Druga obala

Kad bi se samo ljubav računala, mi bismo sigurno ispali pobjednici. Ali riječi ljubavi nisu za sve.

Velimir Ćurgus Kazimir

Dugo se opirem, i tako će i ostati, da se mojim slučajem pozabavi stručnjak. Neki mehaničar za dušu ili karakter-analitičar, da mi kopa po djetinjstvu i okrene mi roditelje naopako da mi objasni zašto sam takva kakva sam i zašto mi se dešava to što se dešava. Opirem se i savjetima da čist bijeli papir podijelim po vertikali i pišem lijevo pozitivne a desno negativne stvari. Tek bi me raspametilo, ako o nekoj pameti još i mogu govoriti, da za svaku svoju važniju odluku navedem posljedice koje je uzrokovala.

Dakle, ono što ja iz moje tačke jednog već pola proživljenog života mogu reći je da ako imam pravo da se branim, moja odbrana bi glasila da pojma nemam zašto sam nekad postupala onako kako sam postupala. Srce, razum, mudrost, strah, nesigurnost, inat...sve su to okidači odluka. Pojedinačno, ali najčešće orkestrirano. Slažem se da nisu svi poželjni, ali ko ih nema i ko ih je savladao i pokorio, neka prvi baci kamen.

Jedino što me tješi i jedino za šta se mogu uhvatiti je potpuno nejasna slutnja da na ovom svijetu ipak mora postojati neka konačna ravnoteža. Neka logika. Jer kako bi onda objasnili da smo ovako savršeni kao mehanizmi, kako bi objasnili lanac ishrane i uopšte funkcionisanje svega. Jutra koja su uvijek mirna i obećavajuća. Probudiš se, i svaki put nastupi jedan, ponekad neizmjerno kratak  ali stvaran trenutak u kom je sve u redu, kao da se upravo sve što postoji baš u tom momentu rodilo.

Sve poslije toga nastavlja da se odvija po bilo kom od svih mogućih scenarija, dajući nam pritom manji ili veću iluziju da je onako kako želimo, da upravljamo životom, ljudima i događajima u njemu.

Slušajući često na različite načine i od različitih autora izrečenu tezu da je najvažnije u životu imati cilj i da će se sve onda urediti da nas prema tom cilju i odvede, bila sam to već počela smatrati postulatom, pa iako je moje iskustvo bilo značajno drugačije, radije sam pristajala da ja u stvari nemam jasan cilj, nego da navedeno nije tačno. A onda sam pročitala, ne znam autora pa neka mi ne zamjeri, da nije važno kuda smo pošli, već je važno ono što nam se desi usput...

Moram raditi, ra-di-ti , misli milion, a nijedna napisana riječ….

Dan kao stvoren za isprazna maštanja. Bez gledanja kroz prozor, naravno. Naiđu takvi dani kad je čovjeku potrebna bliskost i intimnost , ali više kao fiktivna, bez dodira, bez riječi, gotovo i bez prisutnosti. Samo svijest o nekom zajedništvu, tiha unutrašnja snaga zavjerenika, samo magličasta slutnja približavanja nekom dubljem smislu ostvarenja pripadnosti. I tek kad nas trgne neki iznenadan i prodoran zvuk ili naprosto primjetimo da se dan bliži kraju, u nas se useli nemir i isprva tinja, a zatim, kao ubačeno kukavičje jaje, izleže se i iz naše duše izbacuje blagost i maštu, kao što mlado kukavice izbacuje nezaštićenu djecu svojih novih roditelja. Ostajemo prazni i grubi, i ponovo se utapamo u sivilo, zaboravljajući koliko smo možda baš ovaj put bili nadomak nečeg važnog, i istinski vrijednog.

