Merdevine

Tako ja, idem i nosim svoje merdevine. Da u svakom trenutku mogu da se popnem, da ne moram da tražim i da zajmim. Ima ta neka zgodna visina, iznad onih sivih oblaka što nose kišu, među onim bijelim, što samo golicaju, ma čist kiseonik. Visina taman tolika da se ne čuje šta ovi dolje pričaju. Srećom, ne vidi me niko na mojim merdevinama,  jer narod danas gleda predase, a još više podase, negdje u vrhove cipela, a nekad mi se čini i dublje, tamo negdje gdje su te cipele prije ohoho  godina šetale. Jer, ja se i ne penjem da bi me neko vidio, već da bih ja vidjela gdje se sve protežu veze među stvarima (one stvari koje nisu stvari), jer kad sam to jednom otkrila da uzroci i posljedice nisu, kako pričaju, tu u lokalu ni u blizini, već se razvlače kroz vrijeme i prostor, da bi se samo rijetki tome slatko smijali. Nisam ja među tim rijetkim, ja se više radujem traženju, ali srećem te što vide dobro i daleko, pa mi lijepo i stati pored njih.

A ja sam baš emotivna, u onu žensku stvar, pa vučem teške merdevine od punog drveta, jer vjerujem da i to drvo pamti i misli. A možda nije sve ni u emocijama, nego sam zadrti asketa, pa mislim ako bi mi bilo previše lako, ne bi me toliko radovalo.

I ne idem ja da se osamim, taman posla. Ne biste vjerovali koliko nas se pentra. Divnog svijeta, majke mi. Pomislio bi neko da je tajno udruženje. Ali niko se tu ne krije, samo, rekoh već,  svak se svojim poslom zabavio. Neko tapše carevom odijelu, neko nosi svoje merdevine ...