Nije sve u plavim očima, ima nešto i u cvijeću

Ima tih lijepih i dobrih žena, koje kao da nose povez na očima, zaoru pogrešnu brazdu, i tjeraju tako, iz nesreće u nesreću,  i svi to vide osim njih. Pošto je vrijeme praznika, od svih priča koje znam na tu temu, ispričaću jednu sa srećnim krajem. 

Priču ću vam ispričati onako kako je meni ispričana, ima od toga dosta godina, pa ako bude detalja koji nedostaju ili se ne uklapaju, pripišite to koliko snebivljivosti akterke, toliko i mojoj zaboravnosti. Osim toga, priča se prepričavanjem uljepšava, i to je neminovno. 

Dakako, dobila sam i dozvolu da je još jednom prepričam, uz obavezno: Samo ne pominji imena! , pa ću moju junakinju nazvati Ada, jer joj je i pravo ime takvo, baš kao ostrvo.

Ada je bila šampion u jednom sportu, jedna od onih gdje se talenat udruži sa srcem i velikim radom, a u svemu ostalom nepopravljiva šeprtlja. Ni u prodavnici nije mogla da izvadi jednu stvar iz rafa, da ne obori ostalih deset, ako joj kafa ne pokipi dok je kuva, prosuće je dok vam je nosi (zato je među prvima kupila preskupi espreso aparat, ali i taj se uskoro pokvario, uz kuršlus i vatru). Za takve se u mom zavičaju govorilo “i gevikt bi pokvarila”, pri čemu je “gevikt” riječ koja je prepravljanjem i iskrivljivanjem došla iz njemačkog, a znači metalnu šipku. Stvar su vadile njene jedinstvene crne oči sa dugačkim trepavicama, i osmjeh koji je kod nje nastajao u momentu, i poput kružnih talasa se u djeliću sekunde širio cijelim licem. Kad su muškarci u pitanju, imala je jedan imperativ: morao je da ima plave oči! Taj iracionalni princip godinama joj u naručje bacao potpuno pogrešne, dok su sjajni frajeri koji su se zaista bili kadri potruditi oko nje ostajali neprimjećeni, samo zato što su bili tamnooki. Ali, po principu, “neka prvi baci kamen....” za ovo je niko ne može osuditi, jer ko je od nas bez glupih i pogrešnih uvjerenja, i ko od nas zbog predrasuda ne srlja u greške i propušta prilike.

Iako nije bila od onih koji su pod svaku cijenu željeli Beograd, i iskreno je voljela svoju “provinciju”, okolnosti su htjele da naslijedi ušuškan sređen stančić tamo negdje oko Krsta, i zbog sporta odluči da živi u glavnom gradu. Tako se jednom jedan plavooki, koji pored toga teško da je imao ijedan kvalitet, useli kod nje. Toga ni paljenje krpa nije moglo istjerati, kad je već svima bilo jasno kakva praznina zjapi iza tih plavih očiju.  Neću se baviti gadostima koje joj je priređivao, jer ovo je priča sa srećnim krajem, uglavnom, združenim snagama Ade, prijatelja i porodice, uljez je bio iseljen. 

Umišljeno ili stvarno, uglavnom, Ada je i dalje imala osjećaj da je tu negdje, i da osjeća njegov miris. Uzalud smo je razuvjeravale, uzalud je bila nova posteljina, pa čak i zavjese, omekšivači svih mirisa.

Jednom je, ležeći kod mene na kauču, pitala: šta ovo ovako “morski” miriše?.  Pokazala sam joj platnenu kesicu punu lavandinog cvijeta – to je bio moj recept za relaksaciju, i moja spona s morem na kom sam odrasla. Poklonila sam joj moj tajni “aromat” koji je smestila u postelju, i problem “smrada od bivšeg” je nestao. Život je mogao da se nastavi, osim što je trebalo smisliti način kako da se “razbije maler”, jer je Ada postala podozriva prema muškom svijetu, a krila je da naviku jurcanja za plavim očima nije mogla izbaciti.

