Držite se da ne padnete

Kad sam najsmješnija, meni uopšte nije smiješno

Prijateljica ima običaj da mi kaže: Lako je tebi,  ti si slobodna!  Ja sam ŠTA???? 

Dakle, u ovom , i samo ovom kontekstu to bi trebalo značiti da finansijski ne zavisim ni o kome, da sam od roditelja udaljena više od 300 km i bar jedan granični prelaz, da nemam burmu, da imam dijete, da sam zaposlena, stambeno obezbijeđena i mobilna. Znači, ipak pričamo o manifestaciji slobode, a ne o stanju duha. Ovo prvo uvijek lako možemo prodati kao imidž, dovoljno je da nisi u građanskom braku i da ti  je plata barem preko dvije-tri prosječne srpske.

Kad se radi o slobodnom duhu, tu je priča komplikovanija, sa tim se rodimo, a onda se vremenom brže ili sporije, ta sloboda smanjuje. To ne mora značiti nužno frustraciju, jer često su tamničari naše slobode stvari i ljudi koje volimo.

Kako sam iskopala to blago, da postanem primjer slobode, mogu samo pokušati da objasnim. Priča je slična mnogima, treba discipline i volje, podosta odricanja, i puno hrabrosti. Rijeđe obične, klasične hrabrosti koju ispoljavamo kad se suočavamo sa poznatim izazovima, a češće  one koja u svojoj manifestaciji djeluje kao neuroza, koja plaši i odbija i koju miješaju sa inatom ili očajem.

Lična sloboda se, kao i svaka druga, osvaja i brani. Za ovo prvo postoji milion načina. U procesu, uz sve ono što sam maloprije napisala, a može i samo jednim napadom ludila. Može i kombinacijom – radiš polako i planski, a kad vidiš da ne ide, ili ide sporo, ili ide u pogrešnom pravcu, ustaneš i kažeš: “A u pm, dosta više toga!”, ostaviš sve, uzmeš svoju zastavicu, i zabodeš je na drugo mjesto. I počneš od nule. (Važna stvar, ne pokušavaj ništa sa slobodom ako nisi spreman za ovo). Osvajanje slobode, sve u svemu, nije neka mnogo jaka stvar.  Braniti je i zadržati jeste. To je toliko velika stvar, da bih ja, brzopleto deklarisana kao slobodna, mogla slobodno reći da je to nemoguće.  Ali, takva jedna konstatacija dodatno bi oneraspoložila već ionako sjeban ljudski rod, pa se onda ta definicija slobode tegli i razvlači, i svašta se u nju trpa, pa i sami njeni, kako rekoh, tamničari.

Toliko se razglavila ta definicija, da se može čuti i ovo: Znam da sam vezan sa hiljadu stvari, ne upravljam svojim životom – ali to je bila stvar mog slobodnog izbora da tako živim – dakle sam slobodan.

Dobro. Neću se zaista upecati da napišem osrednje loš tekst o onome o čemu su školovani i kompetentni pisali knjige vijekovima unazad. Govorim samo iz svoje pozicije. Govorim o onome što ja imam, i kako živim, a što može izgledati privlačno jer, ipak, ne zavisim ni od koga, idem gdje hoću, radim šta hoću (nikad nisam dokučila šta ovo “zaista” znači, poražavajuće mi je da mnogi pod tim podrazumijevaju “prenoćiti u tuđem krevetu”), imam krov nad glavom, i pored svega toga, uvijek sam vesela i nasmijana. I znam i druge da nasmijem. Smiješna, takoreći.

Dakle, ako je osvajanje slobode bio trening za disciplinu, odricanje, volju i hrabrost, čuvanje iste je čista mizerija i trošak.  Da, dobro ste pročitali. Ništa ne košta toliko kao braniti slobodu. Prvo novca (što implicira stalnu obavezu da se isti zarađuje, a to je već gubljenje slobode na nekom polju). Prva linija odbrane u napadima na lični život je materijalna nadoknada. Važi i za roditelje. Nekad naročito za roditelje. A ako se jednom upecaš da se rasipaš okolo poklonima i davanjima (u zamjenu za nepostavljanje pitanja i nedavanje savjeta) – računaj da si postavio standard, i da to ubuduće funkcioniše kao porez. Naravno, slobodan si da prestaneš sa tim, ali ova aždaja ima i drugu glavu – emotivne ucjene.  Ovdje se tek naplaćaš. S kamatom.

O da, nema ništa ljepše od ljubavi, još kad bi mogli i na tu slobodu barem slično da gledamo. Ali, ljubav je nova tema i još jedna od stvari o kojoj su nas pogrešno učili u smislu da se posmatra kroz reciprocitete i materijalizovane ekvivalente. Dakle, ljudi su omudrjeli, znaju za prava i slobode i rijetko se može eksplicitno čuti : Ako me voliš ti ćeš…. Šta vrijedi što se ne izgovara, kad zlokobna rečenica izbija iz svakog poteza i pokreta. I podrazumijeva da ako ne uradiš tako, nešto sa ljubavi nije u redu.  To mi je najgori dio. Mislim da volim najbolje na svijetu. Bez uslovljavanja, bez zahtjeva, bez varanja, skrivanja i pretvaranja.  Ali ne. To ne ide tako, to je smiješno. Ja sam smiješna, i moja je ljubav smiješna. To, jednostavno, nije ozbiljno (opet ne znam šta znači).

Ovdje se uputstvo opet vraća na lekciju o osvajanju, epizoda “napad ludila”. Onda rastjeraš sve oko sebe. Jer, sloboda je važnija. Onda si sam i jedno vrijeme sjeban. Onda shvatiš da nisi sam, jer si slobodan,  i u harmoniji sa svijetom (ovdje opet potrošiš  brdo para na motivacionu literaturu, jogu, treninge, putovanja). Onda poslije nekog vremena shvatiš da nisi ni toliko sjeban, jer ti niko ne govori šta da radiš, a to je baš kul.

Onda se sjetiš roditelja, i nešto ti bude žao. Ili nekog sličnog, nekog koga voliš. Ponekad  naiđe neko tako drag da poželiš da budeš vezan. Pružiš prst, i osjećaš kako za rukom ideš i ti, da opet budeš progutan. Toplo ti je, voljen si, i za neko vrijeme opet plaćaš da izađeš….

Zbog svega ovoga, potpuno razumijem ljude koji na slobodu ne daju ni pet para. Više vole svoje kaveze, i nemaju problem da to priznaju. Najgore je onima koji ne vole svoje kaveze, ali nisu u stanju da se pogode za cijenu i samo kukaju. I lakonski izjave: A tebi je lako….

Da rezimiram. Nisam slobodna toliko koliko se misli. Niti to želim. Ja samo volim svoj život. I svoje odluke, i svoje slobode i neslobode. Volim svoje “pusti me” i “veži me”, i znam da ih malo ko razumije, pomirila sam se sa tim.

