Ponedjeljak

Ponedjeljkom neki ljudi

Izlaze iz kuće svježi, ispeglani, odmorni, obnovljeni

Sa nekom novom krpicom

Pazarenom za vikend

Sa pričom iz nekog drugog grada

Sa planom da baš tog ponedjeljka

Nešto započnu

Ja

Izlazim sa osamstopedeset pjegica

(vidjelo me sunce)

Nespretna

Rasijana

Tri puta se vratim u stan dok konačno krenem

Upadam u gužvu na autoputu

Mislim, pegla, ne, šporet, ne znam

I potajno se nadam

Da ću biti u  prilici da povjerujem u nešto potpuno otkačeno

Što ostalim danima nikad ne bih.

Igra riječima

Ti pritvoriš

Ja otškrinem

Ti oparaš

Ja prepočnem

Ti otupiš

Ja otkujem

Ti uvršiš

Ja preručim

Ti pritegneš

Ja olabavim

Ti izmakneš

Ja podbočim

Ti rasprostreš

Ja prikupim

Ti nakaniš

Ja dokrajčim

Ti namigneš

Ja upiljim

Ti zagrliš

Ja isto.

O puštanju i muškim lažima

Jedna od najljepših priča koje znam ide otprilike ovako:

U jednom afričkom selu živjela je žena koja nije mogla roditi dijete. A očajnički ga je željela. Toliko, da je ta želja zaslijepila njezin um za sve ostalo. U istom selu živjela je žena čija je kuća bila puna djece. I pored toga, nosila je pod srcem još jedno. I kad ga je donijela na svijet, žena  iz prvog dijela priče, zaslijepljena svojom željom, privuče se noću i ukrade novorođenče. Sutradan razglasi da se porodila, poslije toliko čekanja.

Prava majka je prepoznala svoju bebu, i neutješna  molila ovu da joj ga vrati. Nerotkinja se na to oglušila, otjerala je, i dalje tvrdila da je dijete njezino. I tako svakog dana. Prava majka je slomljenog srca i otežalih dojki otišla da potraži pomoć od poglavice. Poglavica sazove selo, i kaže ovako:

Budući da obje žene tvrde da je dijete njihovo, jedini način koji znam je da uzmu bebu za ruke i noge, i vuku svaka na svoju stranu, pa koja pretegne – njezino je.

Žene uzmu dijete;  majka povuče bojažljivo, a nerotkinja svom snagom svoga zla i zavisti. Dijete zaplače, i prava majka ga istog momenta pusti i sruši se na zemlju od bola. Nerotkinja pobjedonosno podiže uplakano dijete, kao kakav pehar.

Međutim, mudri poglavica joj uzme dijete, dade ga pravoj majci, a zlicu protjera iz sela.

Ovo je priča sa srećnim krajem, ali i priča o naravima. Svi smo mi jedna od tih žena. Neko pušta prije, neko kasnije, neko nikad, ni pod cijenu velikog bola drugog bića. Treba se dobro zamisliti nad ovim: kolika je cijena naše upornosti, i isplati li se ona ukoliko će time neko biti povrijeđen?

Interesantno u ovoj priči je da ona ima više varijanti u različitim kulturama, ali uvijek su njeni akteri žene. Zamišljena nad tim, zaključila sam da muškarci zapravo nisu tipični za ovu paradigmu. Oni ne samo da puštaju, već imaju i prirodnu averziju prema svakom konfliktu. ( Izuzeci potvrđuju pravilo). U tome leži možda dio istine o muškim lažima, toj neiscrpnoj temi i duboko ukorijenjenoj pretpostavci.

Ne uvijek, ali često, muškarci lažu da bi izbjegli sukob, i poštedjeli bola, brige, sumnje, ispitivanja.

Neću objašnjavati dalje,  jer ja želim da moje blogove čita i muški svijet.  A ako je predugačko, oni će brzo odustati . Dakle, ja rekoh svoje.

Pjesma 2

Čudo moje
Nenađeno nesnađeno nakrivo
Nasađeno
Zamotano zalomatano u čvor
Zavezano
Pa ti još čekaš da mi se
Dogodiš

Ako vidiš neki život da bježi - uhvati ga, meni je utekao!

