Drugih sto dana

Stotinu i prvog dana nebo čeka vatromet. #Srbija!

Sto i drugog dana na nebu piše: Na mjesečini svak je sam.

Stotreći dan, opet kiša i još jedna zagonetka na nebu : 
Kuc, kuc! Ko je? Klupko. Nije smiješno. I ne treba da bude smiješno, ali može da bude važno: prati tu nit kud si krenula.

Stočetvrtog dana, poruka na nebu: Smiješna si sa tim svojim pokušajima da budeš kul, a uvijek završiš dan puna ljubavi...

Stopetog dana na nebu piše: U danima koji dolaze trebaće ti ... Ma, snaći ćeš se ti već!

Stošesti dan , nebo u čudu: Pa gdje si ti do sad??? Ccc

Stosedmog dana: Znati se šaliti na svoj račun ima barem dvije prednosti, opomenuti sebe, i oprostiti sebi nesavršenost.

Stoosmi dan na nebu: Pričaju da je jednoj isto tako bila teška glava, pa joj otpala i otkotrljala se. Bacaj smeće napolje!

Stodeveti dan nebo podsjeća: Zapamtite vas tri, jedna ide da nađe momka, jedna da pije jedna da igra. Nemojte pomiješati uloge, čuda ćete napraviti!

Stodeseti dan na nebu: A možda ti čitav život osvijetli to za šta si mislila da je samo krijesnica.

Stojedanaestog dana na nebu piše: Ako postoji reinkarnacija, ti si ovdje prvi put.

Stodvanaesti dan : Put prema jugu uvijek nosi emotivnu notu ...

https://www.youtube.com/watch?v=lJj0L9rbiI8

Stotrinaesti dan, ja ne vidim na oči, a kamoli da čitam po nebu. Slutim da piše: Spavaj

Stočetrnaesti dan, nebo ozbiljno, parafrazira čika Frojda: Svi problemi balkanskih naroda nastali su iz malih razlika.

Stopetnaesti dan: Dobri ljudi čine dan dobrim. Nema tu puno mudrovanja.

Stošesnaesti dan na nebu: Pratiš, dočekuješ, odlaziš, dolaziš ... znaš li gdje su ti ključevi?

Stosedamnaesti dan,nebo signalizira da su moji preleti primjećeni: Mnogo mi se muvaš ovuda gore posljednjih dana!

Stoosamnaesti dan nebo : Posmatranje zvijezda sa Ričardove Glave začas te prošeta po nekim drugim svjetovima i vremenima, tu se vrte svi ti scenariji doživljeni i nedoživljeni i svi su lijepi.

Stodevetnaestog dana na nebu: Riječi. I njihovi odjeci. A humor- uvijek pomaže.

Stodvadesetog dana na nebu: Ono kad među kolegama iz struke otkriješ nekog ko SVIRA ambijent. I uvjeriš se da zvuči sjajno.

https://www.youtube.com/watch?v=5Wr6QngxMHA

Stodvadesetprvi dan: Ponekad treba pustiti život da se naprosto događa.

Stodvadesetdrugog dana na miločerskom nebu: Što misliš, kako su nastale morske zvijezde? Razmisli do sljedećeg puta...

Stodvadesettrećeg dana, nebo iznad Zemuna: Ti i Tanja, po dva piva i sva teorija života 

124 / no internet :(

Stodvadesetpeti dan na nebu piše: no service available

Stodvadesetšestog dana na nebu: U redu je predomisliti se. U redu je čak i ponovo se predomisliti i vratiti na ono prvo.

Stodvadesetsedmi dan: Početka se ionako niko više ne sjeća, a kraj ne postoji. Priča o segmentu u vječnosti je opšte mjesto. Samo su susreti unikatni. Čak i kad izostanu.

Stodvadesetosmog dana nebo mi se žali: Smorilo ovo pomračenje. Koliko su me fotografisali danas, da navučem oblak i idem da spavam...

Stodvadesetdevetog dana na nebu: Taj zlatni lanac što se presijavao u uglu pod zrakom julskog sunca, ipak je samo nit paučine. Takav je oktobar.

Stotrideseti dan: Mikrosvijet je dobro rješenje, ali ne da se u njega sakriješ, već da se u njemu razvijaš i ojačaš.

Stotridesetprvog dana na nebu: Ne uzdiši zbog ponedjeljka, nego prođi kroz ta vrata. A onda... možeš da praviš buku ili muziku, velika si, znaš i sama...

Stotridesetdrugog dana: Treba ti čarobni jastuk da ti iz glave izvuče sve nepotrebne informacije.

Stotridesettrećeg dana na nebu LETEĆI OBJEKAT  : "Tri minuta pre odlaska na odmor, na nebu iznad terena pojavio se leteći objekat za koji je bila zakačena albanska zastava..." 

Na nebu, stotridesetičetvrtog dana: Ne treba miješati Internet sa pojedinačnim sadržajima na njemu, a pogotovo ne sa stanjima i ponašanjima ljudi uzrokovanim tim sadržajem. Internet je jedna predivna stvar!

Stotridesetpeti dan, na nebu retrospektiva: Pogled na nečije lijepe ruke, vedri ljudi i razgovori od srca, voćni kolač, dobre duše i priče za laku noć. Dan te obavio kao melem.

Stotridesetšestog dana, šašavo nebo: Znam šta su zvezde, ima ih ovuda naokolo, sa Zemlje se noću vide kao sjajne tačke, ima i jednostavno naučno objašnjenje za to. Grand zvezde ne znam šta su.

Stotridesetsedmog dana: Sve one važne stvari što si ih ostavila "na sigurno" , i poslije ih ni Čak Noris ne bi pronašao.

Stotridesetosmog dana na nebu: Tišina šume.

Stotridesetdevetog dana, nebo sublimira moja maštanja: Hermes. Zbog slobode kretanja i spretnosti.

Stotinučetrdeseti dan: Privlačnost snova je i u tome što ne možeš nikog pozvati ... ekipa je uvijek slučajna, a ponekad baš iznenadi.

Stočetrdesetprvi dan na nebu: Ustaneš. Vježbaš. Probijaš se kroz gužvu. Smiješ se. Plačeš. Bijesna si. 

Uplašena. Raduješ se susretu. Čitaš. Pišeš. Razmišljaš. Još pišeš. Ispraviš grešku u datumu. Pokisneš. Odlučiš da kupiš cvijeće. Nema tog cvijeća. Kuvaš. Opet pišeš. Telefoniraš. Poljubac. Dobro je.

Stočetrdesetdrugog dana, poruka natopljena kišom: Pazi ovako, šest mandarina si pojela, ti baš nemaš mjeru!

Stočetrdesettrećeg dana nebo poručuje: Ej, ako naiđe Bog ovuda, reći ću mu za onaj tvoj problem ... ali, nemoj se oslanjati na to, neka tebi onog plana B, za svaki slučaj.