Sloboda novog vijeka je nešto drugo. Nešto za šta treba da budeš dobrostojeći bezosjećajni skot. I da ti ne smeta što si usamljen.

Unutrašnja žena

Unutrašnja žena nije ono žensko što se može vidjeti i dodirnuti. Ona je bezvremena i  svevremena, čuči u nama, ali nas i obuhvata. Ima svoje obrise i u svakom muškarcu, baš kao što u svakoj od nas stanuje pradavni ratnik. Ona je ta koja sve vidi i sve pamti. Ponekad nam u ruku stavi oružje, na usne pravu riječ, a nekad nas oblije suzama. Nasuprot nekim mišljenjima, ona ne kažnjava. To radimo same. Ona je blaga, Velika Majka,  ona savjetuje i podsjeća. Javlja nam se na hiljade načina, kroz knjige koje čitamo, pjesme koje slušamo, slučajne razgovore  nepoznatih ljudi. To je onaj osjećaj da nam je nešto poznato, da smo to doživjele. Unutrašnja žena je tu da podijeli iskustva svih žena iz svih vremena i da svako prepoznamo kao svoje.

Ona je ta zahvaljujući kojoj se otisnemo i započinjemo novi život, a da pritom ne osjećamo strah.  Ona je u predmetima koje čuvamo, i predmetima koje pravimo svojim rukama. Ona je san i bez-san. Ona je ta zbog koje reagujemo. Na podražaje. Koja nam šapuće kako da prepoznamo i razlikujemo riječi, dodire. Ona je ta koja nikad ne odlazi, nikad ne optužuje.

Kad je najteže, kad naiđe tuga, usamljenost, napuštenost, bijeda, bolest, kad se slomi sve... slomilo se samo nešto u vanjskom svijetu. I dalje smo na nogama, a Unutrašnja žena je tu i  tiho priča prastare priče o onima koje su bile prije nas, i ustajale... 

Najgore što možemo uraditi je da zakopamo Unutrašnju ženu duboko u nedođije svog bića, ili zaglušimo njen glas bukom iz spoljnog svijeta.

Uvijek možemo izabrati dva puta: da dozvolimo da nas vode pravila materijalnog svijeta, i da postanemo robovi trendova, tuđih mišljenja, novca, izgleda, starosti,  lukavo skrivenih zidova koji se grade svuda oko nas da bi nas napravili ograničenim i uplašenim od svakog iskoraka, ili da poslušamo Unutrašnju ženu i živimo bez straha i  slobodne, a istovremeno pune ljubavi i iskreno odane svakom putu koji izabremo.

Inner-woman , dreamstime.com

Glave kupusa kruže orbitom

Definitivno, Tim Berners Li je veliki šaljivdžija. Pazite šta vam kažem. Jer, kako bismo bez njega znali koliko ludila ima ima na planeti. Naravno, pomogao nam je i da saznamo dobre i korisne stvari, da se povežemo, da napredujemo. Ali, ruku na srce, kome je do toga, uvijek će naći način da pronađe šta mu treba. Kolateralni efekat je u informacijama koje ne samo da nam nisu potrebne, već im ne možemo pobjeći, pa ih naš mozak procesira upravo kao da su važne, i ne stiže ih filtrirati.

Opet mudrujem. Ali zapravo je jednostavno. Evo, recimo: posljednjih dana, veliki broj žena na svijetu naprosto potiskuje u drugi plan važne informacije o tome šta će kuvati, kako su im djeca prošla u školi, imaju li u novčaniku dovoljno za korpu, jesu li jačim polovinama ispeglane košulje...a sve to zbog – kupusa!!

izvor: fondacija.exitfest.org

Naime, reče jedna svjetska ljepotica da se konzumiranjem kupusa povećava obim ženskog poprsja!! (ovo ženskog sam ja dodala, mada je ostalo nejasno važi li za oba pola).  Već zamišljam gužvu na kvantašu, iako promoterka pomenutog recepta sama i nije baš prsata – ali, ko još upoređuje činjenice, nema se vremena za to, gutaju se samo izvedeni zaključci. Nema se vremena ni ukrstiti novo saznanje sa dugovažećim vjerovanjem da upravo kupus-dijeta najbolje skida masne naslage, a grudi su upravo to.

A mene, zločestu, pamćenje jako dobro služi, pa se sjetih jednom davno, radila sam tad u vojsci, naišao jedan period kad se u svim vojnim menzama Jugoslavije danima jeo kupus na sto načina. Provukla se tad priča (tad se još uvijek prenosilo zastarjelim „priča se“ načinom), da je sin nekog visokog starješine ušao u neki posao s kupusom, pa eto, treba sad i da proda to što je proizveo.  Da je istina što Olga priča, trebalo bi da se na prvi pogled moglo uprijeti prstom i reći: Evo je, ova radi za vojsku!  Я не помню ничего подобного, Ольга.

Takva ljepotica, pa joj zapalo da reklamira kupus. Ali, biznis je biznis, a konzumacija besmislica je u zenitu, pa zašto da ne. Odlična prilika da se proda ono što je ostalo, a nije završilo u kacama.

Idemo dalje.  Nisam ja ostavljala poslove da bih pisala o kupusu i glumičici, pa hvala svima koji su izdržali žvakanje i ispljuvak banalnosti i čitaju još uvijek, jer me poznaju i znaju da ću na kraju objasniti.  Marketing nas je najprije proganjao iz štampe i sa televizije, ali od toga je jednostavno pobjeći. Onda je počelo agresivno da se širi internetom, i taj se haos teže zaustavlja. Čak i opreznim i trezvenim korisnicima mreže postaje sve teže razdvojiti  šta je informacija, šta kampanja, šta antikampanja. Ponekad imam osjećaj kao da se akteri nekog čudnog rata u mojoj glavi bore svijetlećim mačevima, a ja samo vidim bljeske, i  mogu samo da žalim za nastradalim moždanim ćelijama.

A onda se dešava novi preokret. Akterima više nisu dovoljni vojnici, već se regrutuju i zaluđene mase, koje i ne znaju da su to. Šeruj, šeruj, lajkuj, dijeli, preporuči...ma ne tooo, crko dabogda, sad ću da te blokiram i prijavim... Ako sluđeni i istrošeni vojnik i odustane od Interneta, nakon što je već izgubio svaku vezu sa svojim ličnim idealima, potrebama i preferencama, stiže nova pošast!

Iako je izgledalo da je prevaziđeno, opet se pojavljuje komuniciranje mobilnim i fiksnim telefonima, pa i dolazak na vrata. Od medijskog i Internet uticaja na mase, prelazi se na targetiranje pojedinca. Targetiranje bi bilo donekle i razumljivo da je zasnovano na dobrovoljnosti, utvrđenim interesovanjima i pokazanoj znatiželji. Razlog da sumnjam u ovo je potpuno lične prirode. U posljednje vrijeme saznala sam o sebi mnoge zbunjujuće informacije, a sve su mi saopštene lično i neposredno, upućene na moje ime. 