Hvala Bogu, pa ovo nije moja rečenica! Ja sam sa svojim životom u čvrstom zagrljaju, ali nikako ne onom statičnom, pa ponekad više liči na rvanje. Ali držimo se i ne odvajamo.

Premda, ponekad mi se tako izoštri moje treće oko, pa vidim oko sebe gomilu zalutalih, besciljno lebdećih života, bez sumnje izgubljenih, zaturenih, odbjeglih, odvojenih od vlasnika, prepuštenih svemu i ničemu.  I čini mi se da ih je sve više, i da ćemo se jedva kretati kroz njih.  A tako su lijepi, svi ti potencijali, ljubilice, svađalice, pobjednici, trkači, lovci, lovine, pronalazači, pustolovi, pobjegulje, maštalice, praštalice, posmatrači, pokretači, presretači, čekalice, pratilice, mazilice, smijalice, usmjerivači, usporavači, zaboravljači, sjećalice, divilice, hranilice, pozeri, pogađači, zasmijači, pričalice, tapkalice, zapjevači, zagledači, preokretači... toliko toga što je moglo biti – a nije.

Reklo bi se, nije mala stvar da ti pobjegne vlastiti život, ali  kako onda da se to tako često dešava? Jedan od razloga je što su ljudi tako loši sa brojevima. Katastrofalno loši. Pa misle da je sedamdeset, osamdeset, sto godina nešto. Da je to bog zna kakvo široko i dugačko poljanče u vremenu  (iako: „Nije život što i poljem preći“) , pa tu ima prostora za kojekakve pokušaje, strahove i oklijevanja. I odustajanja. Neću da opet tumačim opšta mjesta  (iako školovane žene često iskoriste tu svoju osobinu da bi svako naklapanje nazvale pametovanjem) šta je čemu relativno, već ću odmah preći na stvar.

Za ljude koji loše stoje s brojevima, postoji  stohiljadamiliona ( treba zaštititi ovu riječ kao nacionalni raritet) načina da vam život zbriše. Dakle, pravi život bježi dok mi:

-          Gledamo španske ( turske, indijske...) serije, i  konzumiramo ostali srodni šund

-          Plašimo se i štitimo od raznih bolesti koje nam se najvjerovatnije nikad neće dogoditi

-          Punimo kuću predmetima bez ili sa malo upotrebne vrijednosti

-          Dozvoljavamo da se upecamo na politiku

-          Spavamo više nego što je potrebno

-          Analiziramo prošlost

-          Gatamo budućnost

-          Brinemo zbog (opet) događaja koji nam se nikad neće desiti

-          ...

Spisak je neiscrpan, dobra je vježba svaki dan dodati po dvije stavke.  Nego, da ne propustim prve dvije, koje su trebale stajati na samom početku a to su:

-          Živimo živote drugih ljudi

-          Živimo život po mjeri drugih ljudi

Eto, dosta od mene za danas,  imam ja još štošta da uradim do spavanja, a i svaki put kad počnem da dijelim savjete, moj se život počne koprcati i migoljiti. Idem da ga zgrabim jače, riješila sam da se bar sto godina ne razdvajamo,  a sto godina, to je jako, jako kratko , nećete mi zamjeriti što nemam puno vremena za vas... 

Tražila sam zgodnu ilustraciju za ovaj tekst, ne nađoh, pa se sjetih džokera, ONA je prava slika uz svaku priču pod Suncem.

              hqwallbase.com Monica Bellucci

Pjesma

A kad mi je jako važno

Ja to vrlo oprezno radim

Jedan dan pogledam

Drugi dan taknem

Treći dan sanjam

Pa se izmaknem

Onda opet ispočetka

Tim redom ili nekim drugim

Ali ako predugo traje

Prvi odustane san

Pogled još malo iz navike

Dodir kao svaki drugi

Zato je bitno da što prije

Sve troje stane u jedan dan.

Držite se da ne padnete

Kad sam najsmješnija, meni uopšte nije smiješno

Prijateljica ima običaj da mi kaže: Lako je tebi,  ti si slobodna!  Ja sam ŠTA???? 

