Tri priče

Djevojka sa ljubičastom suknjom

Ustala je sa sjedišta i krenula prema vozaču tramvaja. Nosila je ljubičastu suknju koja je lepršala oko njenih nogu tako da se činilo da ne dotiče pod. Pogledi putnika su bili prikovani za nju, i niko nije bio siguran hoda li ili lebdi i svak je mislio da se to njemu čini. Pitala je vozača gdje je veliki Fiatov servis, tu treba da siđe. Imala je glas ni po čemu neobičan. Na sljedećoj, rekao je. Vrata tramvaja su se otvorila i ona je sišla. Vozač je pratio pogledom lepršavu suknju. U trenutku kad je trebala da dotakne tlo djevojka je nestala. Iščezla. Vozač je gledao u čudu. Onda je pogledao u retrovizor, svi putnici su sjedili nezainteresovano. A što ako nije ni postojala, danas je velika vlaga... Odjednom krajičkom oka uhvati ljubičastu suknju sa druge strane tramvaja. Kao da je preletjela! Kako, mislio je dok je zatvarao vrata i lagano kretao gledajući za ljubičastom suknjom koja je lepršala oko nogu koje su odmicale ulicom ne dotičući tlo. Tog dana vozač tramvaja nije vidio više ništa neobično.

Vrijeme smrti

Sajdžija iz Resnika nije imao sna. Istina je da već godinu dana nije popravio ni jedan sat. Samo je mijenjao male okrugle baterije i tu i tamo prodao po koji kaiš. Išle su i baterije za fotoaparate. Nije to bilo samo zbog toga što ljudi više ne nose mehaničke časovnike. Štaviše, donosili su mu satove na popravku, ali ih je odbijao pravdajući se da mu je baš juče nešto upalo u oko. Razlog je bio u neobičnom ručnom satu koji mu je prošle godine donio jedan potpuno običan čovjek sa žutim šeširom. Rekao je da se sat uvijek zaustavlja na jedanaest i deset. Sajdžija je odgovorio da će biti gotovo sutra, jer je bio dobar majstor i znao je da se to samo zrnce prašine zaustavilo u mehanizmu. Ne znam za sutra, rekao je čovjek, ako ne stignem sutra čekajte me, sat mi je izuzetno vrijedan. Sajdžija je isto veče otvorio i očistio sat, i nije imao puno posla, jer je mehanizam bio besprijekorno čist. Malo začuđen ga je sklopio, uvjeren da je sve u redu. Navio je sat i otišao da legne pored svoje žene. Ujutro, sat je stajao na jedanaest i deset.

Svašta je pokušavao sajdžija iz Resnika, ali sat je uvijek stajao na jedanaest i deset. Čovjek u žutom šeširu nije dolazio, što je bilo malo olakšanje. Jednom ga je čak i navio na jedanaest i deset, sat je lagano kliznuo prema jedanaest i jedanaest, i nastavio da radi. Tračak nade obasja sajdžiju, pa kad je sat pokazivao oko jedanaest i trideset, on zadrema. Probudi se nakon otprilike pola sata i pogleda na pokvareni sat. Stajao je na jedanaest i deset. Sajdžija najprije pomisli da je spavao dvadeset četiri sata, ali shvati da nije to. Ovaj put je pozvao ženu. Ovo više nije bio samo sajdžijski problem.

U narednim danima, sajdžija je kopnio, i sve manje spavao obuzet satom, nekoliko puta ga je sastavio i rastavio, i ništa nije pomoglo. Žena je predlagala da se baci. Ili da ga barem ostavi i ne gleda više, a kad se neznanac pojavi da mu ga vrati. Ni prva ni zadnja stvar koja ne može da se popravi! Jednog dana je rekla: Znaš, ja mislim da je to vrijeme smrti. Zna se vrijeme, ali se ne zna dan. Od toga može da se poludi. Zato se on riješio toga i ostavio ga tebi! Pa šta da radim? - pitao je sajdžija iz Resnika svoju ženu. Jebiga... ne znam, odgovorila je.

Bijele košulje

Mnogo volim bijelu košulju na muškarcu. Ali ne onu peglanu, štirkanu, konobarsku ili onu ispod kravate i odijela, već onu široku neupasanu, od bijelog pamuka ili lana.

E, pa vlasnik jedne takve bio je tog jutra pored mene na stanici. Gledao je u mene, osjetila sam to. Ja odavno više ne uzvraćam poglede muškarcima na stanici gradskog prevoza, pa sam pogledala na drugu stranu. Samo, ja ne volim dugo pogled na sebi, pa budući da sam ja od onih “opasna je ona”, vještim manevrom od nekoliko koraka namjestila sam se iza njegovih leđa, da ja gledam njega, a on bi se  morao upadljivo okrenuti kako bi me vidio. I onda sam neometano gledala prelijepu košulju. Dok mi nije stigao prevoz. On nije ušao, to znam, ali poslije dvije stanice primjetim u autobusu čovjeka sa istom takvom košuljom, a zatim nedaleko još jednog. To nije košulja sa rasprodaje, pa me to malo začudi, ali prizor je bio lijep.

