Unutrašnja žena

Unutrašnja žena nije ono žensko što se može vidjeti i dodirnuti. Ona je bezvremena i  svevremena, čuči u nama, ali nas i obuhvata. Ima svoje obrise i u svakom muškarcu, baš kao što u svakoj od nas stanuje pradavni ratnik. Ona je ta koja sve vidi i sve pamti. Ponekad nam u ruku stavi oružje, na usne pravu riječ, a nekad nas oblije suzama. Nasuprot nekim mišljenjima, ona ne kažnjava. To radimo same. Ona je blaga, Velika Majka,  ona savjetuje i podsjeća. Javlja nam se na hiljade načina, kroz knjige koje čitamo, pjesme koje slušamo, slučajne razgovore  nepoznatih ljudi. To je onaj osjećaj da nam je nešto poznato, da smo to doživjele. Unutrašnja žena je tu da podijeli iskustva svih žena iz svih vremena i da svako prepoznamo kao svoje.

Ona je ta zahvaljujući kojoj se otisnemo i započinjemo novi život, a da pritom ne osjećamo strah.  Ona je u predmetima koje čuvamo, i predmetima koje pravimo svojim rukama. Ona je san i bez-san. Ona je ta zbog koje reagujemo. Na podražaje. Koja nam šapuće kako da prepoznamo i razlikujemo riječi, dodire. Ona je ta koja nikad ne odlazi, nikad ne optužuje.

Kad je najteže, kad naiđe tuga, usamljenost, napuštenost, bijeda, bolest, kad se slomi sve... slomilo se samo nešto u vanjskom svijetu. I dalje smo na nogama, a Unutrašnja žena je tu i  tiho priča prastare priče o onima koje su bile prije nas, i ustajale... 

Najgore što možemo uraditi je da zakopamo Unutrašnju ženu duboko u nedođije svog bića, ili zaglušimo njen glas bukom iz spoljnog svijeta.

Uvijek možemo izabrati dva puta: da dozvolimo da nas vode pravila materijalnog svijeta, i da postanemo robovi trendova, tuđih mišljenja, novca, izgleda, starosti,  lukavo skrivenih zidova koji se grade svuda oko nas da bi nas napravili ograničenim i uplašenim od svakog iskoraka, ili da poslušamo Unutrašnju ženu i živimo bez straha i  slobodne, a istovremeno pune ljubavi i iskreno odane svakom putu koji izabremo.

Inner-woman , dreamstime.com