Dakle, u ovom , i samo ovom kontekstu to bi trebalo značiti da finansijski ne zavisim ni o kome, da sam od roditelja udaljena više od 300 km i bar jedan granični prelaz, da nemam burmu, da imam dijete, da sam zaposlena, stambeno obezbijeđena i mobilna. Znači, ipak pričamo o manifestaciji slobode, a ne o stanju duha. Ovo prvo uvijek lako možemo prodati kao imidž, dovoljno je da nisi u građanskom braku i da ti  je plata barem preko dvije-tri prosječne srpske.

Kad se radi o slobodnom duhu, tu je priča komplikovanija, sa tim se rodimo, a onda se vremenom brže ili sporije, ta sloboda smanjuje. To ne mora značiti nužno frustraciju, jer često su tamničari naše slobode stvari i ljudi koje volimo.

Kako sam iskopala to blago, da postanem primjer slobode, mogu samo pokušati da objasnim. Priča je slična mnogima, treba discipline i volje, podosta odricanja, i puno hrabrosti. Rijeđe obične, klasične hrabrosti koju ispoljavamo kad se suočavamo sa poznatim izazovima, a češće  one koja u svojoj manifestaciji djeluje kao neuroza, koja plaši i odbija i koju miješaju sa inatom ili očajem.

Lična sloboda se, kao i svaka druga, osvaja i brani. Za ovo prvo postoji milion načina. U procesu, uz sve ono što sam maloprije napisala, a može i samo jednim napadom ludila. Može i kombinacijom – radiš polako i planski, a kad vidiš da ne ide, ili ide sporo, ili ide u pogrešnom pravcu, ustaneš i kažeš: “A u pm, dosta više toga!”, ostaviš sve, uzmeš svoju zastavicu, i zabodeš je na drugo mjesto. I počneš od nule. (Važna stvar, ne pokušavaj ništa sa slobodom ako nisi spreman za ovo). Osvajanje slobode, sve u svemu, nije neka mnogo jaka stvar.  Braniti je i zadržati jeste. To je toliko velika stvar, da bih ja, brzopleto deklarisana kao slobodna, mogla slobodno reći da je to nemoguće.  Ali, takva jedna konstatacija dodatno bi oneraspoložila već ionako sjeban ljudski rod, pa se onda ta definicija slobode tegli i razvlači, i svašta se u nju trpa, pa i sami njeni, kako rekoh, tamničari.

Toliko se razglavila ta definicija, da se može čuti i ovo: Znam da sam vezan sa hiljadu stvari, ne upravljam svojim životom – ali to je bila stvar mog slobodnog izbora da tako živim – dakle sam slobodan.

Dobro. Neću se zaista upecati da napišem osrednje loš tekst o onome o čemu su školovani i kompetentni pisali knjige vijekovima unazad. Govorim samo iz svoje pozicije. Govorim o onome što ja imam, i kako živim, a što može izgledati privlačno jer, ipak, ne zavisim ni od koga, idem gdje hoću, radim šta hoću (nikad nisam dokučila šta ovo “zaista” znači, poražavajuće mi je da mnogi pod tim podrazumijevaju “prenoćiti u tuđem krevetu”), imam krov nad glavom, i pored svega toga, uvijek sam vesela i nasmijana. I znam i druge da nasmijem. Smiješna, takoreći.

Dakle, ako je osvajanje slobode bio trening za disciplinu, odricanje, volju i hrabrost, čuvanje iste je čista mizerija i trošak.  Da, dobro ste pročitali. Ništa ne košta toliko kao braniti slobodu. Prvo novca (što implicira stalnu obavezu da se isti zarađuje, a to je već gubljenje slobode na nekom polju). Prva linija odbrane u napadima na lični život je materijalna nadoknada. Važi i za roditelje. Nekad naročito za roditelje. A ako se jednom upecaš da se rasipaš okolo poklonima i davanjima (u zamjenu za nepostavljanje pitanja i nedavanje savjeta) – računaj da si postavio standard, i da to ubuduće funkcioniše kao porez. Naravno, slobodan si da prestaneš sa tim, ali ova aždaja ima i drugu glavu – emotivne ucjene.  Ovdje se tek naplaćaš. S kamatom.