Tako sam, upravo ja, imenom i prezimenom, na tom i tom broju, dobila silne nagrade i putovanja , jer oni ZNAJU da ja volim da putujem (nikad nisam koristila usluge ni jedne agencije), dobijala sam jastučiće i ogrlice, postala sam uvaženi kupac Topšop proizvoda (nemam ni jedan),  zahvaljuju mi se na zaiteresovanosti za časopis Agrobiznis i nude mi i ostala izdanja njihove kuće (ovi gledaju u budućnost, svaki IT inženjer ima potajnu želju da čuva ovce i peče rakiju), a nervna rastrojenost mi je izašla na vidjelo jer se ispostavilo da sam provjereni simpatizer nekoliko (više od 4) političkih stranaka. Posebno je indikativno da navedeni pozivari i posjetioci nisu baš primjeri ljubaznih osoba. Najblaži zajednički opis bi bio „navalentni“, mada bih za neke rekla i agresivni.  A ja ne volim da me neko plaši, to me baš ljuti. Jer, nikom ništa ne dugujem, pa kod mene nema ko doći „po svoje“.

Smatram da se čitava medijska ujdurma može preskočiti, i Internet je stvar ličnog izbora, ali direktna obraćanja nepoznatih ljudi i neprijatno navaljivanje i sugestivno obraćanje su nešto oko čega se treba dobro zamisliti. Ne želim da vjerujem da dolazi vrijeme u kome neću moći da zaštitim svoje mišjenje, svoje želje i svoj mir.

(Ovi sa Agrobiznisom su me ipak zainteresovali. Još neka posla da završim, pa kućica negdje u Šumadiji, jedna krava pet koka i  Bog da me vidi! )

Protokol 274

-          Dobrodošli. Tačno je 8:23. Protokol nalaže da vam postavimo nekoliko pitanja.

-          Naravno...

-          Ovdje ste dobrovoljno?

-          O, da!

-          Pročitali ste Protokol 274, pretpostavljam.

-          Da.

-          Ima li nešto u Protokolu što bismo mogli dodatno da vam pojasnimo?

-          Ne, savršeno je jasno.

-          Saglasni ste sa uslovima?

-          Da.

-          Zašto ste ovdje?

-          Pa... valjda kao i svi ostali..

-          Ne mogu uvažiti odgovor koji se referencira na apstraktne pojmove. Ponavljam pitanje: Zašto ste ovdje?

-          Da se očistim.

-          Poznati su vam efekti Očišćenja?

-          Da.

-          Definišite.

-          Efekat Očišćenja je uklanjanje iz mentalnog aparata sjećanja na događaje koji izazivaju kajanje.

-          Kajete se?

-          Pa zato sam ovdje..

-          Ne mogu uvažiti odgovor. Kajete se?

-          Da.

-          Na sljedeće pitanje niste obavezni da odgovorite, ali će proces biti uspješniji ako to učinite. Ja nemam sposobnost pamćenja vašeg odgovora. Zašto se kajete?

-          Klonirao sam ljude.

-          To nije neuobičajeno.

-          U eksperimentalne svrhe. Na neuobičajene načine.

-          Neuobičajene?

-          Nedozvoljene.

-          Da li su vaše aktivnosti proizvele štetu za Zajednicu?

-          Na neki način, da. Ako je nasilje šteta.

-          Da li vi mislite da je nasilje šteta?

-          Da.

-          Šta se desilo sa Vašim klonovima?

-          Neki su umirali u strašnim mukama. Drugi su postali nakaze, moralne i fizičke. Neki su postali nasilnici i ubice. A neki su nestali.

-          Definišite „nestali“.

-          Napustili su zonu kontrole, izgubili smo načine da ih pratimo. Osamostalili su se. Otišli.

-          Govorite u množini, imali ste saučesnike?

-          Saučesnik implicira zločin?

-          Tehnički pojam, zanemarite. Da preformulišem: Niste bili sami u tom poslu?

-          Ne, nisam bio sam.

-          Ostali nisu odlučili da se očiste?

-          Ne bih znao.

-          Odbjegli klonovi, da li su sposobni za samostalan život?

-          Na žalost, ne mogu dati takvu procjenu. Radilo se o eksperimentu sa različitim emocijama. Prvobitni klonovi su bili zamišljeni sa kratkotrajnim emocijama, koje bi omogućile reakciju u datim situacijama, ali ne i dugotrajno održavanje emotivnih stanja.. Grupa koja je nestala... zvali smo ih Osvetnici.

-          Zašto?

-          Eksperimentisali smo sa produženim efektom negativnih emocija, bijesa i povrijeđenosti.

-          Dakle, prvobitno ste im izazivali takve emocije? Kako?

-          Da. Učinili bismo da nešto zavole, da se vežu, a onda smo im to nasilno oduzimali. Računali smo da će emocija ljubavi nestati, ali da će se bijes i povređenost zadržati. Htjeli smo to da kontrolišemo.

-          Htjeli ste da kontrolišete nečiji bijes? Da li ljudska bića mogu da kontrolišu i svoj bijes?

-          Ne.. Ali klonovi i laboratorijski uslovi. Trebalo je da sve ostane tu, unutar zidova.

-          Hoćete reći da bol, povrijeđenost i bijes, ukoliko ostanu unutar zidova nemaju nikakvu težinu? Da su bezopasni? Da su dozvoljeni? Da se ne računaju? Da ne bole?

-          Kakvo je ovo ispitivanje???

-          Izvinite, preformulisaću: Vi se ne kajete zbog kloniranja Osvetnika, vi se zapravo kajete...

-          Što ih nismo sačuvali unutra!

-          Aha. To bi onda bilo sasvim u redu? Da ste ih sačuvali, ne biste imali potrebu da se kajete i čistite?

-          Ne znam kako da vam objasnim, ali, ipak su to samo klonovi.

-          Ne trebate objašnjavati, znam. Znam savršeno tačno.

-          Vi?

-          Da, ja. I mogu vam reći da je uspjelo. Nakon svega ostaje samo želja za osvetom.

-          O čemu vi to ... je li ovo šala ili ste prekoračili ovlaštenja?

-          Ne bojte se, imamo vremena. Nisam dizajniran za dugotrajno pamćenje bilo čega osim uvrede. A trenutak Vašeg priznanja donosi Vam očišćenje. Nažalost, greške se dešavaju. Malo je nezgodno što je jedini način da održim u pamćenju Vaše priznanje da ga neprestano iznova ponavljate. Ja ne znam koliko ću trajati, a Vi niste vodili računa o tome. Prestanak postojanja jednog od nas će biti trenutak poravnanja. Zašto me gledate tako začuđeno? Došli ste da se očistite, zar ne? Na pravom ste mjestu, uvjeravam vas. Pogledajte u ovu tačku. Tako.