Struja nas nosi, i bez bitnijeg otpora dozvoljavamo da se pogrešnim aršinima mjeri naša ljubav, naša snaga, naša ljepota. Samouvjereno tvrdeći da nismo ničija svojina, postajemo svojina nekog svijeta i jednog vremena, tražeći blijeda opravdanja za svoje nezaustavljivo i nepovratno pretvaranje u "čovjeka novog vremena". Govorimo glasno da bi sakrili strah od sebe, povlačimo se od svega što može da nas natjera u razmišljanje. Pravimo račune sa lažnim rezultatima i kunemo se u svoju iskrenost i neporočnost. Pričamo o ljubavi i prirodi, a srca su nam opustošene ledine. I sve bi to još i imalo nekog smisla, da nije u nama one iskre, koja nam povremeno, bar na kratke, ali bitne momente vraća unatrag film našeg života, i  opominje svojim nemuštim jezikom, da pravi razlog naše tuge ne leži u našem neuspjehu ili ličnoj nesreći, već da smo zapravo tužni jer nam je kraj blizu…

Neće ovo proći, sve sam ovo već opisivala… osim toga, plaćaju me da motivišem, a ne da patetišem... zašto me ne udari munja i ubrizga mi neku novu ideju … zašto sam sa gnušanjem odbila da radim rubriku „Život zvezda“ ?

-          Pišeš za onu kolonu?

-          Kolumnu!

-          Ma znam, nego da vidim hoćeš li nasjesti.

-          U čemu je fora?

-          U tome da nasjedaš na svaku provokaciju.

Smiješio se. Pitala sam se da li mu je ova igra zaista interesantna, ili je i to postala navika, popunjavanje prostora koji je sve više počeo da se dosađuje između nas.

-          I to ti je interesantno?

-          Zapravo, ne.

-          Hoćeš da ti pročitam? Malo je sumorno, ali...

-          Ne, hvala.

-          Zašto?

-          To je za mene suviše komplikovano, ne razumijem ja to.

-          Pa ne pišem za naučni časopis već za ženski!

-          Opet komplikovano. Nego, šta ti u stvari hoćeš?

Horor od pitanja. Najgore pitanje koje vam ikad može biti postavljeno. Ali, do njega se uvijek nekako dovučemo kad nedovoljno vješto pokušavamo da zbunimo protivnika ili kad, kao ja, pokušavamo da budemo iskreni.  Jer biti iskren znači i priznati da si zbunjen, iskreno izlaganje je sve samo ne logično i tečno, istina se ne obazire na teoriju uvod razrada zaključak. A ipak ti ne mogu odgovoriti šta hoću. Odjednom sam zablokirana strahom da prvo to što hoću nije i ono što ti hoćeš, da je možda čak i potpuno suprotno pa bi moglo otvoriti novu temu, a zatim da to što hoću možda nije ono što ću htjeti i sutra, a onda bi me držao za riječ i optužio za nedoslijednost i ponovo, laž.

-          Hoću da budem srećna.

Opet problem. Rekla sam najveću istinu koju je moje biće osjećalo, a zvuk mojih riječi se prosuo prostorijom kao najbanalnija replika na probi nekog putujućeg pozorišta. Zazvučalo je kao na predzadnjoj strani  jeftinog ljubavnog romana sa trafike. I to ne u onom dijelu kad treba da se rasplačeš, već pretkraj, kad je već sve riješeno, samo još Romeo treba da da obećanje da će tako zaista i biti.  Pa čak i siroče u dokumentarcu u koje su uperili kamere i osvijetlili čitavo mu malo napušteno biće, ne bi dalo, ni u trenutku najveće zbunjenosti usljed neočekivane pažnje, ovako banalan odgovor. I nije banalan. Ja izgaram da nije banalan, da je to to. Ali banalno zvuči. Kraj. Informacija je ono što čujemo.