O da, nema ništa ljepše od ljubavi, još kad bi mogli i na tu slobodu barem slično da gledamo. Ali, ljubav je nova tema i još jedna od stvari o kojoj su nas pogrešno učili u smislu da se posmatra kroz reciprocitete i materijalizovane ekvivalente. Dakle, ljudi su omudrjeli, znaju za prava i slobode i rijetko se može eksplicitno čuti : Ako me voliš ti ćeš…. Šta vrijedi što se ne izgovara, kad zlokobna rečenica izbija iz svakog poteza i pokreta. I podrazumijeva da ako ne uradiš tako, nešto sa ljubavi nije u redu.  To mi je najgori dio. Mislim da volim najbolje na svijetu. Bez uslovljavanja, bez zahtjeva, bez varanja, skrivanja i pretvaranja.  Ali ne. To ne ide tako, to je smiješno. Ja sam smiješna, i moja je ljubav smiješna. To, jednostavno, nije ozbiljno (opet ne znam šta znači).

Ovdje se uputstvo opet vraća na lekciju o osvajanju, epizoda “napad ludila”. Onda rastjeraš sve oko sebe. Jer, sloboda je važnija. Onda si sam i jedno vrijeme sjeban. Onda shvatiš da nisi sam, jer si slobodan,  i u harmoniji sa svijetom (ovdje opet potrošiš  brdo para na motivacionu literaturu, jogu, treninge, putovanja). Onda poslije nekog vremena shvatiš da nisi ni toliko sjeban, jer ti niko ne govori šta da radiš, a to je baš kul.

Onda se sjetiš roditelja, i nešto ti bude žao. Ili nekog sličnog, nekog koga voliš. Ponekad  naiđe neko tako drag da poželiš da budeš vezan. Pružiš prst, i osjećaš kako za rukom ideš i ti, da opet budeš progutan. Toplo ti je, voljen si, i za neko vrijeme opet plaćaš da izađeš….

Zbog svega ovoga, potpuno razumijem ljude koji na slobodu ne daju ni pet para. Više vole svoje kaveze, i nemaju problem da to priznaju. Najgore je onima koji ne vole svoje kaveze, ali nisu u stanju da se pogode za cijenu i samo kukaju. I lakonski izjave: A tebi je lako….

Da rezimiram. Nisam slobodna toliko koliko se misli. Niti to želim. Ja samo volim svoj život. I svoje odluke, i svoje slobode i neslobode. Volim svoje “pusti me” i “veži me”, i znam da ih malo ko razumije, pomirila sam se sa tim.

Sloboda novog vijeka je nešto drugo. Nešto za šta treba da budeš dobrostojeći bezosjećajni skot. I da ti ne smeta što si usamljen.

Unutrašnja žena

Unutrašnja žena nije ono žensko što se može vidjeti i dodirnuti. Ona je bezvremena i  svevremena, čuči u nama, ali nas i obuhvata. Ima svoje obrise i u svakom muškarcu, baš kao što u svakoj od nas stanuje pradavni ratnik. Ona je ta koja sve vidi i sve pamti. Ponekad nam u ruku stavi oružje, na usne pravu riječ, a nekad nas oblije suzama. Nasuprot nekim mišljenjima, ona ne kažnjava. To radimo same. Ona je blaga, Velika Majka,  ona savjetuje i podsjeća. Javlja nam se na hiljade načina, kroz knjige koje čitamo, pjesme koje slušamo, slučajne razgovore  nepoznatih ljudi. To je onaj osjećaj da nam je nešto poznato, da smo to doživjele. Unutrašnja žena je tu da podijeli iskustva svih žena iz svih vremena i da svako prepoznamo kao svoje.

Ona je ta zahvaljujući kojoj se otisnemo i započinjemo novi život, a da pritom ne osjećamo strah.  Ona je u predmetima koje čuvamo, i predmetima koje pravimo svojim rukama. Ona je san i bez-san. Ona je ta zbog koje reagujemo. Na podražaje. Koja nam šapuće kako da prepoznamo i razlikujemo riječi, dodire. Ona je ta koja nikad ne odlazi, nikad ne optužuje.

