Svijetovi

-Ne znam koliko dugo je to “odavno”

Ali čini mi se

Stoljećima živimo ovdje

Na dnu mora

Pijesak što se kreće je loš oslonac

Otežava računanje i upoređivanje

Nego

Šta misliš, hoće li mi se uzeti za zlo

Ako kažem da želim vidjeti Sunce?

-Hoće.

Kiša je padala i mi smo padali sa njom

Will you, won’t you, will you, won’t you, will you join the dance?

                (Mock Turtle’s song, Alice in Wonderland)

Kako smo se sinoć odvalili u kafani, od piva i igranja, do jaja! To danas kažem za juče. A da me neko pitao u sred te večeri: kako si? - najveća je istina da bih – zaplakala. Ma odvalila bih se od jecanja, stolnjakom bih se brisala. Nigdje se ne gubi rezon i ne pati tako dobro kao na mjestu gdje su svi došli da zaborave. Došli sa velikim očekivanjem i našli samo ono što su već odavno imali, a što bi nekako kad bi moglo, željeli da nemaju.

Ludilo Mediterana (moj eufemizam za Balkan) nalaže da se hrana, piće i muzika stave u službu pojačavanja patnje i naglašavanja svake vrste nedostajanja, što kafansku pjevačicu kao centralnu figuru stavlja u funkciju katalizatora u tranzitu od običnog jada do (dostignute, al’ zamalo) katarze.

I ta balkanska pita od svih tih nedostignutih i propuštenih prilika, filovana alkoholom i nikotinom, što te iste prilike samo ovdje nekažnjeno uvećava do smiješno nerealnih, kriva je što se sve vidi lijepo i sve vidi duplo, i odjednom postaje čitava kafana srce svijeta, posljednje ostrvo preostalih, Nojeva barka gdje se i nesreća vidi u ogledalu koje izvrće, pa ne primjećujemo da je zlobna šala ono što nam u glavi odzvanja: Ovo je sreća!

Jeste li primjetili kako je svaka kafanska pjevačica lijepa? Možda ne na prvi pogled, ali vremenom... Jer, ona ima mimiku za svaku bol, a svejednako i dalje pocupkuje i daje ritam družini jednakih, dok riječi pjesama svjedoče da ako nisi nesrećan, nevoljen i sam, zapravo i ne vrijediš, jer vrijednost mora boljeti, vrijednost ti daju kad te tlače, muče, lažu, zlostavljaju. I zato treba još dima, još buke, još vina, bilo šta što će ućutkati mozak koji iz mračnih netaknutih uglova još mumla nešto o slobodi. Jer sloboda je opasna misao, ona mrači ideju kolektivizacije (možda smrdi, ali je toplo), ona je blasfemično negiranje emocije koja se samo sa patnjom doseže. I to nam sve saopšti ta centralna osoba u sali, kroz pjesmu autoritetom bez pogovora, ma sestro, i ja bih te poljubila!!

Ne kudim ja kafanu. Ima taj neki broj piva poslije kog sve pjesme znam. Ima nešto u tome što u jednom trenutku volim sve oko sebe, a u drugom se pitam šta će meni ovo. Ima istine u tome da smo gdje smo tu smo, mali i nemoćni. Kafana je ono “neću” koje bismo rekli, a ne znamo kome i čemu. Kafana je neuspjeli pokušaj da prestanemo sa onim što nećemo. Ali ne prestajemo da pokušavamo. Makar povraćali.

Zbog akademskog početka sjajnim citatom, a rizikujući da budem nerazumljiva (gadni crvi sujete), završavam priznajući poraz u velikom stilu, udarajući se mišem u glavu...

Daleko si, daleko si, neka te druga ima, daleko si, daleko si, pravi sa pogrešnima, daleko si , daleko si, i negde na dnu čaše, možda te srce nađe, tek onda progledaće...

Sandra Silberzweig 

Mačka u čizmama

Pored milion stvari koje bih ovih dana htjela da podijelim, ispričam, napišem, nekako mi se izmigoljilo na površinu i zove me evo već danima nešto što nije očigledno razumljivo, što može zbuniti, a isto tako, u nekoj od individualnih priča (a svi smo mi, ne zavaravajte se, individualne priče) može da ima veliki značaj.