Preskočiću, da skratim, nekoliko neuspjelih pokušaja, faze depresije i nesrećnu okolnost sa nogom zbog koje je prestala sa sportom; priču nastavljam sa jednim dočekom Nove godine, sa klupskim drugaricama. Dotjera se naša junakinja, i po prvi put u životu obuje štikle, preskupo plaćene prilikom jednog turnira u Beču. Doček ko doček, osim što joj je igranje slabo išlo, što zbog cipela, što zbog još nezacijeljene noge. A kako je lokal bio u blizini njene zgrade, pokupi se ona odmah poslije ponoći, i krene kući. Već je bila nadomak zgrade, kad se desi neočekivana blokada kretanja, kako je opisala “neće noga da se digne od zemlje”. Fina se štikla zaglavila u pukotinu trotoara, ili šta je već bilo, na našim sređenim ulicama. Trgni, povuci, potegni, ništa. Boli. Da se izuje i ostavi cipelu, mogla je i bosa do kuće, ali dvjestapedeset evra, dvjestapedeset im sunaca jeb... . Zapalila bi cigaretu, a pošto je počela pušiti tri dana ranije, ni to joj baš nije išlo, ispadne joj upaljač i odskakuće izvan domašaja. Trebalo je smisliti nešto. U međuvremenu je stajala tako, a ideje kao rukom odnesene, baš nijedne kad treba. Naravno, kao na filmu, pojavi se tu jedna muška persona (samo se pitala kad će još i taj stereotip da se desi) i započne razgovor. Na brzinu se okrenula okolo, nigdje nikog, ali odlučila ja da ako zatreba prvo počne sa vrištanjem, trčanje nije opcija. Kaže, primjetio je još na dočeku. Ona njega nije, ali to mu nije nimalo smetalo. Riječ po riječ, krene taj razgovor teći i granati se, kaže, nikad se u životu nije sa nekim tako ispričala. Pitao je za ime, i prokomentarisao:

-          Kao ostrvo

-         A ti se razumeš u ostrva?

-          Pomalo, ja sam mornar.

-          Aham...A ja sam Lara Kroft. I mornari se baš tako šetaju po Beogradu u pola jedan noću.

-          A zašto stojimo na ulici, čekaš lli nekog?

-          Ne... ja.. onako, malo sam stala da uživam u noći.

( Ne treba ni da pominjem da je bila magla i hladno upičkumaterinu)

-          Pa da prošetamo, ili da sednemo negde, ili da te otpratim kući?

-          Ne, ovaj, može, zapravo, NE MOŽE JER MI SE JEBENA ŠTIKLA ZABOLA U TROTOAR!!!

Tako se smijao da su se Adi pomiješali i leptirići u stomaku i već zamršene moždane vijuge, i vino, stajala je zatečena i samo pomislila: Nemoj nikad prestajati da se smiješ. Ali on se već sagnuo, i uz izvinjenje je dočepao za članak, i krenuo da oslobađa cipelu. Začudo, izvukao je kao iz putera. Osjetila je lagani talas blama, nikad nije spadala u bespomoćne folirantkinje, a upravo je ispala takva pred vlasnikom tog iritirajuće prijatnog smijeha.

Ovdje ću opet skratiti priču, uglavnom, bilo je praćenje kući, razmijenjeni brojevi telefona i desetak dana svakodnevnih ( ma cjelodnevnih) dopisivanja porukama. Konačno se odvaži da ga pozove u goste, i tako, napravi atmosferu, naruči picu i kolače ( to smo joj savjetovale, da ga ne dočeka sa opekotinama ili eksplozijom u kuhinji), i kako već biva, završi se ta večara najprije na kauču, a onda i u krevetu. Ali, nije baš tek tako. Prethodno je ispustila i razbila tanjir, i tad je prišao, zagrlio i rekao:

-          Ma ne sekiraj se, to je samo tanjir.

-         Tebi je samo tanjir, a meni je stoti u živo..

Pričala je kasnije naša drugarica, da je to nešto što bi svakoj ženi poželjela da doživi, barem jednom u životu. Pričala je kako je u jednom trenutku vidjela da je svanulo, ali je za nju stajalo i vrijeme, i svijet, prsti su joj se zapleli u gustoj, pomalo kovrdžavoj kosi tog, zapravo neznanca (vjerujem da je znala o njemu i više, ali nije podijelila sa nama), čitav svijet se stisnuo tu na te jastuke, izvan te sobe nije postojalo ništa, ili bar ništa što bi bilo važno. I vjerovala je da je stvarno mornar, jer je sve nekako "morski" mirisalo. Probudivši se iz sna u koji je zapala kao u laganu nesvjesticu, vidjela je lice pored svoga, i tamne oči koje su je gledale, guste trepavice koje su se obrušavale preko tih lijepih očiju kao vodopadi. (Ovo je moj izraz njen je bio: drndale su mu trepavice ko na federima). Prije nego što je razmislila, čula je sebe kao stenje:

-          Pa ti nemaš plave oči?!

-          Što, je li trebalo?

-          Ne, šalim se.. nisam nikad.. zapravo, ja, ma nešto sam sanjala...

Kad je otišao spavala je satima. Po njenom, do kraja januara! Probuđena, okretala se po krevetu, i osjećala miris te noći..., ma nije, bre, ovo je stvarno, miriše nešto! Lavanda!!! Svuda po krevetu bile su rasute mrvice plavog cvijeta. Opet je osjećala miris onog koji je otišao, ali ovaj put je to bilo sasvim drugačije. Protegla se i pogledala samozadovoljno niz svoje noge: Eto, nikad ne zna čovek šta je za šta dobro. Taaako, maler je razbijen, sad vala mogu i da se udam!!

I udala se, nepunu godinu potom. Za neobičnog čovjeka, stranca, zelenookog. Nema pravila.