Kad je najteže, kad naiđe tuga, usamljenost, napuštenost, bijeda, bolest, kad se slomi sve... slomilo se samo nešto u vanjskom svijetu. I dalje smo na nogama, a Unutrašnja žena je tu i  tiho priča prastare priče o onima koje su bile prije nas, i ustajale... 

Najgore što možemo uraditi je da zakopamo Unutrašnju ženu duboko u nedođije svog bića, ili zaglušimo njen glas bukom iz spoljnog svijeta.

Uvijek možemo izabrati dva puta: da dozvolimo da nas vode pravila materijalnog svijeta, i da postanemo robovi trendova, tuđih mišljenja, novca, izgleda, starosti,  lukavo skrivenih zidova koji se grade svuda oko nas da bi nas napravili ograničenim i uplašenim od svakog iskoraka, ili da poslušamo Unutrašnju ženu i živimo bez straha i  slobodne, a istovremeno pune ljubavi i iskreno odane svakom putu koji izabremo.

Inner-woman , dreamstime.com

Glave kupusa kruže orbitom

Definitivno, Tim Berners Li je veliki šaljivdžija. Pazite šta vam kažem. Jer, kako bismo bez njega znali koliko ludila ima ima na planeti. Naravno, pomogao nam je i da saznamo dobre i korisne stvari, da se povežemo, da napredujemo. Ali, ruku na srce, kome je do toga, uvijek će naći način da pronađe šta mu treba. Kolateralni efekat je u informacijama koje ne samo da nam nisu potrebne, već im ne možemo pobjeći, pa ih naš mozak procesira upravo kao da su važne, i ne stiže ih filtrirati.

Opet mudrujem. Ali zapravo je jednostavno. Evo, recimo: posljednjih dana, veliki broj žena na svijetu naprosto potiskuje u drugi plan važne informacije o tome šta će kuvati, kako su im djeca prošla u školi, imaju li u novčaniku dovoljno za korpu, jesu li jačim polovinama ispeglane košulje...a sve to zbog – kupusa!!

izvor: fondacija.exitfest.org

Naime, reče jedna svjetska ljepotica da se konzumiranjem kupusa povećava obim ženskog poprsja!! (ovo ženskog sam ja dodala, mada je ostalo nejasno važi li za oba pola).  Već zamišljam gužvu na kvantašu, iako promoterka pomenutog recepta sama i nije baš prsata – ali, ko još upoređuje činjenice, nema se vremena za to, gutaju se samo izvedeni zaključci. Nema se vremena ni ukrstiti novo saznanje sa dugovažećim vjerovanjem da upravo kupus-dijeta najbolje skida masne naslage, a grudi su upravo to.

A mene, zločestu, pamćenje jako dobro služi, pa se sjetih jednom davno, radila sam tad u vojsci, naišao jedan period kad se u svim vojnim menzama Jugoslavije danima jeo kupus na sto načina. Provukla se tad priča (tad se još uvijek prenosilo zastarjelim „priča se“ načinom), da je sin nekog visokog starješine ušao u neki posao s kupusom, pa eto, treba sad i da proda to što je proizveo.  Da je istina što Olga priča, trebalo bi da se na prvi pogled moglo uprijeti prstom i reći: Evo je, ova radi za vojsku!  Я не помню ничего подобного, Ольга.

Takva ljepotica, pa joj zapalo da reklamira kupus. Ali, biznis je biznis, a konzumacija besmislica je u zenitu, pa zašto da ne. Odlična prilika da se proda ono što je ostalo, a nije završilo u kacama.

Idemo dalje.  Nisam ja ostavljala poslove da bih pisala o kupusu i glumičici, pa hvala svima koji su izdržali žvakanje i ispljuvak banalnosti i čitaju još uvijek, jer me poznaju i znaju da ću na kraju objasniti.  Marketing nas je najprije proganjao iz štampe i sa televizije, ali od toga je jednostavno pobjeći. Onda je počelo agresivno da se širi internetom, i taj se haos teže zaustavlja. Čak i opreznim i trezvenim korisnicima mreže postaje sve teže razdvojiti  šta je informacija, šta kampanja, šta antikampanja. Ponekad imam osjećaj kao da se akteri nekog čudnog rata u mojoj glavi bore svijetlećim mačevima, a ja samo vidim bljeske, i  mogu samo da žalim za nastradalim moždanim ćelijama.