-          Pa budi srećna, šta te sprečava u tome?

izvor: chronologievintage

Balada o kameleonu

(posvećeno onima koji ne znaju sebe voljeti)

Danima sam sakupljala sve
O tebi
Šta voliš, šta pričaš, gdje izlaziš
I tako sam i ja
Voljela, pričala, izlazila
Tvoje su teme postale moja opsesija.
A onda si se zaljubio
U nju
Pa sam ja
Počela da se oblačim kao ona
Kupila cipele kao njene
Pila kafu kao ona
Sa malo mrvu na vrh kašičice
Šećera
I morala sam da je volim
Jer je ti voliš
I morala sam iz istog razloga da je mrzim
Jer da je obrnuto
Ona mene
Nikad ne bi kopirala.

Svijet ih je pun. Nesrećnih emotivnih kameleona. Suprotno mišljenju da su prazni, uglavnom su to osobe sa razvijenom maštom, burnim i bogatim emotivnim sklopom. Bogatim i – haotičnim. Jer u njihovim emocijama ima mjesta za sve i svakog osim za same sebe. Neki se preoblače da bi se sakrili, misle da im mimikrija pomaže da prođu kroz život sa što manje povreda, a drugi da bi bili primjećeni, jer će biti nalik onima što sijaju. Ali, kao što mjesec sija tuđom svjetlošću, tako ni oni zapravo nikog ne mogu ugrijati. A jako se trude. I dobro shvataju da su neki voljeni jer su originalni, pa makar ništa drugo nemali. Ali, sebe ne mogu promijeniti, jer ne shvataju da je potrebno prvo sebe zavoljeti.

Ovo se prirodno gotovo svima desi u mladosti, ali tužno je što neki nikad ne izađu iz ovog kola. Traže da budu poštovani i služe se prevarom, transferom identiteta, transferom autoriteta. To se povezuje i sa zrelošću. Dešava se pojedincima, dešava se grupama, dešava se cijelim narodima...

Vučica

Pramajka živog svijeta. Izvor anime. Početak ženskog. Hraniteljka i braniteljka. Ona je ta koja čuva svoju djecu ali i koja ih otjera u samostalni život kad odrastu. Ona ne smije pokazati strah jer nema vremena za to. Koristi svaku priliku kao da sljedeća ne postoji. Balansira između zemaljskog trnja i slobode nebeskog prostora. Čuva tri zapečaćena zemaljska blaga: lojalnost, ljubav i razigranost. Zahvalna je i dobro pamti. Više je gladna nego sita, ali se hrani ravnotežom, voli mir i ona je ta koja će sve da uredi. 

Spava otvorenih očiju, uvijek spremna na preokret. Svaki miris i zvuk prvo će naići na njena čula. One koje voli nahraniće posljednjim dijelom svoga tijela ali teško onom ko krene da je napadne. Ili još gore, ko krene na onog koga ona voli. Nepripitomljiva, nepotkupljiva, nepromijenjiva. Bogovima zakleti čuvar svih ženskih osobina, određena da sačuva trajanje. Usamljena i u čoporu. Kad je bolesna ili ranjena, povlači se u najdublje tmine i sama liže svoje rane. Neustrašiva, iznad zavisti, ljubomore i takmičenja. Spolja tako razigrana, brza, gipka, a u sebi nestvarno mirna. Mirna sa malim duboko usađenim srcem koji je njen najranjiviji dio.  Legende kažu da su pojedini narodi vjerovali, ako se pojede srce vučice postaje se besmrtan. Pa iako ga je teško pronaći, ono još uvijek kuca i kad joj se oduzme život i raspori utroba. Ali to je samo legenda.