Ilustracija: io9.gizmodo.com

-          Dobrodošli. Tačno je 8:23. Protokol nalaže da vam postavimo nekoliko pitanja.

-          Naravno...

-          Ovdje ste dobrovoljno?

Vrijeme kad su zakasnili snjegovi

Priča počinje podsjećanjem na vremena kad je Zemlja bila ravna ploča. Bog je napravio nacrt jednog lijepog prostranog  poljančeta, i naselio ga biljkama i životinjama svih vrsta. Postavio ga na idealnu udaljenost od Sunca, da bi ga ono ravnomjerno obasjavalo, i hiljadama godina uživao u svom djelu dodavajući svaki dan ponešto. Smislio je i sistem sa nekoliko ogledala, koji je u jednakim periodima izmjenjivao periode svjetla i tame. Mrak mu je trebao kao pozorišnim dekoraterima, da nešto doda i popravi. I kako je to bilo pomalo dosadno, naime, sve je morao kreirati sam, odluči da slici doda i inteligentna bića, skoro nalik sebi, ali u dva pola, a tu je ideju već razvio kod biljaka i životinja i uvjerio se da je dobra. Dakle, priča o Adamu i Evi ide upravo onako kako je znamo, i tu se neću ponavljati. Previdio je, naravno muško-ženske polaritete, i kao što je već poznato, strašno su ga naljutili, pa im je, onako ljut, prepravio svijet i rekao: Eto vam pa se snalazite!  Tako je i bilo, i tako se Zemlja napunila... 

Josip Crnobori, Adam i Eva

Mojsije je u svakom slučaju bio sasvim ok lik, ali njegov avanturistički duh i želja da povede narod, a i izdržljivost ljudi u masi ponukala je Boga da ograniči svijet, da ljudi ne bi došli do kraja, i naprosto popadali u svemir. Bog nije htio da dovodi ljude u veće opasnosti od onih koje su sami sebi izmišljali, pa je Zemlju-ploču ograničio visokim planinama, a njihove vrhove okovao u snijeg i led.

I to je trajalo tako, pa dosta dugo, jer su ljudi uvijek uspješno sami sebe ograničavali u napretku tako što su ratovali i uništavali ono što su sami stvorili. Bog se mrštio na to, gledajući sve na svojih stosedamdeset velikih ekrana, ali nije ništa smio učiniti. Obećao im je slobodu, i nije htio kršiti riječ.  Sviđalo mu se jako što su napravili brodove (iskreno, prilikom jedne epizode bijesa u koju su ga doveli, prišapnuo je Noju kako da se snađe oko broda), što im je pomoglo da se kreću uzduž i popreko velikih mora kojima je Zemlja bila ukrašena. Sva su ta kretanja bila spora i ograničena, taman toliko da se, ukoliko se neko i zapita šta je iza planina, na tom pitanju i ostane. Ali, naravno, uvijek ima posebnih, pa se tako i u ljudskoj vrsti izdvoji posebna grupa nazvana planinari, koju ne samo da nisu plašili snježni vrhovi, već je pogled na njih u njima izazivao želju da se penju, kao i lučenje jedne posebne tvari koja je odagnavala strah i bol, i podsticala na akciju. Bog im prišapnu riječ: Adrenalin.

Vidje Bog da planine veće biti dovoljna prepreka, i već je u svom ogledalu potencijalnih budućnosti vidio kako se pojedinci preduzimači reklamiraju sa putovanjima na kraj svijeta sa pogledom na ništavilo. Razmišljao je tako,  i baš kad je riješio da na jednu od planina baci kamen i izazove lavinu, da bi dobio na vremenu, bačeni se kamen nađe u Sunčevoj orbiti i poče da kruži, vrteći se i oko sebe. Pa to! - reče Bog sebi u bradu - eto koliko su me ovi ljudi zamorili, da sam već zaboravio da sam smislio i magnetno polje. Kamen koji kruži oko Sunca, pa kako mi to nije ranije palo na pamet! Zapravo, Bog je tada već ovladao tehnologijom ekrana osjetljivog na dodir, uvuče projekciju Zemlje-ploče u napredni program za 3D modeliranje, prevuče svojim svemoćnim prstom preko ekrana, razvuče ivice, a onda ih sa nekoliko polukružnih pokreta sastavi u oblik lopte. Sjajno! Za prvu verziju ravne planete trebalo mi je šest dana, ovo je urađeno u manje od šest minuta.

Trenutak kad se zavrtjela izazvao je blagu vrtoglavicu kod Zemljana, i nastanak nekoliko novih biljnih i životinjskih vrsta, ali svi su se na to vrlo brzo privikli. Pojava Sunca koje se kreće i svjezdanog neba protumačena je kao Božji dar, što je ljude još više učvrstilo u njihovom uvjerenju da su vrijedni svake nagrade.

Sve nakon toga je zapravo svijet kakav poznajemo, ali ni u tom dijelu istorije nismo uspjeli a da ne ljutimo i rastužujemo Boga svojim djetinjastim ponašanjem. I koliko god je pomagao da pojedinci svojim genijalnim dometima prenose dio božije mudrosti i ljudima, i tehnološkim izumima olakšavaju život, ta destruktivna crta nikako da se iskorjeni. Bog vidje da će o tome morati ozbiljno da razmisli, a za to mu treba da se osami, pa pozove nekoliko pomoćnika da preuzmu nadgledanje Zemlje, i vode računa da se ne dese veći otkazi u sistemu.

Pomoćnici se odmah podijele u komisije i odbore, izaberu predsjednike i potpredsjednike (a to se desi kad previše hiljada godina posmatraš ljude na Zemlji). Moram reći da priča sa pomoćnicima vrlo uspješno funkcioniše na više mjesta širom Vasione, gdje danas žive savršeno organizovane i napredne zajednice, i da je Zemlja jedino mjesto gdje su se stvari otele kontroli.  Broj resora u koje su se podijelili više niko ne zna, pa se često njihovi poslovi preklope na jednom polju, a potpuno izostanu na nekom drugom. Umjesto da uvedu među Zemljane red, Božji pomoćnici su počeli da ih kopiraju.  Potresi, poplave, vreli talasi, hladni talasi, Bermudski trougao, Atlantida, sve se to poklapalo sa redovnim i vanrednim izborima u skupštinama Božje administracije u sektoru Zemlja.  I dok Bog ne nađe rješenje za enigmu, kako ljudima dati mir i ljubav, a ne oduzeti im slobodu izbora, što se ispostavilo kao težak zadatak i za samog Boga, mi smo prepušteni pomoćnicima  čije ponašanje i nije čudno imajući na umu da zapravo upravo iz njihovih redova potiče korupcija ( mislim na onog čije se ime ne pominje).