Stočetrdesetčetvrtog dana piše na nebu: Vi ljudi ste bili puno bolje zamišljeni nego što ste ispali. To ti je kad se posao otaljava...

Stočetrdesetpetog dana, na nebu: Gdje si ti dosad? U šta si gledala čitav dan? A imala si čitav sat više...

Stočetrdesetšesti dan: Čuda nekad idu i zaobilaznim putem.

Stočetrdesetsedmog dana, na nebu: I kad ne možeš da se pokreneš, uvijek možeš vježbati disanje.

Stotinučetrdesetiosam: Blažena među studentima 

Stočetrdesetdeveti dan na nebu: Kad se slože kockice...

Stopedeseti dan: Uzaludno je petkom veče pisati razumno išta. Ćao.

Stopedesetprvi dan na nebu: Poslije svega danas zaslužila si da se naspavaš - u svim pozama!

Stopedesetdrugog dana moga eksperimenta, i drugog dana novembra, nebo je bilo plavo, najplavlje, poklon-dan

Poruka stopedesettrećeg dana: Emocije su OK, tu ne treba ništa dirati. Treba samo filtrirati događaje i ljude koji utiču na njih.

Stopedesetčetrvrtog dana na nebu: Šta god da ti je - pubertet sigurno nije!

Stopedesetpetog dana: Mani se predosjećaja! To su se samo želje maskirale.

Stopedesetšestog dana, na nebu se, kao naručena, pojavila bajka. A da bi bila bajka, mora biti na ruskom. Čitala sam na glas, dok nisu likovi oživjeli ...

— А ты знаешь, как обычно заканчиваются сказки?
— Конечно. Все Принцессы остаются с Драконами. Живут долго и счастливо. Очень долго, разумеется, ты ведь представляешь, сколько может прожить нормальный, здоровый, счастливый Дракон?
— Хм, … почему это с Драконами? А как же порядочные Принцы?
— Принцы? Принцы имеют ужасное свойство опаздывать. Понимаешь, пока Принцесса ждет Принца, всё свободное время она проводит с Драконом. Ну, и влюбляется потихоньку. Сначала вроде просто болтать начинает, как бы от скуки, мол, с кем еще в пещере и в плену поговоришь, а потом и увлекается – Драконы ведь потрясающие собеседники – начинает дружить. Дружит, дружит, дружит – и вдруг не может без своего дракона жить. То есть вообще.
— И в этот момент, как я понимаю, и появляется Принц.
— Да. Но, как ты понимаешь, уже поздно.
— А ты? Как же твой Принц?
— А что я? Я уже влюбилась. В своего Дракона.
— О, … а Принцу что скажем?
— Не знаю. Скажем, что дома никого нет...

Автор неизвестен

Stopedesetsedmog dana na nebu: Riječi su precijenjene.

Stopedesetosmog dana: Tvoj dar za slušanje – neprocjenjivo

Stopedesetdevetog dana na nebu: Pametne žene. Jake žene. Čuvarke ključeva.

Stošezdesetog dana zagonetka: Nešto što je bilo tu, više nije. Stari putevi, a drugi krajolici. Kod kuće se najljepše spava.

Stošezdesetprvog dana na nebu: Oni koji vjeruju u čuda žive duže od analitičara. Laku noć.

Stošezdesetdrugi dan: Jedan je mislio da se sve može sačuvati, pa je čitav život gradio zidove - i više se bavio zidovima, nego dobrim koje je htio sačuvati; drugi opet mislio da je najbolje biti ljubazan i nasmiješen prema svima, i tako ne praviti sebi neprijatelje - taj je završio sa facijalnim grčem; treći je riješio da se raduje svakom trenutku - i na kraju pravu radost nije umio prepoznati ... i tako, ima raznih slučajeva..

Stošezdesettrećeg dana nebo spremilo ozbiljnu raspravu o realnosti i fikciji, koju neću prenositi u cijelosti, ali ukratko, osjećam se kao pobjednik, jer iako se sa neba vidi sve kako se "zaista" dešava, ono ne zna šta znači doživljaj, dakle ćao.

Stošezdesetčetvrtog dana: Kopanje po prošlosti u potrazi za početkom... O, to je tako retro... Uozbilji se. Početak je samo riječ. Najvjerovatnije i ne postoji. Ljudi su prosto nevjerovatni u traženju opravdanja i traćenju vremena!

Stošezdesetpeti dan ne nebu: Nije ljudski rod postao gori, Doroti, to su samo malodušnost i neodlučnost koje slabe volju.

Stošezdesetšestog dana: Sve je bilo na svom mjestu, osim zagrljaja koji je nedostajao. Ili je to zbog razlika u temperaturi ..

Stošezdesetsedmog dana na nebu (ovo je već bilo ) : perspektiva, a ne principi, valjda je već jasno

Stošezdesetosmi dan: U san možeš povesti koga god hoćeš.

Stošezdesetdevetog dana na nebu subliminalne poruke. Nije sve kako izgleda. Ipak, važno je držati glavu iznad vode. Ponekad je to sve što se može.

Stosedamdesetog dana na nebu, dvadesetog dana novembra: Radost. Zasijala je još jedna zvjezdica. Rodila se Lara.

Stosedamdesetprvog dana na nebu pitanje (nadam se retoričko): Kad bi tvoja stvarnost bila priča, misliš da bi mogla provesti ostale kroz nju, a da im bude jasno?

Stosedamdesetdrugi dan: Ne čitaj dnevnopolitičke vijesti. To nije tvoja ravan. Ti to ne razumiješ

Stosedamdesettrećeg dana poruka neba: Nemoj da si naivna. Slučajnosti su rjeđe nego što misliš.

Stosedamdesetčetvrti dan. Ja moram da odmorim oči. I mozak. I ostalo. I nebo razumije, uz napomenu: ako sad zaspiš probudićeš se u tri ujutro ni tamo ni ovamo. ( OK, imam jednu Ljubicu Arsić nepročitanu, taman)

Stosedamdesetpeti dan: Kad se kaže da je jutro pametnije od večeri, ne misli se uvijek na prvo jutro koje naiđe.

Stosedamdesetšesti dan nebo još ne šalje snijeg, samo muduje: Uvijek će biti onih koji komplikuju ono što ni sami nisu razumjeli.

Stosedamdesetsedmi dan: Kad ode strah, gomilu smeća odvuče sa sobom.

Stosedamdesetosmi dan: Ova radna nedelja je imala 50, 60, 70... ma idi spavaj, svi sati idu u rok službe.

Stosedamdesetdevetog dana na nebu bajka: Iza devet gora i devet mora živi Kralj Svega. Oko mu jedno plavo drugo zeleno. Plavim gleda na mora, a zelenim na šume. Ali to nije jedino čudo. Kralj ima i dva srca, jedno mu čuva bijeli kit u dubinama okeana, a drugo vučica u planini. Sve je to, draga Doroti krhko. Jako, a krhko.