Svaka žena se rodi sa srcem vučice ali ga samo rijetka sačuva. Prepoznaćete je po tome što vidi i ono što se još nije dogodilo i što se neprimjetna približi uvijek kad je potrebna. Prepoznaćete je jer će učiniti sve ali nikad nećete saznati da li zaista voli. Iako je ona čuvar sve ljubavi ovog svijeta, ne razmeće se s tim. Prilagodljiva, misli hvata u letu - ali ne daje uvijek odgovore. Ne ponižava i ne provjerava. Unaprijed zna. Prepoznaćete je po poluosmjehu koji bodri ali i upozorava. Prepoznaćete je po tome što se stvori kad je najpotrebnija i nestaje kad više nije potrebna. Sama se povlači. To su žene toplog tijela i hladnih dlanova koje će vas uvijek podići na noge. I čiji prodoran pogled nikad nećete zaboraviti, bez obzira na boju očiju. Ako je nikad niste sreli, ne brinite, ona vas jeste. Samo ona zna zašto vam se nije pokazala.

Napomena: Ovo nije naučno zasnovan tekst. Ovo je literarni rad.

Pojačana vlažnost vazduha me uvijek pukne na emocije

Već je bio i red da ugrije, prvo jer je ljeto, a drugo, uvijek ima onih što im ništa ne valja, pa jedva čekaju da snijeg padne nenadano u januaru, pa da kažu: Eto, a nismo ni imali ljeta!

Meni ne smeta toliko vrućina koliko vlaga, ne mogu da dišem i padne mi pritisak, ponekad mi se i svijet okreće, ali ne volim o tome pričati, jer uvijek ima ovih dežurnih koje kao da samo to čekaju, pa raspale komentarom: Godine, draga moja! Ja se onda nasmiješim i kažem, da, a u sebi mislim jebale te godine, nemam ja nikakve godine! Tako, kad mi nije dobro na poslu, bez posljedica jedino mogu da se požalim ovom mladim momcima tu oko dvadeset i šest sedam, jer su uvijek pospani, i njima je to potpuno razumljivo da još nekom nije dobro, a pogotovo im je drago kad nekom sa puno staža nije dobro, jer onda ne osjećaju toliko krivicu koja im se stalno nameće da nisu dovoljno prilježni na poslu.

Mala je ispolagala sve ispite na prvoj godini, što je strava stvar, i pitam se kako me to super snašlo, mene koja sam u životu bila na dva roditeljska, i jednim otvorenim vratima. Ta otvorena vrata su bila neslavno iskustvo, jer me prvo razredna napujdala na Malu, pa sam psovala, Mala plakala, a ja onda napala razrednu kako ja nemam vremena za takva sranja. Poslije nisam išla više u školu, slala sam uredno sve uplatnice za ekskurzije, roditeljski dinar i uglavnom, na kraju je razredna rekla da Mala ima divnu majku.

S posla sam išla prevozom, tako je ispalo, a da bih se utješila govorila sam sebi da će mi barem noge malo preplanuti dok čekam autobus. Onda se na stanici ciganče u trku zakuca u mene, i još mi kaže pazite, kao da sam ja njega gađala, i da mi nije persirao izgazila bih ga, ali to što mi je persirao me oborilo. Onako emotivno.

Kad sam došla u stan lilo je sa terase iznad, slivalo se i kapalo pravo u žardinjeru, i bacalo mi zemlju po vešu. Sjela sam i iskulirala to, ali kad mi je krenulo kapati u kafu i pivo, podmetnem lavor i popnem se do komšinice. Tamo nije bila baka koja tu živi već njena ćerka, kaže, zalila cvijeće, samo je jednu flašu sipala, ne zna o čemu se radi, ali se puno izvinjava. Ja opet emotivno odreagujem, vratim se dolje, dva sam lavora nakupila, i evo još kaplje. Gdje samo nađe toliku flašu?