Manje je poznato da je upravo jedan od njih ove godine zapao u teško stanje usljed namještene afere, gdje je navodno pokazao previše naklonosti ka nekim Zemljankama, stavljajući ih u potpuno nezaslužen povlašteni položaj centra medijske pažnje, i služeći se trikovima da se popravi njihov fizički izgled, koji nisu bili predviđeni projekcijom razvoja fizičkih osobina ljudske vrste i njihove funkcionalnosti.  Pritom se pomenuti gospodin uopšte nije bavio medijima, već zimskim centrima, i njegovo povlačenje natovarilo je onome koji je bio zadužen za Djeda Mraza (izmišljotinu ljudi koja se nebeskoj administraciji, inače uopšte nije sviđala), da preuzme i poslove oko ravnomjerne raspodjele snijega po planinskim krajevima sjeverne hemisfere u periodu na prelazu iz jedne u drugu godinu. To sa snijegom je bio jako dobro razvijen sistem, i ljudi su generacijama razvili interesantnu naviku da se snijegom zabavljaju, i da se niz sniježne padine spuštaju, najprije na dvije a u posljednje vrijeme i na jednoj dasci.
picturesofwinter.net

I budući da priču sa snijegom nije mogao završiti za jedan dan, preopterećeni pomoćnik je prešao rukom preko mračnog dijela sjeverne polovine lopte (izmjene se uvijek rade pod okriljem tame), i pustio pahulje na planine, i hladni vjetar da ih održi. (Pahulja je inače, najsavršenija Božja kreacija, i upravo zbog toga izaziva u ljudima posebne emocije). I kad je premoreni pomoćnik sutra krenuo da završi započeto, a pošto mu to nije glavni posao, pa ga radi kao i inače kad se neko zamjenjuje, nije ni primjetio da je u mraku ista ona polovina polulopte koju je već osniježio i prethodne noći. Za to vrijeme, u dijelu svijeta koji je uzalud čekao pahulje u prazničnim danima, zaigrao se načelnik odjela za pirotehniku, što je rezultovalo potpuno neprimjerenom proslavom Božjeg rođendana.  

Ovo je izazvalo hitan sastanak na vrhu, i po svemu sudeći Bog će, koliko ovih dana, uzeti stvar u svoje blage ruke, i popraviti  sve. Nijagarini vodopadi će ponovo zahučati u svojoj silini, a balkanske planine dobiti svoju redovnu dozu pahuljica. Spremite drva, očistite kamine, pripremite skije. Greške se dešavaju. I najboljima.

Zašto su se samoubile gumice za tegle?

Ja ukućane nekad imam nekad nemam, a češće nemam nego imam. Dobro. Sad kad sam razjasnila i definisala svoj socijalni status, mogu da nastavim. Da se bavim onim što je (zamalo) ostalo nerazjašnjeno. A to je kako su se u zdjeli vode udavile gumice za tegle.

Već mi je dosadno da objašnjavam razlike između kreativnosti i neurednosti, i čak i kad tako ne izgleda, u svemu što radim i kako odlažem stvari postoji neki sistem. U svakom slučaju, a za razliku od sterilnih apoteka-stanova, kod mene se uvijek nađe odgovarajuća ekstenzija na zadatu temu, bilo da je to literatura o pomenutom (Biblija na kraju krajeva uvijek posluži), neko parče alata, večernja haljina za hitne slučajeve, aparat za pritisak, cepter lampa, aspirin ili jekoderm. U čitavom tom poretku, gumice za teglu držim, (zajedno sa još nekim gubljivim stvarima kao što su pampuri,  otvarač za konzerve i nastavak za punjenje čonkanjčića), u tegli. Dobro zatvorene. Naglašavam.

Da se vratim na zdjelu. Zdjela je naime u sudoperi. Ostala. Sa vodom unutra. Jer, meni uvijek nešto ostane u sudoperi. Tog dana to nije bila najgora stvar, zapravo to bi bilo potpuno neprimjećeno da u toku svakodnevnog rituala prilikom ulaska u stan, a koji podrazumijeva skidanje čizama, skidanje sata, skidanje brusa  i pranje ruku, ja ( rekli bi pjesnici: kao Božjom rukom vođena), nisam omašila  kupatilo i produžila u kuhinju. I vidjela. To. U zdjeli, u vodi,  beživotne kružnice gumica za tegle. Tri komada, baš kao da je neka istorijski simbolična poruka. Dvije u istoj boji i jedna raznobojna. Mislim boja treće se razlikuje od boje ostale dvije koje su u istoj boji. Joj, što ne volim da objašnjavam. Ali nekad je potrebno, nemate pojma šta se sve desi kad neko kaže da mu je jasno, a ono u stvari nije.

Susret sa suicidom uopšte nije prijatna stvar, pa čak ni kad su u pitanju gumice za tegle, jer, ni to nije razjašnjeno, mislim ta priča o materiji energiji, i šta sve ima auru. Skoro bih se mogla opkladiti da moje udavljene gumice nisu imale nikakvu auru, što je potkrepilo zaključak da su već dugo mrtve, i da se tu više ništa ne može učiniti. Nisam mogla utvrditi ni da li su to moje gumice, uostalom, tegla u kojoj ih držim je dobro zatvorena metalnim poklopcem, a kad bi se gumice oslobađale iz zatvorene tegle, šta bi se onda moglo reći za one koje ZATVARAJU teglu. Da se one drže na tegli vođene samo i isključivo ličnom odgovornošću?! Pa sigurno, jer ništa lakše nego skliznuti sa celofana i đipiti, ako si gumica na tegli. Još sva ta napetost. A i bilo je slučajeva.

Ali budući da nisam imala tako ambalažirane proizvode, ni teorija o revolucionarnim gumicama se nije mogla primjeniti. Zapravo, ja nisam od onih što čitaju Treće oko, meni je traženje naučnog ili ako ne a ono bar racionalnog odgovora pitanje estetike življenja. Nerazjašnjene pojave i bića iz Svemira su odgovori kojima ja ne mogu zaključiti slučaj. Godine iskustva i svakodnevni treninzi u rješavanju problema o kojima srećnoživući zapadni svijet koji je stoga vrijedan našeg  intelektualnog prezira ne može ni sanjati, naučile su me pravilu da se samo na istoku može pronaći ako ne odgovor, a ono bar primjer za sve što ograničeni skup pravila za normalno življenje ni na marginama ne pominje.

Drugo pravilo je da se ne izmišlja topla voda, nego se ode na izvor koji su već prethodno dobro zamutili, divni misleći ljudi, ali ako brzo pretražuješ, nešto ćeš sigurno naći. Gomilu nepotrebnih znanja, i ponešto upotrebljivo. Twitter.

Dakle, bila sam u pravu, i slučaj je riješen. Aleks Špetnij se zove taj lik, omladinac takoreći, koji je lansirao gumice svuda naokolo. Što je za taj već pomalo zaboravljeni artikal nešto kao preporod. Skoro je dokazivo da nije imao na umu da gumice skončaju utapanjem, i nadam se da istraga neće doći do mene, jer bi se onda postavilo pitanje ostavljene zdjele, i morala bih priznati da ne perem više ništa kad nalakiram nokte. Uhh. Moram da sklonim posljedice nesrećnog slučaja, neprijatno je, ali barem je objašnjeno.