Stoosamdesetog dana nebo razbraja: jedan za pticu, dva za dječaka, tri preko puta, četiri jarbola, pet za kolače, šest iz vreće sedmog dana sve je opet dobro.

Stoosamdesetprvi dan: Ponekad po oklijevanju zaključiš da ti je važno

Stoosamdesetdrugi dan na nebu: Na kraju, sve je gravitacija.

Stoosamdesetrećeg dana: Treba naprosto vjerovati da ćeš završiti na pravom mjestu.

Stoosamdesetčetvrtog dana na nebu: To što želiš da vrisneš, zamisli da ispisuje mlazni avion bijelom parom po plavom nebu. Dobra vježba. Svidjeće ti se.

Stoosamdesetpetog dana : Brat te našao sa pjesmom: Tiho teče Kolubara i moj život s njom ... čudan je život

Stoosamdesetšestog dana na nebu: Iste kilometraže, različite daljine.

Stoosamdesetsedmog dana: Nemaš ti pojma o tome. Nego, desi ti se ponekad da pogodiš, pa se poneseš da nešto znaš 

Stoosamdesetosmi dan gledam u nebo, neće li se otvoriti da se lansiram.

Stoosamdesetdevetog dana, kaže ovako: Od sjedenja na dvije stolice je gore blenuti u dvije stolice i ne sjesti ni na jednu.

Stodevedeseti dan: Razmišljanje i analiziranje umanjuje snagu emocija. Zato, čim osjetiš sreću - mozak na pauzu!

Stodedevedesetprvog dana, kaže: Ne moraš se sjetiti šta je to što si zaboravila, bitno je da znaš zašto si zaboravila.

Stodevedesetdrugog dana piše na nebu: Magija početaka.

Stodevedesettrećeg dana: Trebamo ponoviti subotu.

Stodevedesetčetrvrtog dana na nebu nešto poput savjeta: Kad si toliki put prešla, šta je za tebe još malo strpljenja.

Stodevedesetpeti dan: Neće biti bubnjeva i truba, ima tih ljepota što se tiho privuku

Stodevedesetšestog dana: Reciprocitet nije nužan ali je zgodan, jer nerealna očekivanja mogu narušiti rasuđivanje.

Stodevedesetsedmog dana na nebu: Say hello to paradise! Šalim se, idi spavaj. Pa ćeš sutra...

Stodevedesetosmi dan: A prastara je slika ispod svih tih slojeva i kopija.

Stodevedesetdeveti dan na nebu: Iskustvo je precijenjeno. Ništa te neće tako dobro kao iskustvo ukopati u oklijevanje.

Dvije stotine dana vježbanja volje. Na nebu smjena godišnjih doba. Još jedan krug...

Prvih sto dana

4. jun Uvrnuto. Pitam, šta činiti? A on će meni, čitaj, na nebu piše. Da čitam šta piše na nebu? Sad? Da, sad, i sutra, i tako 365 dana. I to pomaže? Sigurno. Odoh da vidim..

Dakle, dan prvi, na nebu piše:  NE PANIČITE. *
(* ne primjenjuje se na one koji čitaju sa prostora exYU)

Dan drugi, na nebu piše:
Ne nerviraj se dok ti majstori buše zid za klimu. Tvom komšiluku je mnogo gore.

Dan treći, na nebu piše: Odaberi mjesto i ne brini, naći će se neko da te tamo odvede!

Dan četvrti, na nebu piše: Čokolada može zamijeniti zagrljaj. I obrnuto. Ovo drugo je zgodno za liniju.

Dan peti, na nebu piše:
Ko može više, može i manje. Međutim, za to ponekad treba truda.

Šestog dana, na nebu je napisano:
(Ne)zadovoljstvo potiče od vrednovanja. Treba korigovati vrednovanja.

Evo me u avionu. Sedmi dan, na nebu piše: Šta radiš ti ovdje??!!

Ovo je njemacko nebo, ne znam procitati, ali osmi dan pise nesto kao:
Bier trinken und keine Sorge

Deveti dan. Na nebu piše : Prijateljstvo je ljekovito.

Deseti dan, nebo nam se smije, mlazni avion ispisuje: Ne treba traziti svijet jednakih ljudi, vec svijet jednakih sansi

Jedanaesti dan, na nebu piše: Na pravi pauzu. Lubenica.

Dvanaesti dan, a na nebu: To je dobar način da zamisliš kako bi bilo kad bi se ostvarilo. U snu si bezbjedna.

Trinaesti dan, na nebu čitam: Ne osuđuj slobodne a zarobljene. Njima je najteže. Imaju ključ, a ne smiju ...

Dan četrnaesti, a nebo kaže: Danas je ono sutra zbog kog smo juče brinuli

Dan petnaesti, na nebu piše: Pitanje je, a ne odgovor, ono što dokazuje da razmišljaš

Šesnaestog dana, na nebu lekcija: Crvena zvijezda u sredini je Proxima Centauri : Vidiš, čim smo je imenovali, već ti se čini bliskom, i sutra ćeš je očima tražiti. Tako je uvijek.

Dan sedamnaesti, na nebu piše: Ne uzimaj previše stvarno sve te obaveze

https://www.youtube.com/watch?v=I3GbIxdi0YI&feature=share

Dan osamnaesti, na nebu: Nije sve što vidiš i dodirneš. Ima ih koji nisu tu, a tu su.

Devetnaestog dana nebo savjetuje: Dobro je ponekad umijesiti hljeb. Tako se ukućani hrane ljubavlju.

Dan dvadeseti na nebu piše: Sve te brojke u tvojoj glavi, zamisli da su tratinčice.

Dvadesetprvog dana na noćnom nebu: I čekanje je ponekad aktivnost.

Dvadesetdrugi dan, nebo mi potvrđuje ono što sam već naučila: Kompromis je samo drugo ime za prilagođavanje slabijeg jačem.

Dvadeset trećeg dana moje izmaštane obuke, nebo me podsjeća da vam se zahvalim što ste tako dobri, svi koji se družite ovdje sa mnom 

Dan dvadesetčetvrti: Nek mi uzmu sve, ja imam nešto iznad oblaka...

https://www.youtube.com/watch?v=IYUUAnYUzXU

Dvadesetpetog dana na nebu iznad Zemuna: Ne zalijeći se sa zaključcima, Dorothy, da su stvari univerzalne, bila bi samo jedna. Nastavi tražiti.

Moje nebo mi danas reklo: To što toliko energije rasipaš okolo, znači da ti energije IMAŠ! Šaljivo nebo moje. Dvadesetšesti dan.