Krenula malo peglati i na trećoj majici vidim da nisam uključila peglu, pa reko, kad su ove dvije dobre, i ostale će, nisam je do kraja ni uključivala.  Poslije me zove jedna što se tako dvaput u godini čujemo a vidimo na drugu godinu, a ja ne volim baš ta razglabanja telefonom, pa kažem, ajde, dođi do mene. A ona: šta imaš? Imam evo veš za prostrijeti. Ponudim joj da se nađemo u klubu, koji i nije baš neki klub, više onako kao kafanica pored autoperionice, gdje piješ pivo dok čekaš da ti operu kola, mada možeš i bez kola. Kažu i da se tu sklapaju nekakvi biznisi, ja sam se hvalisanja svakakvog tamo naslušala, o biznisu nikad ništa, valjda ne dođem u pravo vrijeme. Ipak, zbog komaraca smo se predomislile, pa tako, možda se dogodine vidimo. A budući da sam ja baš bila raspoložena za razgovor, to jest da tako nekom uz pivo ispričam kako mi je bilo danas, ja sam pivo upravo popila, i to vam je to.

Kakve su ti misli takav ti je život

Zaletjela se među nas i razbrojala nas na parove, a da nismo ni stigli shvatiti šta se dešava. To je novost od prošlog puta, ranije smo ulazili u jednoj koloni sad u dvije. Izgleda da su postavili još jednu glupu mašinu. O Bože, kako je sve ovo dosadno! Ionako smo samo hrpa nula i jedinica, naposljetku. Ono što me i dalje čudi je taj strah na nekim licima. Čitač misli, jaka stvar! Skener podsvijesti, mo`š misliti! U stvari ne treba da misliš, jer pravila su da kad uđeš unutra, ne razmišljaš ni o čemu. Svaki put nam čita ista glupa pravila svojim sintetičkim glasom. „Stanite u označen prostor i ne mislite ni o čemu“. Da je barem rekla pokušajte da ne mislite ni o čemu. Onda bi možda imalo smisla, da se izmjeri nivo uspješnosti nečijih pokušaja. Ovako je potpuno smiješno. Da ti nasadim ja moju glavu, glupi robote, na pet minuta, pa da vidim kako ćeš da ne misliš ni o čemu! Prošli put sam dobila izvještaj u kom je pisalo „previše slika“.  Izvještaj treba da se uništi odmah po čitanju. Ja svoj uredno štampam, a onda zgužvam papir i bacim u kantu. Oh, to je toliko protiv pravila! Čuvate jebene slike mojih misli već deset godina, a ja moram da uništavam vaše idiotske zaključke. Pa ko je ovdje lud!? Ah da, opet protiv pravila, ludilo nije politički korektna riječ. To su ravnopravne individualne karakteristike. Priča se da je najgora karakteristika koju možeš dobiti „revolucionaran duh“ , i da se takvi ipak tretiraju , ali to su samo priče. Jer, da je toga i bilo, niko ne bi priznao. Ja bih, doduše, ali ja nemam revolucionaran duh.  Boli me ona stvar, baš. Sve se mijenja i ništa se ne mijenja.  Sa ili bez mojih slika. I kontinuitet i destrukcija postoje paralelno, ali ja o tome ionako nikad nisam htjela da učim. Električna kola su mi nekako, uvijek bila jasnija. Ako je sve u redu, lampica svijetli, ako ne svijetli, nešto nije u redu. Tu ti ne treba revolucija, samo čisto tehničko znanje. Robotu što nas slaže u kolone se napola zatvorilo jedno oko. Kakav glup kvar za današnje domete. Mene da pitate, ja bih te robote pravila samo u Italiji. Oni imaju smisla za dizajn i sigurno ne bi sjebali glupo oko. 

Ovo nije moj blues

-          Vječnost uopšte ne mari za moje kočije!

-          Zašto si to rekla?

-          Ne znam, imam osjećaj da se uzalud krećem, da možda treba da zastanem...

-          Netačno! Nisi iskrena. Zaljubljuješ se Doroti?

-          Otkud ti to?

-         Pa uvijek kad se zaljubljuješ ti usporavaš, i počinješ da lažeš sebe. Nemoj to raditi, ti si srećna samo u pokretu, i nemoj se zavaravati da je drugačije. Nema smisla da usporavaš da bi neko mogao da te slijedi.

