ta nepravda? Kako izgleda?

- Zezaš me ... na svakom ćošku. Tebi ne smeta?

- Ne znam. Evo, ti ćeš mi pomoći. Da bih mogao prepoznati nepravdu, moraš mi najprije objasniti šta je pravda.

- Kako da ti objasnim. To nije moja oblast, ne mogu da je objasnim, mogu da osjetim...

- A, tu smo! Znači , pravda je subjektivna kategorija, i može se desiti da ono što je za jednog pravda, za drugog...

- Ne, ne, ne! Da bi imalo smisla mora biti univerzalna...

- Ako je nešto univerzalno onda je samo jedno. Ako je samo jedno, onda bi svi trebali znati kako izgleda i kako se opisuje.

- Pa jedna je ... u smislu da ili postoji ili ne postoji.

- Ja mislim da ne postoji , ali ajde, dajem ti šansu. Da se vratimo opet tvom subjektivnom viđenju. Šta je to šta ti „osjećaš“ da je pravda?

- Skup svih pravednih djelovanja.  Zajedničko znanje o dobrom postupanju. Pravda može postojati samo u interakciji. To je princip po kom se postupa tako da se niko ne bude povređen.

- Moral?

- Misliš, kao kod Kanta? Da, moral.

- Kao kod Kanta, može se reći ako to baš pojednostavimo. Dalje?

- I taj princip, kad se primjeni na sve, tamo gdje se poštuje to je pravda.

- Zaboljeće me glava. Dobro je da si inženjer. Kako se neko ko nije čuo za Kanta, i pripada drugačijoj civilizaciji od zapadne ( a ima takvih na planeti) uklapa u tvoju definiciju? On je nepravedan? Iako radi onako kako je uvjeren da treba jer je u njegovom svijetu to ispravno?

- Zbunjuješ me, ako je to takvo uređenje, i on ne zna za drugo, ali to su varvari, a mi pričamo o civilizaciji...

- Nemoj dalje, još ćemo zaključiti da treba pobiti varvare da bi ti uspjela definicija. Uređenje?  Evo još jednog pojma za definisanje...

- Nećemo daleko odmaći ako me budeš toliko obeshrabrivao. Najlakše je reći da pravda ne postoji, ali odakle onda nada čovječanstvu?

- Naravno, nada mora da postoji , ali ona nije činjenica, to je pitanje vjere. Za to postoji vjera. Bog je pravedan. Vrhovna pravda. Neporeciva. Vidiš da nisi prva koja je osjetila potrebu za pravdom i nemogućnost da je definiše.

- I šta ti misliš? Pravde nema izvan religije i to je to?

- Kako bi je i bilo izvan religije. Baš zato ja i vrednujem visoko religiju. Mislim da ovozemaljska pravda, ne samo da ne postoji, već je i nemoguća.

- Kako nemoguća? Hoćeš reći da je nemoguće da se ustanovi princip koji nikog neće povrijediti, i da se po njemu postupa. Svi prema svima.

- Da se prema svima postupa jednako?

- Tako nekako...

- E, tu smo. Tako i dolazimo do toga da je nemoguća. Mislim da pravda nema smisla ako ne postoji jednakost. A nadam se da nećeš pokušati da me ubijediš da postoji jednakost.

- Predajem se...

- Davno sam čitao jednog filozofa. Zove se Gaset i još nekoliko imena, Španac, i on je napisao nešto što je mene u mnogome odredilo u životu:  Ako je nepravda prema istima postupati nejednako, da li je pravda prema nejednakima  postupati isto?

- Razumjela sam. Ali, otkud onda u meni taj snažan osjećaj za pravdu i nepravdu? Ja sam je izmislila?

- Ne, samo pogešna terminologija. To što ti zoveš pravdom, u stvari je ljubav. A ljubav postoji.  Mada se i pod tu riječ svašta podvuklo, u svom izvornom značenju i u stvarnosti – postoji. Štaviše, u osnovi je svega, čak i tamo gdje nije prepoznata. Ljubav i njena djela, a nasuprot ljubavi je bez-ljubavi. Na toj drugoj strani nastaje ono što zoveš nepravdom.

- Još mi je malo žao što nema pravde, ali ovo sa ljubavlju razumijem jako dobro. Slažem se.  Već se osjećam bolje.

- Znam da se slažeš. Razumiješ ti sve, samo ponekad voliš igrati ulogu tvrdoglave djevojčice. Drži se ti ljubavi, Doroti, u tome si dobra...