Dvadesetsedmog dana, jedva da i vidim nebo, a usijala mi se tastatura. Ipak, tamo piše: Bijeg nije kukavičluk ako ćeš bježeći ostvariti napredak.

Dan dvadesetosmi, nebo: Ne pričaj ništa dok ne čuješ još... Glupo se zalijetati na metu koju ne vidiš.

Dvadesetdevetidan na nebu: Ljudi najviše vole one koje mogu zbog nečega sažaljevati.

Trideseti dan na nebu piše: Zasmijava me to što si zamislila! - (da se nisam zaklela na godinu dana sad bih ga šutnula i sve mu zvijezde pobacala! I meni je štošta smiješno, pa ne pišem tako. Pred svima)

Tridesetpervi dan, podsjećanje s neba: Obrij te brkove, ideš na korporacijsku proslavu, a ne na "veče Ličana" !

Tridesetdrugi dan, nebo me špijunira dok radim, sigurna sam. Jer kaže: Lijepo je biti informisan o mnogome, ali malo fokusa ne bi škodilo. U protivnom ćeš uprosječiti i ono zaista bitno.

Tridesettrećeg dana, na nebu piše, (a šta bi drugo): Bravo, Nole! 

Nebo, dan tridesetčetvrti: Ne žali za onima što su odnijeli svoje krpice, ionako nisu znali da se igraju!

Tridesetpetidan na nebu piše: Sve će to kiša oprati.

Tridesetšestog dana na nebu: Opet si se zamaštala! I vrtiš istu stvar već više od 15 godina...

Sa moje terase, između krovova zgrada vidi se parče neba sa zvijezdama, i poneki avion u prolazu. Meni dosta. Tridesetsedmi je dan vježbanja moje volje, i na nebu piše: 
Šeherezadina tajna nije bila u tome što je znala 1001 priču, već što bi svaki put prestala kad je najzanimljivije. Radoznalost, neizvjesnost,čekanje. To treba dati ljudima.

Tridesetosmog dana, kroz kišu i vjetar nazirem riječi: Ne gledaj kalendar, džemper obuci.

Tridesetdevetog dana, nebo iznad Banjaluke: A ljudi se, doista, ne isporučuju sa uputstvom za upotrebu.

Četrdeseti dan i poruka kroz kišne kapi: Svi ti ljudi koje voliš i kilometri između vas.

Nebo, četrdesetprvog dana: Ne treba žaliti za prošlošću, ona ionako nije bila onakva kakvom smo je zapamtili.

Četrdesetdrugi dan, nebo išarano munjama: Mladi ljudi treba da pokušavaju i griješe. Oni imaju vremena da popravljaju.

Nebo, dan četrdesettreći: Nedovršeni poslovi su tempirane bombe.

Četrdesetčetvrti dan, 44 rođendan

Četrdesetpeti dan. Sumnjam da Milica piše po nebu. Tamo stoji: Napravi joj te palačinke!

Četrdesetšestog dana na nebu piše: Haljina.

Četrdesetsedmi dan: Da bi dobro upoznala sebe moraćeš usput da upoznaš mnoge druge ljude.

Četrdesetosmi dan: Baš si ti neka tvrda žena. Zašto je tako teško priznati vrtoglavicu

Četrdesetdevetog dana na nebu: Ne moraš sve isplanirati. Pusti nešto da se dogodi.

Pedesetog dana na nebu: Neka te ne bedači kiša. Ne pada u tebi.

Pedesetprvog dana na nebu piše: Tvoja organizacija vremena i dnevnih aktivnosti bi i mudrace sa istoka izbacila iz ravnoteže!

Pedesetdrugog dana nebo haštaguje: #vesele_žene

Pedesettreći dan, nebo kaže: Dobre su ti nove farmerke!!

Pedesetčetvrtog dana nebo nema vremena za mene. Ima neku gadnu raspravu sa Svetim Ilijom.

Pedesetpetog dana na nebu piše:
...Odjednom je shvatila da to čime je vezana nisu nikakvi teški lanci, nego obične papirne trake, poput onih kojima se vezuju pokloni. Odvezivala ih je polako, jednu po jednu, i pažljivo slagala. Na nekima su bila ispisana imena, druge su imale slike, neke opet neobične šare i poderotine. Poznavala ih je. Jednom će o tome pisati priče. Za sada, raduje je osjećaj topline koji prolazi kroz tijelo koje počinje da se pomera...

Pedesetšestog dana na nebu piše: Jedini princip koji ti treba je da nikad nikom ne stojiš na putu.

Pedesetsedmi dan, prekidam nebo u važnom poslu oko pripremanja oluje, da bi mi priznalo: Ne volim ovaj dio sa munjama i gromovima, ali bez ekstrema se ne bi moglo ostalo mjeriti.

Pedesetosmog dana na zajedničkom nebu: Ima tih nekih prozora što se iznenada otkriju tek kad padne mrak i upali se svjetlo. Ostavljam te da se čudiš ... žena je lijepa kad je zbunjena.

Pedesetdevetog dana na nebu: Semafori su ti na zeleno podešeni

I ovo nebo svašta pamti! Šezdesetog dana sa moje terase: Kad naiđu misli o samoći, sjeti se da si bila sama u Parizu. Poslije toga sve samoće su smiješne.

Šezdesetprvog dana nebo iznad planine: Musava si od malina i borovnica!

Šezdesetdrugi dan na nebu: Mali svijetovi i njihova komplikovana pravila.

Šezdesettrećeg dana na nebu: Prilagodi se, planiraj berbu pečuraka, zdrave su i puna ih je šuma

Šezdestčetvrtog dana na nebu, o pisanju, čitanju i razumijevanju: slični će razumjeti, a ostali će vidjeti lijepu rečenicu. I jedni i drugi su u pravu.

Šezdesetpeti dan, i dalje kiša i ozbiljne teme. Kaže: Ljudi su saučešće usavršili, gotovo ne možeš 

pogoditi je li iskreno ili ne. Ali da pokažu radost kad uspiješ - to im baš teško ide!

Šezdesetšesti dan na nebu piše: Različite perspektive se utrkuju u snazi argumenata, a istina vijuga negdje između, kao potok skriven u gustim rakitama.

Šezdesetsedmi dan nebo poručuje: Vino, sir, planina, more, istorija i današnjica. Sve razgovori sastave.

Šezdesetosmi dan. Supermjesec, zvijezde padaju, a ja čitam: Zvijezde padaju svake noći, samo ih ne vidimo uvijek, nekad su skrivene nekad jasne. Isto je sa željama.

Šezdesetdeveti dan, citat: I like people who I can occasionally have a really deep conversations with, and at the same time joke around with them.

Sedamdeseti dan. Nebo zauzeto zvijezdama koje padaju na sve strane.

Sedamdesetprvog dana na nebu prelijepo lice Ivane Španović!