Kasnije je postalo bizarno, jer su se lijepe bijele košulje umnožavale, kud god sam išla. U jednom trenutku, kao da je svaki drugi muškarac imao na sebi. Kad je nečega previše, to “previše” nadvlada sve drugo. Previše lijepog je uznemirujuće isto kao previše ružnog. Tad sam već bila sigurma da je nešto krivo prespojeno u mom mozgu.  Mada, to saznanje mi nije pomoglo i nije odagnalo rijeku ljudi u bijelim košuljama. To je kao kod onih što čuju glasove. Nema veze što znaju da ne postoje, oni ih čuju i to je neizdrživo. Objektivna stvarnost nije istinitija od percepcije, ma koliko apsurdno zvučalo.

Tu noć sam sanjala da putujem vozom punim vojske. Umorni žagor, uniforme, gužva. A onda su počeli da izlaze i ostala sam sama. Kroz prozor vagona sam gledala pregaženo polje. Na sredini se lijeno vijorila zabodena bijela zastava. Tu se neko predao. Ali na pustom polju nije bilo ni poraženih ni pobjednika.

Izvor: Bojan Fashion

Bio je u meni san, ali su sjeli na njega

Legein ta legomena. Govorim kako su meni rekli. Ništa neću dodati i ništa oduzeti, ali sklona sam vjerovati da su vrijeme i prepričavanja učinili svoje, pa se izvjesno može naći neko ko će reći da se sve možda i nije tako dogodilo.

Priča je to o tri brata. Kad je najmlađem bilo dvije godine, otac im ode u rat iz kog se nije vratio. Njihova majka utone u tišinu. Ne samo da nije progovarala, već je i svaki njen pokret bio bešuman. Samo oči crne i žive. Izgledala je kao sjena oko tih očiju, pokretno snoviđnje za koje bi se mogli upitati, postoji li ili je samo mašta posmatrača od svjetlosti i sjene napravila.

Ujaci su bili lovci, u planinu bi odlazili zorom, da ih ne bi neko presreo i pitao nešto, što bi svakako značilo lošu sreću, a vraćali se sumrakom, obično drugog ili trećeg dana. Najprije bi se pobrinuli za iscrpljene pse, zatim za lovinu, a onda bi dolazili da pozdrave nećake. To su bile kratke rečenice.

Tu je bila i baka. Očeva majka. Ona je na sebe uzela teret riječi. Bila je tumač između svih njih, svaku namjeru i pogled bi pretvarala u rečenice, i svakome tumačila šta se od njega zapravo traži. Ne, nije to bila brbljiva žena, nego – neko je morao. Pa nije bilo čudo što su se u njenoj glavi sve te poruke miješale i sudarale, pa je ponekad dolazilo i do krivog spoja. Baka nije bila kriva.

Majci treba ljusaka! Uzela je iz dječakove ruke drvenu pušku, danima brižljivo modeliranu nožićem. Tužne oči su posmatrale kako se igračka pretvara u komade koje će uskoro odnijeti vatra.

Ujaci su pored rijeke vidjeli velike zmije, priča se da je dvoje djece nestalo!  Dječak se pokunjen vratio i prislonio pecaljku uza zid. Do ujutru je nestala.

Nije sad vrijeme za putovanje, majka vam je zaslabila, neće dugo! Dva starija brata ostaviše torbe, i vratiše se u voćnjak.

U moje su vrijeme djevojke bile čiste, danas samo neka prljavština i bolest! Majka vam se cijelu noć u postelji prevrće što ste sa ujacima u kafani! Nije planina za vas, da stare žene same ostavljate! Otac vam je ružno sanjao pred odlazak, i rekao mi: samo im na konje ne daj! U knjigama su đavoli!

U tri dana baka je dovela tri djevojke. Sad baš da li je u tri dana ili tri mjeseca, ali kažu da su posije toga ujaci sve više vremena ostajali u planini, a sve se rjeđe spuštali kući. Dvije su bile nerotkinje,  pričalo se i da su vračale i bajale,  a treća je svoj porod ionako odnijela, ko zna gdje, zajedno sa svim što je mogla ponijeti. Majka crnih očiju je jedne večeri nestala u trskama pored rijeke. Zaboravila je na zmije.

A tri brata o kojima je ova priča?