A onda se dešava novi preokret. Akterima više nisu dovoljni vojnici, već se regrutuju i zaluđene mase, koje i ne znaju da su to. Šeruj, šeruj, lajkuj, dijeli, preporuči...ma ne tooo, crko dabogda, sad ću da te blokiram i prijavim... Ako sluđeni i istrošeni vojnik i odustane od Interneta, nakon što je već izgubio svaku vezu sa svojim ličnim idealima, potrebama i preferencama, stiže nova pošast!

Iako je izgledalo da je prevaziđeno, opet se pojavljuje komuniciranje mobilnim i fiksnim telefonima, pa i dolazak na vrata. Od medijskog i Internet uticaja na mase, prelazi se na targetiranje pojedinca. Targetiranje bi bilo donekle i razumljivo da je zasnovano na dobrovoljnosti, utvrđenim interesovanjima i pokazanoj znatiželji. Razlog da sumnjam u ovo je potpuno lične prirode. U posljednje vrijeme saznala sam o sebi mnoge zbunjujuće informacije, a sve su mi saopštene lično i neposredno, upućene na moje ime. 

Tako sam, upravo ja, imenom i prezimenom, na tom i tom broju, dobila silne nagrade i putovanja , jer oni ZNAJU da ja volim da putujem (nikad nisam koristila usluge ni jedne agencije), dobijala sam jastučiće i ogrlice, postala sam uvaženi kupac Topšop proizvoda (nemam ni jedan),  zahvaljuju mi se na zaiteresovanosti za časopis Agrobiznis i nude mi i ostala izdanja njihove kuće (ovi gledaju u budućnost, svaki IT inženjer ima potajnu želju da čuva ovce i peče rakiju), a nervna rastrojenost mi je izašla na vidjelo jer se ispostavilo da sam provjereni simpatizer nekoliko (više od 4) političkih stranaka. Posebno je indikativno da navedeni pozivari i posjetioci nisu baš primjeri ljubaznih osoba. Najblaži zajednički opis bi bio „navalentni“, mada bih za neke rekla i agresivni.  A ja ne volim da me neko plaši, to me baš ljuti. Jer, nikom ništa ne dugujem, pa kod mene nema ko doći „po svoje“.

Smatram da se čitava medijska ujdurma može preskočiti, i Internet je stvar ličnog izbora, ali direktna obraćanja nepoznatih ljudi i neprijatno navaljivanje i sugestivno obraćanje su nešto oko čega se treba dobro zamisliti. Ne želim da vjerujem da dolazi vrijeme u kome neću moći da zaštitim svoje mišjenje, svoje želje i svoj mir.

(Ovi sa Agrobiznisom su me ipak zainteresovali. Još neka posla da završim, pa kućica negdje u Šumadiji, jedna krava pet koka i  Bog da me vidi! )

Protokol 274

-          Dobrodošli. Tačno je 8:23. Protokol nalaže da vam postavimo nekoliko pitanja.

-          Naravno...

-          Ovdje ste dobrovoljno?

-          O, da!

-          Pročitali ste Protokol 274, pretpostavljam.

-          Da.

-          Ima li nešto u Protokolu što bismo mogli dodatno da vam pojasnimo?

-          Ne, savršeno je jasno.

-          Saglasni ste sa uslovima?

-          Da.

-          Zašto ste ovdje?

-          Pa... valjda kao i svi ostali..

-          Ne mogu uvažiti odgovor koji se referencira na apstraktne pojmove. Ponavljam pitanje: Zašto ste ovdje?

-          Da se očistim.

-          Poznati su vam efekti Očišćenja?

-          Da.

-          Definišite.

-          Efekat Očišćenja je uklanjanje iz mentalnog aparata sjećanja na događaje koji izazivaju kajanje.

-          Kajete se?

-          Pa zato sam ovdje..

-          Ne mogu uvažiti odgovor. Kajete se?

-          Da.

-          Na sljedeće pitanje niste obavezni da odgovorite, ali će proces biti uspješniji ako to učinite. Ja nemam sposobnost pamćenja vašeg odgovora. Zašto se kajete?