Čovjek na milion načina može ostati bez ičega. Naravno, zavisi šta je to nekome „sve“.  Kod materijalnih gubitaka, pogotovo onih katastrofalnih, često se čuje: materijalno nije bitno, bitna je glava na ramenima. Tačno. Ali između opuštenog života gdje ideš za ciljevima, a neke svakodnevne stvari samo dohvatiš i uzmeš ne misleći o njima, i života gdje odjednom ništa od toga nema - postoji jedan period privikavanja. Stvari koje dotad nismo primjećivali, počinju da nedostaju. Naravno, još gore je ako se desi da nedostaju i osobe, to jad čini još težim. Čak i ne prepoznaješ to kao jad. Osjećaš se kao zaglavljen u nekom međuprostoru koji nije pravi život. Mozak ima čudne mehanizme koji nas čuvaju da ne poludimo.

Najčešće, i srećom, rijetko se desi da si objektivno prepušten sam sebi. Solidarnost drugih je uvijek pratilac nesreće.  I stalno isto pitanje: Šta tim ljudima treba??? Kao da se odjednom napravi obrazac po kom su svi koji su u nevolji isti, sa istim, bazičnim potrebama. To nije tačno. Sa ili bez stvari, ljudi su različiti. Kao što su bili i prije nesreće.

...

Devedeset i prve, u kasnu jesen, moja prva stanica u Srbiji je bila Pazova, i prvo što se tad trebalo uraditi bilo je da pribavim neku garderobu. Na primjer. Između ostalog. Tako se nađem u hali ( Doma kulture, vjerovatno) pred gomilom donirane garderobe i obuće, i među stradalnicima sličnim meni. Moram vam reći nešto: Bez obzira na dobru volju onih koji daruju, nije ti svejedno što ćeš obući. Ni tad. Pogotovo tad. Jer garderoba je dio naše osobenosti, a kad si emotivno tanak,  sam i uplašen, još više ti znači ono što te podsjeća na sebe „od ranije“, na sebe sa ličnim stilom. Naše krpice su kostimi naših ličnih pozorišta.

Nisam ja, da ne shvatite pogrešno, nikad nosila skupu robu. Štaviše, u tim mladalačkim danima, uglavnom sam sama šila, jer sam voljela da budem jedinstvena.

I tako, biram ja sebi novi dekor, i od svega ponuđenog (a uz veliku zahvalnost u srcu svima koji su donijeli to), ja pronađem nešto od čega mi je srce zaigralo: Crne antilop čizme do koljena, sa visokom (10), predivnom, slaganom štiklom. Ništa više nisam vidjela. Bile su 39, što znači meni za čitav broj velike, ali i dalje predivne. Nisam ih imala gdje obuti po novembarskom pazovačkom blatu – ali bile su predivne.  Bila sam mlada, moje tijelo nije htjelo da izgledam kao jadnica, da hodam kao jadnica. Dovoljne su bile te čizme da me podignu. Učinile su me srećnom. I taj dan, i nekoliko narednih godina, svaki put kad ih obujem.

Sve ovo sam ispisala jer sam vidjela kritike za ljude koji doniraju cipele sa štiklom, čizme, svečanu garderobu. Nemojte. Pustite. Nikad se ne zna...

Strah od pletenja

Za tradicionalno pletenje je potrebno imati dvije igle. Obično se zovu pletaće, i označene su brojevima, koji konvencionalno označavaju dijametar poprečnog presjeka, ili što bi se u narodu reklo: fi. Obično se debljina igala određuje prema debljini vunice ili konca. Postoji opet i varijanta sa pet igala, te se koriste za čarape ili rukavice, odnosno sve što se, da tako kažem “ukrug” plete. Ima i treća varijanta, takozvana “okrugla” igla, koja zapravo i nije okrugla, već su to dvije igle spojene silikonskom trakom, što omogućava da se plete bez premetanja radne igle iz lijeve u desnu i okretanja pletiva.

Da bi se započelo, prepočelo, otpočelo, potrebno je postaviti prvi red petlji ili očica, za to je potrebna jedna igla i jedna ruka i to se negdje zove i  nametanje.  Od toga sve počinje. Svaka analogija sa sociološkim pojmovima je ovdje skoro namjerna, jer teško je misliti na pletenje, a ne pomisliti na sve riječi koje su iz te, po svojoj izvornoj prirodi, korisne i pozitivne aktivnosti nastale.

Pa tako imamo zaplet i rasplet, zaplitanje, rasplitanje, preplitanje, splitanje, uplitanje, spletenost, upletenost, prepletenost, saplitanje, spletkarenje, pletenica, plot ;  kaže se zatim i oplesti po nekome, uplesti,  plesti mrežu, saplesti, zaplesti se . Pletu se zatim i košare, ograde i kose. Plete se luk i paprika u vijence. Plete se i ivanjsko cvijeće.