Sedamdesetdrugog dana nebo pametuje: Zajednički prioritet, to zvuči malo nategnuto. Prioritet se rađa iz sistema vrednosti, znači, ipak je najviše lični.

Sedamdesettreći dan na nebu: Nemoj dozvoliti da te potresaju SMS poruke tvoje banke. Pa ti barem znaš da to generiše kompjuter.

Sedamdesetčetvrti dan na nebu osmjeh: dječaci i djevojčice i njihov ekološki performans, 
Šta si ti bio? - Ja sam bio međed !
A ona? - Jagoda!

Sedamdesetpeti dan na nebu tajanstvena poruka: Jednog dana ćeš shvatiti zašto si dobila oči crne kao noć.

Sedamdesetšestog dana, piše: Onaj zvuk kad zagrizeš jabuku.

Sedamdesetsedmi dan, nebo vedro i miriše na majčinu dušicu: Naučila si da bereš čajeve.

Sedamdesetosmog dana na nebu: fenomen 007 neobjašnjivo traje 50 godina, a ono što se najduže pamti je muzika...

Sedamdesetdevetog dana na nebu piše: Nacrtaj ljubav: prstima na zamagljenom staklu, na površini vode u čaši, pjenom od kafe, pjenom od piva, borovom granom na površini jezera, nacrtaj je na ekranu laptopa, preko svih tih slika i slova, hajde, možeš ti to još uvijek!

Osamdesetog dana na nebu piše: Ljeto posustaje. Svak se o svom jadu zabavio.

Osamdesetprvog dana na nebu: Ti si ona što se na pragu spotiče, i kaže: neka, hvala, neću ulaziti; a možda zaista iza nekih vrata postoji nešto zbog čega vrijedi prelomiti.

Osamdesetdrugi dan:

Osamdesettrećeg dana, nebo mi uzvraća u mom stilu

Osamdesetčetvrti dan na nebu: Intuicija je ženska disciplina.

Osamdesetpetog dana: Kako god ti da "shvatiš" život, on će se odvijati onako kako je naumio.

Osamdesetšestog dana na nebu: Zamalo da pomislim da si me zaboravila, osam minuta je do ponoći. Ali ne, ta tvoja disciplina, gdje bi ti to!

Osamdesetsedmog dana nebo: Lijepo od vas, i od sunca i od Dunava. Dobri smo bili.

Osamdesetosmog dana na nebu piše: Zato što voliš da bazaš izvan granica prihvaćene logike, zato ti se i dešava da se zakucaš u apsurd.

Osamdesetdevetog dana, upozorenje: Kopanje po prošlosti ima smisla samo ako si arheolog!

Devedesetog dana nebo pita: A to sa ponavljanjem grešaka, usavršavaš ih ili šta?

Devedesetprvog dana na nebu piše: To što imaš potrebu da nešto PRAVIŠ je u stvari potreba da vidiš očigledan rezultat svog rada

Devedesetdrugog dana na nebu: To o čemu razmišljaš u kišnom danu - ne važi se.

Devedesettrećeg dana piše: Duboko udahneš, popiješ pivo, još dišeš, dišeš...Ako ne pomogne, lezi i čekaj sutra.

Devedesetčetvrti dan: Bojiš svojim bojama i živiš na obali Dunava. Malo li je?

Devedesetpeti dan: Prijateljice. Malobrojne, ali odabrane.

Devedesetšestog dana na nebu nešto kao nagovještaj strijele na horizontu...

Devedesetsedmi dan: Dobro je što nekad odlaziš predaleko. Tako najbolje vidiš svoje i tuđe granice.

Devedesetosmog dana nebo nudi rješenje: Pun mjesec je uvijek dobro opravdanje.

Devedesetdevetog dana nebo umorno od bacanja gromova. Toliko galame, ni oko čega. Ipak piše: ne miješaj kišu sa svojim emocijama koje ti izaziva. To je samo voda, obična, neutralna, živototvorna.

Sto dana mog "druženja" sa nebom, mog druženja sa samom sobom, mog posmatranja svijeta oko sebe, i volje da razumijem. Zaslužila sam pohvalu. Tamo piše: Tvoja dobra osobina je što ne razmišljaš mnogo odakle da počneš - ti jednostavno kreneš.

Tri priče

Djevojka sa ljubičastom suknjom

Ustala je sa sjedišta i krenula prema vozaču tramvaja. Nosila je ljubičastu suknju koja je lepršala oko njenih nogu tako da se činilo da ne dotiče pod. Pogledi putnika su bili prikovani za nju, i niko nije bio siguran hoda li ili lebdi i svak je mislio da se to njemu čini. Pitala je vozača gdje je veliki Fiatov servis, tu treba da siđe. Imala je glas ni po čemu neobičan. Na sljedećoj, rekao je. Vrata tramvaja su se otvorila i ona je sišla. Vozač je pratio pogledom lepršavu suknju. U trenutku kad je trebala da dotakne tlo djevojka je nestala. Iščezla. Vozač je gledao u čudu. Onda je pogledao u retrovizor, svi putnici su sjedili nezainteresovano. A što ako nije ni postojala, danas je velika vlaga... Odjednom krajičkom oka uhvati ljubičastu suknju sa druge strane tramvaja. Kao da je preletjela! Kako, mislio je dok je zatvarao vrata i lagano kretao gledajući za ljubičastom suknjom koja je lepršala oko nogu koje su odmicale ulicom ne dotičući tlo. Tog dana vozač tramvaja nije vidio više ništa neobično.

Vrijeme smrti

Sajdžija iz Resnika nije imao sna. Istina je da već godinu dana nije popravio ni jedan sat. Samo je mijenjao male okrugle baterije i tu i tamo prodao po koji kaiš. Išle su i baterije za fotoaparate. Nije to bilo samo zbog toga što ljudi više ne nose mehaničke časovnike. Štaviše, donosili su mu satove na popravku, ali ih je odbijao pravdajući se da mu je baš juče nešto upalo u oko. Razlog je bio u neobičnom ručnom satu koji mu je prošle godine donio jedan potpuno običan čovjek sa žutim šeširom. Rekao je da se sat uvijek zaustavlja na jedanaest i deset. Sajdžija je odgovorio da će biti gotovo sutra, jer je bio dobar majstor i znao je da se to samo zrnce prašine zaustavilo u mehanizmu. Ne znam za sutra, rekao je čovjek, ako ne stignem sutra čekajte me, sat mi je izuzetno vrijedan. Sajdžija je isto veče otvorio i očistio sat, i nije imao puno posla, jer je mehanizam bio besprijekorno čist. Malo začuđen ga je sklopio, uvjeren da je sve u redu. Navio je sat i otišao da legne pored svoje žene. Ujutro, sat je stajao na jedanaest i deset.