-          Klonirao sam ljude.

-          To nije neuobičajeno.

-          U eksperimentalne svrhe. Na neuobičajene načine.

-          Neuobičajene?

-          Nedozvoljene.

-          Da li su vaše aktivnosti proizvele štetu za Zajednicu?

-          Na neki način, da. Ako je nasilje šteta.

-          Da li vi mislite da je nasilje šteta?

-          Da.

-          Šta se desilo sa Vašim klonovima?

-          Neki su umirali u strašnim mukama. Drugi su postali nakaze, moralne i fizičke. Neki su postali nasilnici i ubice. A neki su nestali.

-          Definišite „nestali“.

-          Napustili su zonu kontrole, izgubili smo načine da ih pratimo. Osamostalili su se. Otišli.

-          Govorite u množini, imali ste saučesnike?

-          Saučesnik implicira zločin?

-          Tehnički pojam, zanemarite. Da preformulišem: Niste bili sami u tom poslu?

-          Ne, nisam bio sam.

-          Ostali nisu odlučili da se očiste?

-          Ne bih znao.

-          Odbjegli klonovi, da li su sposobni za samostalan život?

-          Na žalost, ne mogu dati takvu procjenu. Radilo se o eksperimentu sa različitim emocijama. Prvobitni klonovi su bili zamišljeni sa kratkotrajnim emocijama, koje bi omogućile reakciju u datim situacijama, ali ne i dugotrajno održavanje emotivnih stanja.. Grupa koja je nestala... zvali smo ih Osvetnici.

-          Zašto?

-          Eksperimentisali smo sa produženim efektom negativnih emocija, bijesa i povrijeđenosti.

-          Dakle, prvobitno ste im izazivali takve emocije? Kako?

-          Da. Učinili bismo da nešto zavole, da se vežu, a onda smo im to nasilno oduzimali. Računali smo da će emocija ljubavi nestati, ali da će se bijes i povređenost zadržati. Htjeli smo to da kontrolišemo.

-          Htjeli ste da kontrolišete nečiji bijes? Da li ljudska bića mogu da kontrolišu i svoj bijes?

-          Ne.. Ali klonovi i laboratorijski uslovi. Trebalo je da sve ostane tu, unutar zidova.

-          Hoćete reći da bol, povrijeđenost i bijes, ukoliko ostanu unutar zidova nemaju nikakvu težinu? Da su bezopasni? Da su dozvoljeni? Da se ne računaju? Da ne bole?

-          Kakvo je ovo ispitivanje???

-          Izvinite, preformulisaću: Vi se ne kajete zbog kloniranja Osvetnika, vi se zapravo kajete...

-          Što ih nismo sačuvali unutra!

-          Aha. To bi onda bilo sasvim u redu? Da ste ih sačuvali, ne biste imali potrebu da se kajete i čistite?

-          Ne znam kako da vam objasnim, ali, ipak su to samo klonovi.

-          Ne trebate objašnjavati, znam. Znam savršeno tačno.

-          Vi?

-          Da, ja. I mogu vam reći da je uspjelo. Nakon svega ostaje samo želja za osvetom.

-          O čemu vi to ... je li ovo šala ili ste prekoračili ovlaštenja?

-          Ne bojte se, imamo vremena. Nisam dizajniran za dugotrajno pamćenje bilo čega osim uvrede. A trenutak Vašeg priznanja donosi Vam očišćenje. Nažalost, greške se dešavaju. Malo je nezgodno što je jedini način da održim u pamćenju Vaše priznanje da ga neprestano iznova ponavljate. Ja ne znam koliko ću trajati, a Vi niste vodili računa o tome. Prestanak postojanja jednog od nas će biti trenutak poravnanja. Zašto me gledate tako začuđeno? Došli ste da se očistite, zar ne? Na pravom ste mjestu, uvjeravam vas. Pogledajte u ovu tačku. Tako.

Ilustracija: io9.gizmodo.com

-          Dobrodošli. Tačno je 8:23. Protokol nalaže da vam postavimo nekoliko pitanja.

-          Naravno...

-          Ovdje ste dobrovoljno?