Dobro je onome koji drži igle u svojim rukama, ali će se teško izvući onaj oko koga se plete mreža.  Ponekad je teško ne uplitati se, a plesti tu i tamo još se kaže i spletkariti. Najgore je kad te neko tek onako oplete, a nekad je jako teško rasplesti sve to.

Plete se priča, san je ispleten od tankih niti, pletu se misli, a događaji se prepliću. I sve je tako zapleteno.

Sanovnik razlikuje situacije da li plete onaj koji sanja - to znači da će trud uroditi plodom, ili gleda drugog kako plete - to znači prevaru.

izvor: www.samsvojmastor.com

Ponedjeljak

Ponedjeljkom neki ljudi

Izlaze iz kuće svježi, ispeglani, odmorni, obnovljeni

Sa nekom novom krpicom

Pazarenom za vikend

Sa pričom iz nekog drugog grada

Sa planom da baš tog ponedjeljka

Nešto započnu

Ja

Izlazim sa osamstopedeset pjegica

(vidjelo me sunce)

Nespretna

Rasijana

Tri puta se vratim u stan dok konačno krenem

Upadam u gužvu na autoputu

Mislim, pegla, ne, šporet, ne znam

I potajno se nadam

Da ću biti u  prilici da povjerujem u nešto potpuno otkačeno

Što ostalim danima nikad ne bih.

Igra riječima

Ti pritvoriš

Ja otškrinem

Ti oparaš

Ja prepočnem

Ti otupiš

Ja otkujem

Ti uvršiš

Ja preručim

Ti pritegneš

Ja olabavim

Ti izmakneš

Ja podbočim

Ti rasprostreš

Ja prikupim

Ti nakaniš

Ja dokrajčim

Ti namigneš

Ja upiljim

Ti zagrliš

Ja isto.

O puštanju i muškim lažima

Jedna od najljepših priča koje znam ide otprilike ovako:

U jednom afričkom selu živjela je žena koja nije mogla roditi dijete. A očajnički ga je željela. Toliko, da je ta želja zaslijepila njezin um za sve ostalo. U istom selu živjela je žena čija je kuća bila puna djece. I pored toga, nosila je pod srcem još jedno. I kad ga je donijela na svijet, žena  iz prvog dijela priče, zaslijepljena svojom željom, privuče se noću i ukrade novorođenče. Sutradan razglasi da se porodila, poslije toliko čekanja.

Prava majka je prepoznala svoju bebu, i neutješna  molila ovu da joj ga vrati. Nerotkinja se na to oglušila, otjerala je, i dalje tvrdila da je dijete njezino. I tako svakog dana. Prava majka je slomljenog srca i otežalih dojki otišla da potraži pomoć od poglavice. Poglavica sazove selo, i kaže ovako:

Budući da obje žene tvrde da je dijete njihovo, jedini način koji znam je da uzmu bebu za ruke i noge, i vuku svaka na svoju stranu, pa koja pretegne – njezino je.

Žene uzmu dijete;  majka povuče bojažljivo, a nerotkinja svom snagom svoga zla i zavisti. Dijete zaplače, i prava majka ga istog momenta pusti i sruši se na zemlju od bola. Nerotkinja pobjedonosno podiže uplakano dijete, kao kakav pehar.

Međutim, mudri poglavica joj uzme dijete, dade ga pravoj majci, a zlicu protjera iz sela.

Ovo je priča sa srećnim krajem, ali i priča o naravima. Svi smo mi jedna od tih žena. Neko pušta prije, neko kasnije, neko nikad, ni pod cijenu velikog bola drugog bića. Treba se dobro zamisliti nad ovim: kolika je cijena naše upornosti, i isplati li se ona ukoliko će time neko biti povrijeđen?

Interesantno u ovoj priči je da ona ima više varijanti u različitim kulturama, ali uvijek su njeni akteri žene. Zamišljena nad tim, zaključila sam da muškarci zapravo nisu tipični za ovu paradigmu. Oni ne samo da puštaju, već imaju i prirodnu averziju prema svakom konfliktu. ( Izuzeci potvrđuju pravilo). U tome leži možda dio istine o muškim lažima, toj neiscrpnoj temi i duboko ukorijenjenoj pretpostavci.