-          A šta imam od jurnjave?

-          Sebe u pokretu. Osim ako se nisi uplašila?

-          Uplašila?

-       Da, uplašila da ćeš jednom ostati sama, i onda si spremna da već sad pristaneš da se osakatiš, zarad nečeg u budućnosti što se možda neće nikad desiti.  Pade mi na pamet jedan film, gdje jedna crna prostitutka kaže: Zašto se brinuti o nečemu što može da te ubije za deset godina, kad ima toliko toga što može da te ubije sada.

-          Zašto ljudi psuju?

-       To što si promijenila temu shvatiću kao tvoje pristajanje na moje objašnjenje. Ne znam zašto ljudi psuju, vjerovatno iz istog razloga iz kog i plaču.

-          Ja mnogo psujem...

-          Ponekad, ali nije to najgore. Kod tebe je to simpatično, ti isprobavaš ljude koliko se daju šokirati.

-          Sad me zajebavaš.

-          Naravno, ne da mi se objašnjavati zašto psuješ. Kao i za mnoge druge stvari koje radiš i izgovaraš. To su tvoji načini da izdominiraš situacijom, ili čak da se nekom svidiš spuštajući se na razinu prostog puka. Ali to zaista nije važno. Druge me stvari brinu.

-          Na primjer?

-          Zašto ne spavaš?

-          Pa zar ne reče maloprije da sam srećna samo u pokretu?

-          Ih! Blijedo. Umiješ ti i bolje.

-          Umorila sam se od toga da stalno budem bolja.

-          Definitivno se zaljubljuješ.

-          Pa valjda bih znala da je tako? Osjećam se potpuno...obično.

-        Ne daš se, riječi su ti kao kockice leda. Da mi je samo znati, kakva je to vatra unutra, kad su je morali u toliki led okovati!

Svijetovi

-Ne znam koliko dugo je to “odavno”

Ali čini mi se

Stoljećima živimo ovdje

Na dnu mora

Pijesak što se kreće je loš oslonac

Otežava računanje i upoređivanje

Nego

Šta misliš, hoće li mi se uzeti za zlo

Ako kažem da želim vidjeti Sunce?

-Hoće.

Kiša je padala i mi smo padali sa njom

Will you, won’t you, will you, won’t you, will you join the dance?

                (Mock Turtle’s song, Alice in Wonderland)

Kako smo se sinoć odvalili u kafani, od piva i igranja, do jaja! To danas kažem za juče. A da me neko pitao u sred te večeri: kako si? - najveća je istina da bih – zaplakala. Ma odvalila bih se od jecanja, stolnjakom bih se brisala. Nigdje se ne gubi rezon i ne pati tako dobro kao na mjestu gdje su svi došli da zaborave. Došli sa velikim očekivanjem i našli samo ono što su već odavno imali, a što bi nekako kad bi moglo, željeli da nemaju.

Ludilo Mediterana (moj eufemizam za Balkan) nalaže da se hrana, piće i muzika stave u službu pojačavanja patnje i naglašavanja svake vrste nedostajanja, što kafansku pjevačicu kao centralnu figuru stavlja u funkciju katalizatora u tranzitu od običnog jada do (dostignute, al’ zamalo) katarze.

I ta balkanska pita od svih tih nedostignutih i propuštenih prilika, filovana alkoholom i nikotinom, što te iste prilike samo ovdje nekažnjeno uvećava do smiješno nerealnih, kriva je što se sve vidi lijepo i sve vidi duplo, i odjednom postaje čitava kafana srce svijeta, posljednje ostrvo preostalih, Nojeva barka gdje se i nesreća vidi u ogledalu koje izvrće, pa ne primjećujemo da je zlobna šala ono što nam u glavi odzvanja: Ovo je sreća!