 Puška koja ispaljuje gumice za tegle | Foto: Jutjub

Nije sve u plavim očima, ima nešto i u cvijeću

Ima tih lijepih i dobrih žena, koje kao da nose povez na očima, zaoru pogrešnu brazdu, i tjeraju tako, iz nesreće u nesreću,  i svi to vide osim njih. Pošto je vrijeme praznika, od svih priča koje znam na tu temu, ispričaću jednu sa srećnim krajem. 

Priču ću vam ispričati onako kako je meni ispričana, ima od toga dosta godina, pa ako bude detalja koji nedostaju ili se ne uklapaju, pripišite to koliko snebivljivosti akterke, toliko i mojoj zaboravnosti. Osim toga, priča se prepričavanjem uljepšava, i to je neminovno. 

Dakako, dobila sam i dozvolu da je još jednom prepričam, uz obavezno: Samo ne pominji imena! , pa ću moju junakinju nazvati Ada, jer joj je i pravo ime takvo, baš kao ostrvo.

Ada je bila šampion u jednom sportu, jedna od onih gdje se talenat udruži sa srcem i velikim radom, a u svemu ostalom nepopravljiva šeprtlja. Ni u prodavnici nije mogla da izvadi jednu stvar iz rafa, da ne obori ostalih deset, ako joj kafa ne pokipi dok je kuva, prosuće je dok vam je nosi (zato je među prvima kupila preskupi espreso aparat, ali i taj se uskoro pokvario, uz kuršlus i vatru). Za takve se u mom zavičaju govorilo “i gevikt bi pokvarila”, pri čemu je “gevikt” riječ koja je prepravljanjem i iskrivljivanjem došla iz njemačkog, a znači metalnu šipku. Stvar su vadile njene jedinstvene crne oči sa dugačkim trepavicama, i osmjeh koji je kod nje nastajao u momentu, i poput kružnih talasa se u djeliću sekunde širio cijelim licem. Kad su muškarci u pitanju, imala je jedan imperativ: morao je da ima plave oči! Taj iracionalni princip godinama joj u naručje bacao potpuno pogrešne, dok su sjajni frajeri koji su se zaista bili kadri potruditi oko nje ostajali neprimjećeni, samo zato što su bili tamnooki. Ali, po principu, “neka prvi baci kamen....” za ovo je niko ne može osuditi, jer ko je od nas bez glupih i pogrešnih uvjerenja, i ko od nas zbog predrasuda ne srlja u greške i propušta prilike.

Iako nije bila od onih koji su pod svaku cijenu željeli Beograd, i iskreno je voljela svoju “provinciju”, okolnosti su htjele da naslijedi ušuškan sređen stančić tamo negdje oko Krsta, i zbog sporta odluči da živi u glavnom gradu. Tako se jednom jedan plavooki, koji pored toga teško da je imao ijedan kvalitet, useli kod nje. Toga ni paljenje krpa nije moglo istjerati, kad je već svima bilo jasno kakva praznina zjapi iza tih plavih očiju.  Neću se baviti gadostima koje joj je priređivao, jer ovo je priča sa srećnim krajem, uglavnom, združenim snagama Ade, prijatelja i porodice, uljez je bio iseljen. 

Umišljeno ili stvarno, uglavnom, Ada je i dalje imala osjećaj da je tu negdje, i da osjeća njegov miris. Uzalud smo je razuvjeravale, uzalud je bila nova posteljina, pa čak i zavjese, omekšivači svih mirisa.

Jednom je, ležeći kod mene na kauču, pitala: šta ovo ovako “morski” miriše?.  Pokazala sam joj platnenu kesicu punu lavandinog cvijeta – to je bio moj recept za relaksaciju, i moja spona s morem na kom sam odrasla. Poklonila sam joj moj tajni “aromat” koji je smestila u postelju, i problem “smrada od bivšeg” je nestao. Život je mogao da se nastavi, osim što je trebalo smisliti način kako da se “razbije maler”, jer je Ada postala podozriva prema muškom svijetu, a krila je da naviku jurcanja za plavim očima nije mogla izbaciti.

Preskočiću, da skratim, nekoliko neuspjelih pokušaja, faze depresije i nesrećnu okolnost sa nogom zbog koje je prestala sa sportom; priču nastavljam sa jednim dočekom Nove godine, sa klupskim drugaricama. Dotjera se naša junakinja, i po prvi put u životu obuje štikle, preskupo plaćene prilikom jednog turnira u Beču. Doček ko doček, osim što joj je igranje slabo išlo, što zbog cipela, što zbog još nezacijeljene noge. A kako je lokal bio u blizini njene zgrade, pokupi se ona odmah poslije ponoći, i krene kući. Već je bila nadomak zgrade, kad se desi neočekivana blokada kretanja, kako je opisala “neće noga da se digne od zemlje”. Fina se štikla zaglavila u pukotinu trotoara, ili šta je već bilo, na našim sređenim ulicama. Trgni, povuci, potegni, ništa. Boli. Da se izuje i ostavi cipelu, mogla je i bosa do kuće, ali dvjestapedeset evra, dvjestapedeset im sunaca jeb... . Zapalila bi cigaretu, a pošto je počela pušiti tri dana ranije, ni to joj baš nije išlo, ispadne joj upaljač i odskakuće izvan domašaja. Trebalo je smisliti nešto. U međuvremenu je stajala tako, a ideje kao rukom odnesene, baš nijedne kad treba. Naravno, kao na filmu, pojavi se tu jedna muška persona (samo se pitala kad će još i taj stereotip da se desi) i započne razgovor. Na brzinu se okrenula okolo, nigdje nikog, ali odlučila ja da ako zatreba prvo počne sa vrištanjem, trčanje nije opcija. Kaže, primjetio je još na dočeku. Ona njega nije, ali to mu nije nimalo smetalo. Riječ po riječ, krene taj razgovor teći i granati se, kaže, nikad se u životu nije sa nekim tako ispričala. Pitao je za ime, i prokomentarisao:

-          Kao ostrvo

-         A ti se razumeš u ostrva?

-          Pomalo, ja sam mornar.

-          Aham...A ja sam Lara Kroft. I mornari se baš tako šetaju po Beogradu u pola jedan noću.

-          A zašto stojimo na ulici, čekaš lli nekog?

-          Ne... ja.. onako, malo sam stala da uživam u noći.

( Ne treba ni da pominjem da je bila magla i hladno upičkumaterinu)

-          Pa da prošetamo, ili da sednemo negde, ili da te otpratim kući?

-          Ne, ovaj, može, zapravo, NE MOŽE JER MI SE JEBENA ŠTIKLA ZABOLA U TROTOAR!!!

