Oblacima: Zašto su se samoubile gumice za tegle?

Ja ukućane nekad imam nekad nemam, a češće nemam nego imam. Dobro. Sad kad sam razjasnila i definisala svoj socijalni status, mogu da nastavim. Da se bavim onim što je (zamalo) ostalo nerazjašnjeno. A to je kako su se u zdjeli vode udavile gumice za tegle.

Već mi je dosadno da objašnjavam razlike između kreativnosti i neurednosti, i čak i kad tako ne izgleda, u svemu što radim i kako odlažem stvari postoji neki sistem. U svakom slučaju, a za razliku od sterilnih apoteka-stanova, kod mene se uvijek nađe odgovarajuća ekstenzija na zadatu temu, bilo da je to literatura o pomenutom (Biblija na kraju krajeva uvijek posluži), neko parče alata, večernja haljina za hitne slučajeve, aparat za pritisak, cepter lampa, aspirin ili jekoderm. U čitavom tom poretku, gumice za teglu držim, (zajedno sa još nekim gubljivim stvarima kao što su pampuri, otvarač za konzerve i nastavak za punjenje čonkanjčića), u tegli. Dobro zatvorene. Naglašavam.

Da se vratim na zdjelu. Zdjela je naime u sudoperi. Ostala. Sa vodom unutra. Jer, meni uvijek nešto ostane u sudoperi. Tog dana to nije bila najgora stvar, zapravo to bi bilo potpuno neprimjećeno da u toku svakodnevnog rituala prilikom ulaska u stan, a koji podrazumijeva skidanje čizama, skidanje sata, skidanje brusa i pranje ruku, ja ( rekli bi pjesnici: kao Božjom rukom vođena), nisam omašila kupatilo i produžila u kuhinju. I vidjela. To. U zdjeli, u vodi, beživotne kružnice gumica za tegle. Tri komada, baš kao da je neka istorijski simbolična poruka. Dvije u istoj boji i jedna raznobojna. Mislim boja treće se razlikuje od boje ostale dvije koje su u istoj boji. Joj, što ne volim da objašnjavam. Ali nekad je potrebno, nemate pojma šta se sve desi kad neko kaže da mu je jasno, a ono u stvari nije.

Susret sa suicidom uopšte nije prijatna stvar, pa čak ni kad su u pitanju gumice za tegle, jer, ni to nije razjašnjeno, mislim ta priča o materiji energiji, i šta sve ima auru. Skoro bih se mogla opkladiti da moje udavljene gumice nisu imale nikakvu auru, što je potkrepilo zaključak da su već dugo mrtve, i da se tu više ništa ne može učiniti. Nisam mogla utvrditi ni da li su to moje gumice, uostalom, tegla u kojoj ih držim je dobro zatvorena metalnim poklopcem, a kad bi se gumice oslobađale iz zatvorene tegle, šta bi se onda moglo reći za one koje ZATVARAJU teglu. Da se one drže na tegli vođene samo i isključivo ličnom odgovornošću?! Pa sigurno, jer ništa lakše nego skliznuti sa celofana i đipiti, ako si gumica na tegli. Još sva ta napetost. A i bilo je slučajeva.

Ali budući da nisam imala tako ambalažirane proizvode, ni teorija o revolucionarnim gumicama se nije mogla primjeniti. Zapravo, ja nisam od onih što čitaju Treće oko, meni je traženje naučnog ili ako ne a ono bar racionalnog odgovora pitanje estetike življenja. Nerazjašnjene pojave i bića iz Svemira su odgovori kojima ja ne mogu zaključiti slučaj. Godine iskustva i svakodnevni treninzi u rješavanju problema o kojima srećnoživući zapadni svijet koji je stoga vrijedan našeg intelektualnog prezira ne može ni sanjati, naučile su me pravilu da se samo na istoku može pronaći ako ne odgovor, a ono bar primjer za sve što ograničeni skup pravila za normalno življenje ni na marginama ne pominje.

Drugo pravilo je da se ne izmišlja topla voda, nego se ode na izvor koji su već prethodno dobro zamutili, divni misleći ljudi, ali ako brzo pretražuješ, nešto ćeš sigurno naći. Gomilu nepotrebnih znanja, i ponešto upotrebljivo. Twitter.

Dakle, bila sam u pravu, i slučaj je riješen. Aleks Špetnij se zove taj lik, omladinac takoreći, koji je lansirao gumice svuda naokolo. Što je za taj već pomalo zaboravljeni artikal nešto kao preporod. Skoro je dokazivo da nije imao na umu da gumice skončaju utapanjem, i nadam se da istraga neće doći do mene, jer bi se onda postavilo pitanje ostavljene zdjele, i morala bih priznati da ne perem više ništa kad nalakiram nokte. Uhh. Moram da sklonim posljedice nesrećnog slučaja, neprijatno je, ali barem je objašnjeno.