Jeste li primjetili kako je svaka kafanska pjevačica lijepa? Možda ne na prvi pogled, ali vremenom... Jer, ona ima mimiku za svaku bol, a svejednako i dalje pocupkuje i daje ritam družini jednakih, dok riječi pjesama svjedoče da ako nisi nesrećan, nevoljen i sam, zapravo i ne vrijediš, jer vrijednost mora boljeti, vrijednost ti daju kad te tlače, muče, lažu, zlostavljaju. I zato treba još dima, još buke, još vina, bilo šta što će ućutkati mozak koji iz mračnih netaknutih uglova još mumla nešto o slobodi. Jer sloboda je opasna misao, ona mrači ideju kolektivizacije (možda smrdi, ali je toplo), ona je blasfemično negiranje emocije koja se samo sa patnjom doseže. I to nam sve saopšti ta centralna osoba u sali, kroz pjesmu autoritetom bez pogovora, ma sestro, i ja bih te poljubila!!

Ne kudim ja kafanu. Ima taj neki broj piva poslije kog sve pjesme znam. Ima nešto u tome što u jednom trenutku volim sve oko sebe, a u drugom se pitam šta će meni ovo. Ima istine u tome da smo gdje smo tu smo, mali i nemoćni. Kafana je ono “neću” koje bismo rekli, a ne znamo kome i čemu. Kafana je neuspjeli pokušaj da prestanemo sa onim što nećemo. Ali ne prestajemo da pokušavamo. Makar povraćali.

Zbog akademskog početka sjajnim citatom, a rizikujući da budem nerazumljiva (gadni crvi sujete), završavam priznajući poraz u velikom stilu, udarajući se mišem u glavu...

Daleko si, daleko si, neka te druga ima, daleko si, daleko si, pravi sa pogrešnima, daleko si , daleko si, i negde na dnu čaše, možda te srce nađe, tek onda progledaće...

Sandra Silberzweig 

Mačka u čizmama

Pored milion stvari koje bih ovih dana htjela da podijelim, ispričam, napišem, nekako mi se izmigoljilo na površinu i zove me evo već danima nešto što nije očigledno razumljivo, što može zbuniti, a isto tako, u nekoj od individualnih priča (a svi smo mi, ne zavaravajte se, individualne priče) može da ima veliki značaj.

Čovjek na milion načina može ostati bez ičega. Naravno, zavisi šta je to nekome „sve“.  Kod materijalnih gubitaka, pogotovo onih katastrofalnih, često se čuje: materijalno nije bitno, bitna je glava na ramenima. Tačno. Ali između opuštenog života gdje ideš za ciljevima, a neke svakodnevne stvari samo dohvatiš i uzmeš ne misleći o njima, i života gdje odjednom ništa od toga nema - postoji jedan period privikavanja. Stvari koje dotad nismo primjećivali, počinju da nedostaju. Naravno, još gore je ako se desi da nedostaju i osobe, to jad čini još težim. Čak i ne prepoznaješ to kao jad. Osjećaš se kao zaglavljen u nekom međuprostoru koji nije pravi život. Mozak ima čudne mehanizme koji nas čuvaju da ne poludimo.

Najčešće, i srećom, rijetko se desi da si objektivno prepušten sam sebi. Solidarnost drugih je uvijek pratilac nesreće.  I stalno isto pitanje: Šta tim ljudima treba??? Kao da se odjednom napravi obrazac po kom su svi koji su u nevolji isti, sa istim, bazičnim potrebama. To nije tačno. Sa ili bez stvari, ljudi su različiti. Kao što su bili i prije nesreće.

...