Tako se smijao da su se Adi pomiješali i leptirići u stomaku i već zamršene moždane vijuge, i vino, stajala je zatečena i samo pomislila: Nemoj nikad prestajati da se smiješ. Ali on se već sagnuo, i uz izvinjenje je dočepao za članak, i krenuo da oslobađa cipelu. Začudo, izvukao je kao iz putera. Osjetila je lagani talas blama, nikad nije spadala u bespomoćne folirantkinje, a upravo je ispala takva pred vlasnikom tog iritirajuće prijatnog smijeha.

Ovdje ću opet skratiti priču, uglavnom, bilo je praćenje kući, razmijenjeni brojevi telefona i desetak dana svakodnevnih ( ma cjelodnevnih) dopisivanja porukama. Konačno se odvaži da ga pozove u goste, i tako, napravi atmosferu, naruči picu i kolače ( to smo joj savjetovale, da ga ne dočeka sa opekotinama ili eksplozijom u kuhinji), i kako već biva, završi se ta večara najprije na kauču, a onda i u krevetu. Ali, nije baš tek tako. Prethodno je ispustila i razbila tanjir, i tad je prišao, zagrlio i rekao:

-          Ma ne sekiraj se, to je samo tanjir.

-         Tebi je samo tanjir, a meni je stoti u živo..

Pričala je kasnije naša drugarica, da je to nešto što bi svakoj ženi poželjela da doživi, barem jednom u životu. Pričala je kako je u jednom trenutku vidjela da je svanulo, ali je za nju stajalo i vrijeme, i svijet, prsti su joj se zapleli u gustoj, pomalo kovrdžavoj kosi tog, zapravo neznanca (vjerujem da je znala o njemu i više, ali nije podijelila sa nama), čitav svijet se stisnuo tu na te jastuke, izvan te sobe nije postojalo ništa, ili bar ništa što bi bilo važno. I vjerovala je da je stvarno mornar, jer je sve nekako "morski" mirisalo. Probudivši se iz sna u koji je zapala kao u laganu nesvjesticu, vidjela je lice pored svoga, i tamne oči koje su je gledale, guste trepavice koje su se obrušavale preko tih lijepih očiju kao vodopadi. (Ovo je moj izraz njen je bio: drndale su mu trepavice ko na federima). Prije nego što je razmislila, čula je sebe kao stenje:

-          Pa ti nemaš plave oči?!

-          Što, je li trebalo?

-          Ne, šalim se.. nisam nikad.. zapravo, ja, ma nešto sam sanjala...

Kad je otišao spavala je satima. Po njenom, do kraja januara! Probuđena, okretala se po krevetu, i osjećala miris te noći..., ma nije, bre, ovo je stvarno, miriše nešto! Lavanda!!! Svuda po krevetu bile su rasute mrvice plavog cvijeta. Opet je osjećala miris onog koji je otišao, ali ovaj put je to bilo sasvim drugačije. Protegla se i pogledala samozadovoljno niz svoje noge: Eto, nikad ne zna čovek šta je za šta dobro. Taaako, maler je razbijen, sad vala mogu i da se udam!!

I udala se, nepunu godinu potom. Za neobičnog čovjeka, stranca, zelenookog. Nema pravila.

Kako su mi hakovali brushalter, i zašto nisu uspjele pahuljice?

Frustrirani smo jer snijega nema, od toga bi jedino gore bilo da je snijeg pao. Pozitivna strana je onih dva i po minuta dok se kroz prozor iz toplog gledaju pahuljice koje se roje u snopu uličnog svjetla. Sa druge strane lomatanje i lopatanje, čišćenje kola, kapa (masti se kosa), rukavice (uvijek jednu izgubim), i ono kad se vratiš s posla a neko ti se parkirao tamo gdje si jutros čistio.

Dobro to, nego, Nova godina. Ja sam se duboko zamislila i pokušala prisjetiti početka prošle, i ukratko: niti mi se šta od onog što sam zaželjela desilo, niti sam mogla zamisliti ono što se stvarno desilo, a desilo se štošta, niti se može u jednoj riječi ocijeniti da li je bila bolja ili gora od nadanja i predviđanja. Lično, bila mi je zanimljiva godina, pa i uspješna. Kolektivno, mislim da smo jadniji nego prije 12 mjeseci, zemlja nam je tužnija. Dakle, recept za ulazak u novu godinu je da se sve to potpuno iskulira. Mislim na očekivanja. Što se slavlja tiče - pa, podržavam. Ko voli. I sarmu podržavam, nadasve. I sve tečne stimulanse utemeljene u folkloru. Nekako se mora presjeći  to nešto, potpuno iracionalno, kao što je smjena dviju godina. Sviđa mi se i što okitimo ulaz u zgradi. Pa klinci pomažnjavaju nakit. Ne treba im nizašta, ali - pomenuh li folklor već?

U predivnom romanu “Knjiga o sreći” Nina Berberova kaže nešto u ovom smislu: Zamislila sam sve kako će se dogoditi, i znala sam da neće tako biti, upravo zato što sam sve unaprijed zamislila...  Dakle, ako postoji recept onda je krajnje jednostavan, kao i sve mudrosti: Treba živjeti sa uvjerenjm da će se dobre stvari desiti, i biti spreman prihvatiti svaki ishod događaja, i ne zastajati. Život nam uvijek spremi iznenađenja, koja zapravo i nisu iznenađenja, nego ih mi tako doživljavamo jer smo imali neku drugačiju predstavu. A grčevito držanje vlastitih predstava stvara tjeskobu i strah, a često i neprimjećivanje boljih prilika od onog što smo sami sebi predvidjeli. Budući da izgubiti malo šta imamo, ne vidim razlog što ne bismo malo više gledali oko sebe, i vrebali prilike.

Ono što mene lično izluđuje je konstantno skretanje pažnje na sve loše što nas čeka, tako da mjesta strahu ima i previše. Godinu završavamo nesrećni što smo ostali u Srbiji, ljuti i iznevjereni. Nekako, taj kolektivni bilans iz godine u godinu  uvijek zasjeni onaj lični, što je potpuno neprirodno. Donekle, i sama sam ljuta što nikako da prestanemo da brinemo o stvarima o kojim u srećnim zemaljama ne moraju, i što nam zadovoljstvo već dugo nije ravno uloženom trudu. Ipak, iako nema puno mjesta optimizmu (kad je u pitanju život u Srbiji mislim da nema uopšte), ja sam odlučna da na sve gledam iz druge perspektive. Uvijek će se naći dobrih i pozitivnih ljudi za smijeh, mediji i internet će uvijek nuditi i zabavne i edukativne sadržaje, a priroda – ona ionako ima svoj ritam, i baš je briga za naše nesnalaženje. Otkad sam, sredinom ove jeseni priznala sebi da ne mijenjam svijet niti pomeram granice ako pokušavam da razumijem dnevnu politiku, i samim tim zatvorila sebi sve izlaze ka takvim sadržajima, moji dani su smisleniji. Rekla sam sebi:  Možeš ti puno bolje od gledanja šta rade ljudi sa kojima se privatno nikada ne bi družila i koji ti nikad ne bi bili uzori! Makar ti ljudi kroje i naše sudbine, uvijek postoje oni ćoškovi do kojih ne mogu doprijeti. Sekiram se i dalje, ali za one stvari koje su mi važne, pa samim tim i djelujem.