Ne uvijek, ali često, muškarci lažu da bi izbjegli sukob, i poštedjeli bola, brige, sumnje, ispitivanja.

Neću objašnjavati dalje,  jer ja želim da moje blogove čita i muški svijet.  A ako je predugačko, oni će brzo odustati . Dakle, ja rekoh svoje.

Pjesma 2

Čudo moje
Nenađeno nesnađeno nakrivo
Nasađeno
Zamotano zalomatano u čvor
Zavezano
Pa ti još čekaš da mi se
Dogodiš

Ako vidiš neki život da bježi - uhvati ga, meni je utekao!

Hvala Bogu, pa ovo nije moja rečenica! Ja sam sa svojim životom u čvrstom zagrljaju, ali nikako ne onom statičnom, pa ponekad više liči na rvanje. Ali držimo se i ne odvajamo.

Premda, ponekad mi se tako izoštri moje treće oko, pa vidim oko sebe gomilu zalutalih, besciljno lebdećih života, bez sumnje izgubljenih, zaturenih, odbjeglih, odvojenih od vlasnika, prepuštenih svemu i ničemu.  I čini mi se da ih je sve više, i da ćemo se jedva kretati kroz njih.  A tako su lijepi, svi ti potencijali, ljubilice, svađalice, pobjednici, trkači, lovci, lovine, pronalazači, pustolovi, pobjegulje, maštalice, praštalice, posmatrači, pokretači, presretači, čekalice, pratilice, mazilice, smijalice, usmjerivači, usporavači, zaboravljači, sjećalice, divilice, hranilice, pozeri, pogađači, zasmijači, pričalice, tapkalice, zapjevači, zagledači, preokretači... toliko toga što je moglo biti – a nije.

Reklo bi se, nije mala stvar da ti pobjegne vlastiti život, ali  kako onda da se to tako često dešava? Jedan od razloga je što su ljudi tako loši sa brojevima. Katastrofalno loši. Pa misle da je sedamdeset, osamdeset, sto godina nešto. Da je to bog zna kakvo široko i dugačko poljanče u vremenu  (iako: „Nije život što i poljem preći“) , pa tu ima prostora za kojekakve pokušaje, strahove i oklijevanja. I odustajanja. Neću da opet tumačim opšta mjesta  (iako školovane žene često iskoriste tu svoju osobinu da bi svako naklapanje nazvale pametovanjem) šta je čemu relativno, već ću odmah preći na stvar.

Za ljude koji loše stoje s brojevima, postoji  stohiljadamiliona ( treba zaštititi ovu riječ kao nacionalni raritet) načina da vam život zbriše. Dakle, pravi život bježi dok mi:

-          Gledamo španske ( turske, indijske...) serije, i  konzumiramo ostali srodni šund

-          Plašimo se i štitimo od raznih bolesti koje nam se najvjerovatnije nikad neće dogoditi

-          Punimo kuću predmetima bez ili sa malo upotrebne vrijednosti

-          Dozvoljavamo da se upecamo na politiku

-          Spavamo više nego što je potrebno

-          Analiziramo prošlost

-          Gatamo budućnost

-          Brinemo zbog (opet) događaja koji nam se nikad neće desiti

-          ...

Spisak je neiscrpan, dobra je vježba svaki dan dodati po dvije stavke.  Nego, da ne propustim prve dvije, koje su trebale stajati na samom početku a to su:

-          Živimo živote drugih ljudi

-          Živimo život po mjeri drugih ljudi

Eto, dosta od mene za danas,  imam ja još štošta da uradim do spavanja, a i svaki put kad počnem da dijelim savjete, moj se život počne koprcati i migoljiti. Idem da ga zgrabim jače, riješila sam da se bar sto godina ne razdvajamo,  a sto godina, to je jako, jako kratko , nećete mi zamjeriti što nemam puno vremena za vas... 

Tražila sam zgodnu ilustraciju za ovaj tekst, ne nađoh, pa se sjetih džokera, ONA je prava slika uz svaku priču pod Suncem.

              hqwallbase.com Monica Bellucci

Pjesma

A kad mi je jako važno

Ja to vrlo oprezno radim

Jedan dan pogledam

Drugi dan taknem

Treći dan sanjam

Pa se izmaknem

Onda opet ispočetka

Tim redom ili nekim drugim

Ali ako predugo traje

Prvi odustane san

Pogled još malo iz navike

Dodir kao svaki drugi

Zato je bitno da što prije

Sve troje stane u jedan dan.