Devedeset i prve, u kasnu jesen, moja prva stanica u Srbiji je bila Pazova, i prvo što se tad trebalo uraditi bilo je da pribavim neku garderobu. Na primjer. Između ostalog. Tako se nađem u hali ( Doma kulture, vjerovatno) pred gomilom donirane garderobe i obuće, i među stradalnicima sličnim meni. Moram vam reći nešto: Bez obzira na dobru volju onih koji daruju, nije ti svejedno što ćeš obući. Ni tad. Pogotovo tad. Jer garderoba je dio naše osobenosti, a kad si emotivno tanak,  sam i uplašen, još više ti znači ono što te podsjeća na sebe „od ranije“, na sebe sa ličnim stilom. Naše krpice su kostimi naših ličnih pozorišta.

Nisam ja, da ne shvatite pogrešno, nikad nosila skupu robu. Štaviše, u tim mladalačkim danima, uglavnom sam sama šila, jer sam voljela da budem jedinstvena.

I tako, biram ja sebi novi dekor, i od svega ponuđenog (a uz veliku zahvalnost u srcu svima koji su donijeli to), ja pronađem nešto od čega mi je srce zaigralo: Crne antilop čizme do koljena, sa visokom (10), predivnom, slaganom štiklom. Ništa više nisam vidjela. Bile su 39, što znači meni za čitav broj velike, ali i dalje predivne. Nisam ih imala gdje obuti po novembarskom pazovačkom blatu – ali bile su predivne.  Bila sam mlada, moje tijelo nije htjelo da izgledam kao jadnica, da hodam kao jadnica. Dovoljne su bile te čizme da me podignu. Učinile su me srećnom. I taj dan, i nekoliko narednih godina, svaki put kad ih obujem.

Sve ovo sam ispisala jer sam vidjela kritike za ljude koji doniraju cipele sa štiklom, čizme, svečanu garderobu. Nemojte. Pustite. Nikad se ne zna...

Strah od pletenja

Za tradicionalno pletenje je potrebno imati dvije igle. Obično se zovu pletaće, i označene su brojevima, koji konvencionalno označavaju dijametar poprečnog presjeka, ili što bi se u narodu reklo: fi. Obično se debljina igala određuje prema debljini vunice ili konca. Postoji opet i varijanta sa pet igala, te se koriste za čarape ili rukavice, odnosno sve što se, da tako kažem “ukrug” plete. Ima i treća varijanta, takozvana “okrugla” igla, koja zapravo i nije okrugla, već su to dvije igle spojene silikonskom trakom, što omogućava da se plete bez premetanja radne igle iz lijeve u desnu i okretanja pletiva.

Da bi se započelo, prepočelo, otpočelo, potrebno je postaviti prvi red petlji ili očica, za to je potrebna jedna igla i jedna ruka i to se negdje zove i  nametanje.  Od toga sve počinje. Svaka analogija sa sociološkim pojmovima je ovdje skoro namjerna, jer teško je misliti na pletenje, a ne pomisliti na sve riječi koje su iz te, po svojoj izvornoj prirodi, korisne i pozitivne aktivnosti nastale.

Pa tako imamo zaplet i rasplet, zaplitanje, rasplitanje, preplitanje, splitanje, uplitanje, spletenost, upletenost, prepletenost, saplitanje, spletkarenje, pletenica, plot ;  kaže se zatim i oplesti po nekome, uplesti,  plesti mrežu, saplesti, zaplesti se . Pletu se zatim i košare, ograde i kose. Plete se luk i paprika u vijence. Plete se i ivanjsko cvijeće.

Dobro je onome koji drži igle u svojim rukama, ali će se teško izvući onaj oko koga se plete mreža.  Ponekad je teško ne uplitati se, a plesti tu i tamo još se kaže i spletkariti. Najgore je kad te neko tek onako oplete, a nekad je jako teško rasplesti sve to.

Plete se priča, san je ispleten od tankih niti, pletu se misli, a događaji se prepliću. I sve je tako zapleteno.

Sanovnik razlikuje situacije da li plete onaj koji sanja - to znači da će trud uroditi plodom, ili gleda drugog kako plete - to znači prevaru.

izvor: www.samsvojmastor.com