Svašta je pokušavao sajdžija iz Resnika, ali sat je uvijek stajao na jedanaest i deset. Čovjek u žutom šeširu nije dolazio, što je bilo malo olakšanje. Jednom ga je čak i navio na jedanaest i deset, sat je lagano kliznuo prema jedanaest i jedanaest, i nastavio da radi. Tračak nade obasja sajdžiju, pa kad je sat pokazivao oko jedanaest i trideset, on zadrema. Probudi se nakon otprilike pola sata i pogleda na pokvareni sat. Stajao je na jedanaest i deset. Sajdžija najprije pomisli da je spavao dvadeset četiri sata, ali shvati da nije to. Ovaj put je pozvao ženu. Ovo više nije bio samo sajdžijski problem.

U narednim danima, sajdžija je kopnio, i sve manje spavao obuzet satom, nekoliko puta ga je sastavio i rastavio, i ništa nije pomoglo. Žena je predlagala da se baci. Ili da ga barem ostavi i ne gleda više, a kad se neznanac pojavi da mu ga vrati. Ni prva ni zadnja stvar koja ne može da se popravi! Jednog dana je rekla: Znaš, ja mislim da je to vrijeme smrti. Zna se vrijeme, ali se ne zna dan. Od toga može da se poludi. Zato se on riješio toga i ostavio ga tebi! Pa šta da radim? - pitao je sajdžija iz Resnika svoju ženu. Jebiga... ne znam, odgovorila je.

Bijele košulje

Mnogo volim bijelu košulju na muškarcu. Ali ne onu peglanu, štirkanu, konobarsku ili onu ispod kravate i odijela, već onu široku neupasanu, od bijelog pamuka ili lana.

E, pa vlasnik jedne takve bio je tog jutra pored mene na stanici. Gledao je u mene, osjetila sam to. Ja odavno više ne uzvraćam poglede muškarcima na stanici gradskog prevoza, pa sam pogledala na drugu stranu. Samo, ja ne volim dugo pogled na sebi, pa budući da sam ja od onih “opasna je ona”, vještim manevrom od nekoliko koraka namjestila sam se iza njegovih leđa, da ja gledam njega, a on bi se  morao upadljivo okrenuti kako bi me vidio. I onda sam neometano gledala prelijepu košulju. Dok mi nije stigao prevoz. On nije ušao, to znam, ali poslije dvije stanice primjetim u autobusu čovjeka sa istom takvom košuljom, a zatim nedaleko još jednog. To nije košulja sa rasprodaje, pa me to malo začudi, ali prizor je bio lijep.

Kasnije je postalo bizarno, jer su se lijepe bijele košulje umnožavale, kud god sam išla. U jednom trenutku, kao da je svaki drugi muškarac imao na sebi. Kad je nečega previše, to “previše” nadvlada sve drugo. Previše lijepog je uznemirujuće isto kao previše ružnog. Tad sam već bila sigurma da je nešto krivo prespojeno u mom mozgu.  Mada, to saznanje mi nije pomoglo i nije odagnalo rijeku ljudi u bijelim košuljama. To je kao kod onih što čuju glasove. Nema veze što znaju da ne postoje, oni ih čuju i to je neizdrživo. Objektivna stvarnost nije istinitija od percepcije, ma koliko apsurdno zvučalo.

Tu noć sam sanjala da putujem vozom punim vojske. Umorni žagor, uniforme, gužva. A onda su počeli da izlaze i ostala sam sama. Kroz prozor vagona sam gledala pregaženo polje. Na sredini se lijeno vijorila zabodena bijela zastava. Tu se neko predao. Ali na pustom polju nije bilo ni poraženih ni pobjednika.

Izvor: Bojan Fashion

Bio je u meni san, ali su sjeli na njega

Legein ta legomena. Govorim kako su meni rekli. Ništa neću dodati i ništa oduzeti, ali sklona sam vjerovati da su vrijeme i prepričavanja učinili svoje, pa se izvjesno može naći neko ko će reći da se sve možda i nije tako dogodilo.

Priča je to o tri brata. Kad je najmlađem bilo dvije godine, otac im ode u rat iz kog se nije vratio. Njihova majka utone u tišinu. Ne samo da nije progovarala, već je i svaki njen pokret bio bešuman. Samo oči crne i žive. Izgledala je kao sjena oko tih očiju, pokretno snoviđnje za koje bi se mogli upitati, postoji li ili je samo mašta posmatrača od svjetlosti i sjene napravila.

Ujaci su bili lovci, u planinu bi odlazili zorom, da ih ne bi neko presreo i pitao nešto, što bi svakako značilo lošu sreću, a vraćali se sumrakom, obično drugog ili trećeg dana. Najprije bi se pobrinuli za iscrpljene pse, zatim za lovinu, a onda bi dolazili da pozdrave nećake. To su bile kratke rečenice.

Tu je bila i baka. Očeva majka. Ona je na sebe uzela teret riječi. Bila je tumač između svih njih, svaku namjeru i pogled bi pretvarala u rečenice, i svakome tumačila šta se od njega zapravo traži. Ne, nije to bila brbljiva žena, nego – neko je morao. Pa nije bilo čudo što su se u njenoj glavi sve te poruke miješale i sudarale, pa je ponekad dolazilo i do krivog spoja. Baka nije bila kriva.

Majci treba ljusaka! Uzela je iz dječakove ruke drvenu pušku, danima brižljivo modeliranu nožićem. Tužne oči su posmatrale kako se igračka pretvara u komade koje će uskoro odnijeti vatra.

Ujaci su pored rijeke vidjeli velike zmije, priča se da je dvoje djece nestalo!  Dječak se pokunjen vratio i prislonio pecaljku uza zid. Do ujutru je nestala.

Nije sad vrijeme za putovanje, majka vam je zaslabila, neće dugo! Dva starija brata ostaviše torbe, i vratiše se u voćnjak.

U moje su vrijeme djevojke bile čiste, danas samo neka prljavština i bolest! Majka vam se cijelu noć u postelji prevrće što ste sa ujacima u kafani! Nije planina za vas, da stare žene same ostavljate! Otac vam je ružno sanjao pred odlazak, i rekao mi: samo im na konje ne daj! U knjigama su đavoli!

U tri dana baka je dovela tri djevojke. Sad baš da li je u tri dana ili tri mjeseca, ali kažu da su posije toga ujaci sve više vremena ostajali u planini, a sve se rjeđe spuštali kući. Dvije su bile nerotkinje,  pričalo se i da su vračale i bajale,  a treća je svoj porod ionako odnijela, ko zna gdje, zajedno sa svim što je mogla ponijeti. Majka crnih očiju je jedne večeri nestala u trskama pored rijeke. Zaboravila je na zmije.

A tri brata o kojima je ova priča?

To sam i ja pitala. I govorim kako su i meni rekli. Zarobljeni u tuđa očekivanja, prošli su kao svi što umru u tamnici. Ni kosti im se ne nađu. Jer ih niko i ne traži.

