29.5.14

Kiša je padala i mi smo padali sa njom

Will you, won’t you, will you, won’t you, will you join the dance?
                (Mock Turtle’s song, Alice in Wonderland)

Kako smo se sinoć odvalili u kafani, od piva i igranja, do jaja! To danas kažem za juče. A da me neko pitao u sred te večeri: kako si? - najveća je istina da bih – zaplakala. Ma odvalila bih se od jecanja, stolnjakom bih se brisala. Nigdje se ne gubi rezon i ne pati tako dobro kao na mjestu gdje su svi došli da zaborave. Došli sa velikim očekivanjem i našli samo ono što su već odavno imali, a što bi nekako kad bi moglo, željeli da nemaju.

Ludilo Mediterana (moj eufemizam za Balkan) nalaže da se hrana, piće i muzika stave u službu pojačavanja patnje i naglašavanja svake vrste nedostajanja, što kafansku pjevačicu kao centralnu figuru stavlja u funkciju katalizatora u tranzitu od običnog jada do (dostignute, al’ zamalo) katarze.
I ta balkanska pita od svih tih nedostignutih i propuštenih prilika, filovana alkoholom i nikotinom, što te iste prilike samo ovdje nekažnjeno uvećava do smiješno nerealnih, kriva je što se sve vidi lijepo i sve vidi duplo, i odjednom postaje čitava kafana srce svijeta, posljednje ostrvo preostalih, Nojeva barka gdje se i nesreća vidi u ogledalu koje izvrće, pa ne primjećujemo da je zlobna šala ono što nam u glavi odzvanja: Ovo je sreća!

Jeste li primjetili kako je svaka kafanska pjevačica lijepa? Možda ne na prvi pogled, ali vremenom... Jer, ona ima mimiku za svaku bol, a svejednako i dalje pocupkuje i daje ritam družini jednakih, dok riječi pjesama svjedoče da ako nisi nesrećan, nevoljen i sam, zapravo i ne vrijediš, jer vrijednost mora boljeti, vrijednost ti daju kad te tlače, muče, lažu, zlostavljaju. I zato treba još dima, još buke, još vina, bilo šta što će ućutkati mozak koji iz mračnih netaknutih uglova još mumla nešto o slobodi. Jer sloboda je opasna misao, ona mrači ideju kolektivizacije (možda smrdi, ali je toplo), ona je blasfemično negiranje emocije koja se samo sa patnjom doseže. I to nam sve saopšti ta centralna osoba u sali, kroz pjesmu autoritetom bez pogovora, ma sestro, i ja bih te poljubila!!

Ne kudim ja kafanu. Ima taj neki broj piva poslije kog sve pjesme znam. Ima nešto u tome što u jednom trenutku volim sve oko sebe, a u drugom se pitam šta će meni ovo. Ima istine u tome da smo gdje smo tu smo, mali i nemoćni. Kafana je ono “neću” koje bismo rekli, a ne znamo kome i čemu. Kafana je neuspjeli pokušaj da prestanemo sa onim što nećemo. Ali ne prestajemo da pokušavamo. Makar povraćali.

Zbog akademskog početka sjajnim citatom, a rizikujući da budem nerazumljiva (gadni crvi sujete), završavam priznajući poraz u velikom stilu, udarajući se mišem u glavu...

Daleko si, daleko si, neka te druga ima, daleko si, daleko si, pravi sa pogrešnima, daleko si , daleko si, i negde na dnu čaše, možda te srce nađe, tek onda progledaće...


Sandra Silberzweig 

1 коментар:

  1. Анониман7:15 AM

    Predivno. Potpisujem. Samo bih pivo zamenio vinom! :) @StefanLuka

    ОдговориИзбриши