To sam i ja pitala. I govorim kako su i meni rekli. Zarobljeni u tuđa očekivanja, prošli su kao svi što umru u tamnici. Ni kosti im se ne nađu. Jer ih niko i ne traži.

Sagorijevanje tame

- Šta te muči, Doroti?

- Nepravda.

- Ni manje ni više! Gdje je ta nepravda? Kako izgleda?

- Zezaš me ... na svakom ćošku. Tebi ne smeta?

- Ne znam. Evo, ti ćeš mi pomoći. Da bih mogao prepoznati nepravdu, moraš mi najprije objasniti šta je pravda.

- Kako da ti objasnim. To nije moja oblast, ne mogu da je objasnim, mogu da osjetim...

- A, tu smo! Znači , pravda je subjektivna kategorija, i može se desiti da ono što je za jednog pravda, za drugog...

- Ne, ne, ne! Da bi imalo smisla mora biti univerzalna...

- Ako je nešto univerzalno onda je samo jedno. Ako je samo jedno, onda bi svi trebali znati kako izgleda i kako se opisuje.

- Pa jedna je ... u smislu da ili postoji ili ne postoji.

- Ja mislim da ne postoji , ali ajde, dajem ti šansu. Da se vratimo opet tvom subjektivnom viđenju. Šta je to šta ti „osjećaš“ da je pravda?

- Skup svih pravednih djelovanja.  Zajedničko znanje o dobrom postupanju. Pravda može postojati samo u interakciji. To je princip po kom se postupa tako da se niko ne bude povređen.

- Moral?

- Misliš, kao kod Kanta? Da, moral.

- Kao kod Kanta, može se reći ako to baš pojednostavimo. Dalje?

- I taj princip, kad se primjeni na sve, tamo gdje se poštuje to je pravda.

- Zaboljeće me glava. Dobro je da si inženjer. Kako se neko ko nije čuo za Kanta, i pripada drugačijoj civilizaciji od zapadne ( a ima takvih na planeti) uklapa u tvoju definiciju? On je nepravedan? Iako radi onako kako je uvjeren da treba jer je u njegovom svijetu to ispravno?

- Zbunjuješ me, ako je to takvo uređenje, i on ne zna za drugo, ali to su varvari, a mi pričamo o civilizaciji...

- Nemoj dalje, još ćemo zaključiti da treba pobiti varvare da bi ti uspjela definicija. Uređenje?  Evo još jednog pojma za definisanje...

- Nećemo daleko odmaći ako me budeš toliko obeshrabrivao. Najlakše je reći da pravda ne postoji, ali odakle onda nada čovječanstvu?

- Naravno, nada mora da postoji , ali ona nije činjenica, to je pitanje vjere. Za to postoji vjera. Bog je pravedan. Vrhovna pravda. Neporeciva. Vidiš da nisi prva koja je osjetila potrebu za pravdom i nemogućnost da je definiše.

- I šta ti misliš? Pravde nema izvan religije i to je to?

- Kako bi je i bilo izvan religije. Baš zato ja i vrednujem visoko religiju. Mislim da ovozemaljska pravda, ne samo da ne postoji, već je i nemoguća.

- Kako nemoguća? Hoćeš reći da je nemoguće da se ustanovi princip koji nikog neće povrijediti, i da se po njemu postupa. Svi prema svima.

- Da se prema svima postupa jednako?

- Tako nekako...

- E, tu smo. Tako i dolazimo do toga da je nemoguća. Mislim da pravda nema smisla ako ne postoji jednakost. A nadam se da nećeš pokušati da me ubijediš da postoji jednakost.

- Predajem se...

- Davno sam čitao jednog filozofa. Zove se Gaset i još nekoliko imena, Španac, i on je napisao nešto što je mene u mnogome odredilo u životu:  Ako je nepravda prema istima postupati nejednako, da li je pravda prema nejednakima  postupati isto?

- Razumjela sam. Ali, otkud onda u meni taj snažan osjećaj za pravdu i nepravdu? Ja sam je izmislila?

- Ne, samo pogešna terminologija. To što ti zoveš pravdom, u stvari je ljubav. A ljubav postoji.  Mada se i pod tu riječ svašta podvuklo, u svom izvornom značenju i u stvarnosti – postoji. Štaviše, u osnovi je svega, čak i tamo gdje nije prepoznata. Ljubav i njena djela, a nasuprot ljubavi je bez-ljubavi. Na toj drugoj strani nastaje ono što zoveš nepravdom.

- Još mi je malo žao što nema pravde, ali ovo sa ljubavlju razumijem jako dobro. Slažem se.  Već se osjećam bolje.

- Znam da se slažeš. Razumiješ ti sve, samo ponekad voliš igrati ulogu tvrdoglave djevojčice. Drži se ti ljubavi, Doroti, u tome si dobra...