Sagorijevanje tame

- Šta te muči, Doroti?

- Nepravda.

- Ni manje ni više! Gdje je ta nepravda? Kako izgleda?

- Zezaš me ... na svakom ćošku. Tebi ne smeta?

- Ne znam. Evo, ti ćeš mi pomoći. Da bih mogao prepoznati nepravdu, moraš mi najprije objasniti šta je pravda.

- Kako da ti objasnim. To nije moja oblast, ne mogu da je objasnim, mogu da osjetim...

- A, tu smo! Znači , pravda je subjektivna kategorija, i može se desiti da ono što je za jednog pravda, za drugog...

- Ne, ne, ne! Da bi imalo smisla mora biti univerzalna...

- Ako je nešto univerzalno onda je samo jedno. Ako je samo jedno, onda bi svi trebali znati kako izgleda i kako se opisuje.

- Pa jedna je ... u smislu da ili postoji ili ne postoji.

- Ja mislim da ne postoji , ali ajde, dajem ti šansu. Da se vratimo opet tvom subjektivnom viđenju. Šta je to šta ti „osjećaš“ da je pravda?

- Skup svih pravednih djelovanja.  Zajedničko znanje o dobrom postupanju. Pravda može postojati samo u interakciji. To je princip po kom se postupa tako da se niko ne bude povređen.

- Moral?

- Misliš, kao kod Kanta? Da, moral.

- Kao kod Kanta, može se reći ako to baš pojednostavimo. Dalje?

- I taj princip, kad se primjeni na sve, tamo gdje se poštuje to je pravda.

- Zaboljeće me glava. Dobro je da si inženjer. Kako se neko ko nije čuo za Kanta, i pripada drugačijoj civilizaciji od zapadne ( a ima takvih na planeti) uklapa u tvoju definiciju? On je nepravedan? Iako radi onako kako je uvjeren da treba jer je u njegovom svijetu to ispravno?

- Zbunjuješ me, ako je to takvo uređenje, i on ne zna za drugo, ali to su varvari, a mi pričamo o civilizaciji...

- Nemoj dalje, još ćemo zaključiti da treba pobiti varvare da bi ti uspjela definicija. Uređenje?  Evo još jednog pojma za definisanje...

- Nećemo daleko odmaći ako me budeš toliko obeshrabrivao. Najlakše je reći da pravda ne postoji, ali odakle onda nada čovječanstvu?

- Naravno, nada mora da postoji , ali ona nije činjenica, to je pitanje vjere. Za to postoji vjera. Bog je pravedan. Vrhovna pravda. Neporeciva. Vidiš da nisi prva koja je osjetila potrebu za pravdom i nemogućnost da je definiše.

- I šta ti misliš? Pravde nema izvan religije i to je to?

- Kako bi je i bilo izvan religije. Baš zato ja i vrednujem visoko religiju. Mislim da ovozemaljska pravda, ne samo da ne postoji, već je i nemoguća.

- Kako nemoguća? Hoćeš reći da je nemoguće da se ustanovi princip koji nikog neće povrijediti, i da se po njemu postupa. Svi prema svima.

- Da se prema svima postupa jednako?

- Tako nekako...

- E, tu smo. Tako i dolazimo do toga da je nemoguća. Mislim da pravda nema smisla ako ne postoji jednakost. A nadam se da nećeš pokušati da me ubijediš da postoji jednakost.

- Predajem se...

- Davno sam čitao jednog filozofa. Zove se Gaset i još nekoliko imena, Španac, i on je napisao nešto što je mene u mnogome odredilo u životu:  Ako je nepravda prema istima postupati nejednako, da li je pravda prema nejednakima  postupati isto?

- Razumjela sam. Ali, otkud onda u meni taj snažan osjećaj za pravdu i nepravdu? Ja sam je izmislila?

- Ne, samo pogešna terminologija. To što ti zoveš pravdom, u stvari je ljubav. A ljubav postoji.  Mada se i pod tu riječ svašta podvuklo, u svom izvornom značenju i u stvarnosti – postoji. Štaviše, u osnovi je svega, čak i tamo gdje nije prepoznata. Ljubav i njena djela, a nasuprot ljubavi je bez-ljubavi. Na toj drugoj strani nastaje ono što zoveš nepravdom.

- Još mi je malo žao što nema pravde, ali ovo sa ljubavlju razumijem jako dobro. Slažem se.  Već se osjećam bolje.

- Znam da se slažeš. Razumiješ ti sve, samo ponekad voliš igrati ulogu tvrdoglave djevojčice. Drži se ti ljubavi, Doroti, u tome si dobra...

Kompilacija šunda

Ne kaže džabe narod: Ne pominji, ne prizivaj! Jer kod nas je tako, mi samo najcrnji scenarij vidimo, i najgori ishod. To vam je ono što kažu da Univerzum ne čuje glagole, samo imenice. Ne zna za namjere, čuje samo riječi koje izgovaramo i to nam šalje. E, do ...! Kako paziti na riječi kad si vaspitan sa: Ne na ulicu zgaziće te kamion! Ne u vodu udavićeš se! Pašćeš polomićeš se!

Prefinjeni civilizovani zapad je, upravo suprotno, sav u afirmacijama. Tamo ljudi kad se probude pogledaju u Sunce i kažu: Dan je divan, sve je u najboljem redu i ja sam divna osoba. I onda im to valjda nebo i pošalje, što vam znam ja ... kažu da je tako. Ja ne znam kako pameti još i imam, koliko puta dnevno sebi kažem glupačo.

Ali i ovo moram priznati, ja baš uspješno prizivam. Ne bih ja ovo sve pisala da tu nema nešto. Itekako! Ja kad prizovem, ne da dođe, nego sve pred sobom ruši. Ma nekad i ne izgovorim do kraja, a isto me zatekne. Pa super onda, reći će neko. Ali ne, ima kvaka. Ja to ne kontrolišem. Kad god dreknem da Univerzum čuje, obično bude nešto što mi nikako ne treba. I nikad se nisam potrudila da taj svoj dar kanališem, ili barem da pazim malo, jer ja vremena da se bavim time nemam.

Nije kupila vino iako sam joj rekla prethodnog dana, ali i bolje, nije mi se ni pilo. Ipak se sjetila:

-          Nisam kupila vino, rekla si da ćeš doći, ali nisam bila sigurna.

-     Nema veze za vino, a sigurna u mene možeš biti, ja kad kažem da ću doći, samo me smrt može spriječiti!

I kako rekoh, tako čuh kako se riječ poput strijele odapela u sedmo nebo. Stresla sam se od neke hladnoće. Nije da se bojim, smrt i ja smo se sretale nekoliko puta i  valjda voli da se viđa sa mnom šta li, uglavnom za sada još sam tu da to prepričavam.  Nije ni da sam nešto naročito čekala narednih dana, ali negdje mi je to bilo, kao nejasna misao o nezavršenom poslu.