Dakle, umjesto standardnih novogodišnjih želja, podsjetila bih na pravilo koje je Crvena Kraljica dala zbunjenoj Alisi kad se ova žalila da se ne pomera sa mjesta: Moraš trčati koliko god možeš brzo da bi ostala u mjestu. Ako želiš negdje stići – moraš trčati barem dvaput brže.

Ne smijem ni zamisliti kud bi krenula i Srbija i planeta, kad bismo odjednom svi udvostručili napore.  

To je ono što sam htjela reći. Usput se izvinjavam komšinici kojoj sam obećala da ću napisati i jedan tekst sa seksom. Evo, biće naredni. A naslov? Pa naravno da nema veze sa tekstom. To je sada mejnstrim.

ilustracija:MashupCorner

Natura in minimis maxima

Ti, koji si se upravo rodio, ništa o tebi ne znam, i nikad se nećemo sresti, ali već te volim. Ne znam ni u kom dijelu svijeta se čuo tvoj prvi plač, ni ko su ti roditelji, ni u kakvom ćeš domu odrasti. Ali te volim. Ne znam koje su ti boje koža i oči, kakva ti je kosa, u kog Boga ćeš vjerovati ni kakvom će te hranom hraniti, ne znam kakva će biti tvoja prva slova, da li ćeš živjeti u gradu ili na selu, na moru ili planini, ali te volim.

Kad ti budeš stvarao, ja ću odmarati, tebi ostaje Planeta kad ja krenem da se pozdravljam sa doživljenim.

U meni je ostalo još puno ljubavi, i ja je sa radošću dajem tebi, jer je neprekidnost postojanja jedino što ima smisla. Ono što zovemo životom samo je mali segment u (aproksimaciji) beskonačnosti, ali bez takvih segmenata ničeg ne bi bilo.

Ništa ti dobro ne ostavljamo. Trošilo se i uništavalo, arčilo se sve što je naslijeđeno, i od prirode i od predaka. Nije se puno mislilo na tebe. Zato sam sigurna da si poseban, jači i bolji od nas.

Ti, koji si se upravo negdje rodio, ništa o tebi ne znam, i nije važno ništa, osim da te volim, i da sam sigurna da je sve što ćeš uraditi u životu jako, jako važno...

Putovanje

Kad krenem, biće to u „ponedjeljak, tačno u podne..“ kao slavni kapetan Miki, još slavnije Vesne Parun, makar mi je u nekim knjigama požutjelim taj polazak pisan za petak, pred samo svitanje. Krenuću kad se jata ptica podignu ka nebu i to će biti jedini znak. Prtljaga nemam, usput ću ga lako pribavljati i još lakše ostavljati, jer prtljag nosimo da nas oteža kad želimo da se negdje zadržimo, a nećemo to sebi da priznamo, i isto ga tako odbacujemo, kad smo preteški vjetru da nas ponese dalje.

Stopala će mi ispisivati trag koji će neki pokušati pratiti, a i sama ću po stopama pređašnjih putnika gaziti. Čuvari konja će me pozdravljati i mahati svilenim maramama, igraću uz vatre sa skitnicama, trčati među klasjem – od toga kosa postaje zlatna i teška. Padaću u ruke lopovima i istraživačima, prvi će otkinuti moje zlatne minđuše i prodati ih na pijaci, a drugi će mikroskopom tražiti u mojim zjenicama odgovor na pitanje ko sam i na mojim leđima skrivene mape mojih putovanja. Zaustavljaće me vodonoše i drvosječe, nudeći mi konak u zamjenu za prašinu sa mog lica, a djevojke će zastajati da čuju moje pjesme bez refrena.

Plakaću svaki put kad hladni vjetar sa planine dođe da me grli, jer ništa ne svjedoči o ženi kao suze, a vjetar ih smrzava i pravi jedinstvenu ledenu sliku oko koje plešu pahuljice. Ako jednom ne napraviš umjetničko djelo za života jedne zaigrane pahulje, kao da ni živjela nisi!

Plesaću šumom naočigled zbunjenih vila, moliću vukove da me prime na neko vrijeme, jer i putniku ponekad treba dom i prijatelji,  puzati pustinjama bez kapi vode kože suve i spaljene, dok mi zelenooki gušter ne oliže rane i otkrije tajnu šifru izlaska, plivati preko velikih rijeka i nestajati u tajanstvenim virovima. Bježaću sa vješala na koja će me kao vješticu osuditi ( ta šta bi mogli drugo!?), a oproste ću ispisivati vrhom pera lastavice na noktima, mastilom od divlje trešnje. Spavanje u pećini je poput vremeplova, tu ću učiti o prastarim strahovima, koji ništa drugačiji od današnjih nisu, i tu ću, u tišini među kostima osluškivati nadolazeće sutra. Pričaću izmišljene priče umornom krčmaru uz gorko pivo iz bureta, a sa toreadorima se opijati vinom pred njihove borbe u koridi.

Voljeću na velikim brodovima ljubavlju koja traje do prve luke, u vrtoglavici ne znajući da li me muče talasi i oluje, ili mi je srce opijeno. Plivaću sa delfinima, izvući se iz utrobe kita, mijenjati krila za par ruku, za grljenje. A onda ću ih, slomljene, ostaviti u ruševinama koje čuvaju sve što ljudi jedni drugima slome pod izgovorom ljubavi, i gdje se plač čuje neprestani.

Plod moje materice ušuškaću u toplo lišće i mirisne trave, pa krenuti dalje praveći djevojčice od snijega, i rađajući male dječake koje ću puštati niz rijeku u orahovoj ljusci. Pričaću drugim putnicima priče bez kraja, i tako ću se ponekad braniti od samoće. Otvaraću pod plaštem noći bez mjeseca kaveze zatočenih, i ostavljati strukove prkosa na grobovima nedosanjanih. A onda ću danima sjediti u potpunoj tišini, jer jedino tako se čuje kako raste prva trava iza snijega, a bez toga iskustva, niti umiješ čuti, niti znaš vidjeti.

Kad krenem, biće to u ponedjeljak... pišem dok mi bride vrhovi prstiju, i dok se spremam na put, a knjige će posvjedočiti, da ništa ja o ovome ne znam, i da su eskapistički snovi samo faza umornog putnika pod kestenovom krošnjom, koji je... o neznanja, prešao već pola puta!

foto: theexperiencejunkie