Pored milion stvari koje bih ovih dana
htjela da podijelim, ispričam, napišem, nekako mi se izmigoljilo na površinu i zove
me evo već danima nešto što nije očigledno razumljivo, što može zbuniti, a isto
tako, u nekoj od individualnih priča (a svi smo mi, ne zavaravajte se, individualne
priče) može da ima veliki značaj.
Čovjek na milion načina može ostati bez
ičega. Naravno, zavisi šta je to nekome „sve“.
Kod materijalnih gubitaka, pogotovo onih katastrofalnih, često se
čuje: materijalno nije bitno, bitna je
glava na ramenima. Tačno. Ali između opuštenog života gdje ideš za ciljevima,
a neke svakodnevne stvari samo dohvatiš i uzmeš ne misleći o njima, i života
gdje odjednom ništa od toga nema - postoji jedan period privikavanja. Stvari
koje dotad nismo primjećivali, počinju da nedostaju. Naravno, još gore je ako
se desi da nedostaju i osobe, to jad čini još težim. Čak i ne prepoznaješ to
kao jad. Osjećaš se kao zaglavljen u nekom međuprostoru koji nije pravi život.
Mozak ima čudne mehanizme koji nas čuvaju da ne poludimo.
Najčešće, i srećom, rijetko se desi da si
objektivno prepušten sam sebi. Solidarnost drugih je uvijek pratilac
nesreće. I stalno isto pitanje: Šta tim
ljudima treba??? Kao da se odjednom napravi obrazac po kom su svi koji su u
nevolji isti, sa istim, bazičnim potrebama. To nije tačno. Sa ili bez stvari,
ljudi su različiti. Kao što su bili i prije nesreće.
...
Devedeset i prve, u kasnu jesen, moja prva
stanica u Srbiji je bila Pazova, i prvo što se tad trebalo uraditi bilo je da
pribavim neku garderobu. Na primjer. Između ostalog. Tako se nađem u hali (
Doma kulture, vjerovatno) pred gomilom donirane garderobe i obuće, i među
stradalnicima sličnim meni. Moram vam reći nešto: Bez obzira na dobru volju
onih koji daruju, nije ti svejedno što ćeš obući. Ni tad. Pogotovo tad. Jer garderoba
je dio naše osobenosti, a kad si emotivno tanak, sam i uplašen, još više ti znači ono što te
podsjeća na sebe „od ranije“, na sebe sa ličnim stilom. Naše krpice su kostimi
naših ličnih pozorišta.
Nisam ja, da ne shvatite pogrešno, nikad
nosila skupu robu. Štaviše, u tim mladalačkim danima, uglavnom sam sama šila,
jer sam voljela da budem jedinstvena.
I tako, biram ja sebi novi dekor, i od
svega ponuđenog (a uz veliku zahvalnost u srcu svima koji su donijeli to), ja
pronađem nešto od čega mi je srce zaigralo: Crne antilop čizme do koljena, sa
visokom (10), predivnom, slaganom štiklom. Ništa više nisam vidjela. Bile su 39,
što znači meni za čitav broj velike, ali i dalje predivne. Nisam ih imala gdje
obuti po novembarskom pazovačkom blatu – ali bile su predivne. Bila sam mlada, moje tijelo nije htjelo da
izgledam kao jadnica, da hodam kao jadnica. Dovoljne su bile te čizme da me
podignu. Učinile su me srećnom. I taj dan, i nekoliko narednih godina, svaki
put kad ih obujem.
Sve ovo sam ispisala jer sam vidjela
kritike za ljude koji doniraju cipele sa štiklom, čizme, svečanu garderobu.
Nemojte. Pustite. Nikad se ne zna...
Нема коментара:
Постави коментар