Kako sam se našla u liftu gradske bolnice sa medicinskom sestrom i ženom vezanom za krevet, nije ni bitno ni zanimljivo. Kako se lift otkačio i sručio u podrum zaista ne znam, možda su kasnije i pisale novine, ali ja sam tad već drugo nešto radila. Uglavnom, sekund prije nego što ćemo se survati, pomislila sam na ženu u krevetu i kako će možda upravo ona umrijeti jer mi je smrt i dalje bila u mislima, i znala sam da se moramo sresti. Da otjeram te misli (zaboga, stidim ih se) pogled mi se zaustavio na pločici s imenom na sestrinim grudima. Valjda zato što nije bila pločica nego ploča. Barem deset puta pet centimetara . Pisalo: Marijana. Mogli su joj i čitav CV napisati, toliko je mjesta bilo. Nisam stigla ni lice vidjeti Marijani, već smo propadale sa liftom, ali ne pravolinijski, već uz strašno ljuljanje i trzanje.  Smrt ne boli, a ovo je boljelo. Znači nije sad. To što je boljelo i nije mi dalo vazduha bila je Marijana, svom težinom. Žena na krevetu je nešto pričala. Pokušavala sam da dokučim da li Marijana diše. Nisam smjela da se pomjerim, jer mi je ćošak proklete pločice sa imenom bio zaboden u vrat. Dobro da nisam kupila onu avionsku kartu. Ovo baš može da se iskomplikuje. Ma znala sam. A nisam je kupila jer mi nije radio e-banking. Nisam instalirala novu verziju Jave. Eto, kako Univerzum sve namješta. Skoro da sam se i nasmješila, ali to ne radite kad vam je nešto zabodeno u vrat.

Izvukli su nas u neko doba. Žive, sve tri. Pločica je napravila sasvim malu rupicu pod mojom bradom. Dvije kopče i flaster. Jebi se, Marijana.

Više se niko ne okreće na zvonjavu tramvaja. Ili je narod potpuno lud, ili ovi u tramvajima zvone bez veze, pa se više niko ne trza. Ni ja se nisam okrenula, što bih, već sam prešla šine. A onda bljesak. Iako je zvuk došao iza mojih leđa, ja sam vidjela bljesak. Uvijek mi se to dešava. Djelić sekunde i  zvuk koji me je natjerao da se sagnem. Nešto je preletjelo, blago me okrznuvši. Nije nešto nego neko. Kaciga je prva udarila u asfalt i ... nije za opisivanje, a i bilo je u novinama.

Idem da vježbam afirmacije.  Mogla bih pravo u knjižaru da kupim nešto na tu temu. Ili ne, ipak idem prvo kući, da instaliram novu verziju Jave.

foto: domdizajn.jutarnji.hr

Drvlje i kamenje

Petak dođe kao melem, ono nekako, ljekovito je petkom doći kući s posla. Vjetar je nosio krpice vlažnog snijega i nije puno vrijedilo podvlačiti se pod nadstrešnicu na autobuskom stajalištu, jer je svuda svejednako duvalo i kvasilo. Pokušao je da se sakrije iza jedne krupnije gospođe, razmišljajući kako i te velike žene nekad dobro dođu. Pomislio je kako mu njegova pomalena ženica sad ne bi bila tako korisna u toj situaciji, a onda je osjetio blagu krivicu, jer na kraju krajeva, on je takvu malu i krhku svojevremeno i odabrao. Pomisao na nju vratila ga je na rano jutro kad su se bez razloga posvađali, dok mu je u crvenu kutiju od eurokrema pakovala sendvič za užinu, i ljutu papričicu. Već nekoliko mjeseci se ne hrani u firminom restoranu, jer je i to postalo preskupo. Onda se sjeti da i nije pojeo taj sendvič, petkom uvijek ima toliko posla...

Masa ga je uvukla u autobus, a krupna gospođa mu je krčila put do validatora. I oko Bus Plus kartice su se posvađali, ne zna više ni da li je on bio za to da je kupi ili da se švercuje i taj mjesec, uglavnom, na kraju je kupio, i sad se vozi bez straha od neprijatnosti. Biće da je ona ipak bila protiv kupovine, u posljednje vrijeme je toliko štedljiva, do neracionalnosti. Jedan dan joj je kupio ešarpu, donosila neka koleginica jeftino, lijepu, zelenu, bilo mu žao što joj odavno ništa nije darovao. I zbog te ešarpe je sasula na njega drvlje i kamenje. Struja nije plaćena!

Privukao je k sebi torbu koju je nosio preko ramena, to mu je kćerka kupila prije nekoliko godina u Španiji. Pod rukom je osjetio kutiju sa sendvičem. To je njegova stanica. Iz nekog razloga, ostao je nepomičan u autobusu, vrata su se zatvorila, autobus je krenuo dalje, masa se zanjihala, nazad-naprijed. Neko je protestvovao zbog mokrog kišobrana saputnika.

Bio je ponosan na svoje kćeri. Sve im je pružio. Bile su dobre u školi, u sportu, plaćao je sva ta putovanja da bi vidjele svijeta,da ne ostanu zatvorene, skučene svijesti, da se svuda osjećaju kao kod kuće. A sad nikad nisu kod kuće. Gledao je snijeg, i razmišljao kako je nekad prvi od svih roditelja u ulazu pravio snješka. Obuzela ga je toplina. Propustio je još jednu stanicu.

Sišao je na posljednjoj, a onda se polako uputio prema kući. Kapuljača nije mnogo pomagala, a i kroz jaknu je probijao vjetar. Ipak je otišao još jedan krug oko bloka. Mislio je na toplinu stana, na svoju malu crvenokosu ženicu. Voli je, od prvog dana. Sve na njoj mu je jednako drago kao u studentskim danima.Voli taj osjećaj kad se vrati kući.  Možda će danas da joj izmami osmjeh. Možda čak i zagrljaj. Ključ. Zaboravio je ključ. Pozvonio je na interfon, i odjednom ga je obuzeo nespokoj. Šta ako je taman legla? Oštar zvuk otvaranja vrata, malo predugačak, nervozan. Ma ne, učinilo mu se.  Neće ići liftom. Namjestiće srećno lice. On je kriv, kad se pojavi umoran i namršten, kako da očekuje zagrljaj. Pa ni sam sebe tada ne bi zagrlio.

Otvorio je vrata polako i oprezno, kao provalnik. Iz stana su ga sreli poznati mirisi. To je njegova porodica, njegov život. Osjetio je sreću. Negdje iz stana prolomio se vrisak: Izuvaj se! Ne unosi mi to blato, čitav dan čistim, jebem te nenormalnog!

Kod kuće je najljepše.