Kompilacija šunda

Ne kaže džabe narod: Ne pominji, ne prizivaj! Jer kod nas je tako, mi samo najcrnji scenarij vidimo, i najgori ishod. To vam je ono što kažu da Univerzum ne čuje glagole, samo imenice. Ne zna za namjere, čuje samo riječi koje izgovaramo i to nam šalje. E, do ...! Kako paziti na riječi kad si vaspitan sa: Ne na ulicu zgaziće te kamion! Ne u vodu udavićeš se! Pašćeš polomićeš se!

Prefinjeni civilizovani zapad je, upravo suprotno, sav u afirmacijama. Tamo ljudi kad se probude pogledaju u Sunce i kažu: Dan je divan, sve je u najboljem redu i ja sam divna osoba. I onda im to valjda nebo i pošalje, što vam znam ja ... kažu da je tako. Ja ne znam kako pameti još i imam, koliko puta dnevno sebi kažem glupačo.

Ali i ovo moram priznati, ja baš uspješno prizivam. Ne bih ja ovo sve pisala da tu nema nešto. Itekako! Ja kad prizovem, ne da dođe, nego sve pred sobom ruši. Ma nekad i ne izgovorim do kraja, a isto me zatekne. Pa super onda, reći će neko. Ali ne, ima kvaka. Ja to ne kontrolišem. Kad god dreknem da Univerzum čuje, obično bude nešto što mi nikako ne treba. I nikad se nisam potrudila da taj svoj dar kanališem, ili barem da pazim malo, jer ja vremena da se bavim time nemam.

Nije kupila vino iako sam joj rekla prethodnog dana, ali i bolje, nije mi se ni pilo. Ipak se sjetila:

-          Nisam kupila vino, rekla si da ćeš doći, ali nisam bila sigurna.

-     Nema veze za vino, a sigurna u mene možeš biti, ja kad kažem da ću doći, samo me smrt može spriječiti!

I kako rekoh, tako čuh kako se riječ poput strijele odapela u sedmo nebo. Stresla sam se od neke hladnoće. Nije da se bojim, smrt i ja smo se sretale nekoliko puta i  valjda voli da se viđa sa mnom šta li, uglavnom za sada još sam tu da to prepričavam.  Nije ni da sam nešto naročito čekala narednih dana, ali negdje mi je to bilo, kao nejasna misao o nezavršenom poslu.

Kako sam se našla u liftu gradske bolnice sa medicinskom sestrom i ženom vezanom za krevet, nije ni bitno ni zanimljivo. Kako se lift otkačio i sručio u podrum zaista ne znam, možda su kasnije i pisale novine, ali ja sam tad već drugo nešto radila. Uglavnom, sekund prije nego što ćemo se survati, pomislila sam na ženu u krevetu i kako će možda upravo ona umrijeti jer mi je smrt i dalje bila u mislima, i znala sam da se moramo sresti. Da otjeram te misli (zaboga, stidim ih se) pogled mi se zaustavio na pločici s imenom na sestrinim grudima. Valjda zato što nije bila pločica nego ploča. Barem deset puta pet centimetara . Pisalo: Marijana. Mogli su joj i čitav CV napisati, toliko je mjesta bilo. Nisam stigla ni lice vidjeti Marijani, već smo propadale sa liftom, ali ne pravolinijski, već uz strašno ljuljanje i trzanje.  Smrt ne boli, a ovo je boljelo. Znači nije sad. To što je boljelo i nije mi dalo vazduha bila je Marijana, svom težinom. Žena na krevetu je nešto pričala. Pokušavala sam da dokučim da li Marijana diše. Nisam smjela da se pomjerim, jer mi je ćošak proklete pločice sa imenom bio zaboden u vrat. Dobro da nisam kupila onu avionsku kartu. Ovo baš može da se iskomplikuje. Ma znala sam. A nisam je kupila jer mi nije radio e-banking. Nisam instalirala novu verziju Jave. Eto, kako Univerzum sve namješta. Skoro da sam se i nasmješila, ali to ne radite kad vam je nešto zabodeno u vrat.

Izvukli su nas u neko doba. Žive, sve tri. Pločica je napravila sasvim malu rupicu pod mojom bradom. Dvije kopče i flaster. Jebi se, Marijana.

Više se niko ne okreće na zvonjavu tramvaja. Ili je narod potpuno lud, ili ovi u tramvajima zvone bez veze, pa se više niko ne trza. Ni ja se nisam okrenula, što bih, već sam prešla šine. A onda bljesak. Iako je zvuk došao iza mojih leđa, ja sam vidjela bljesak. Uvijek mi se to dešava. Djelić sekunde i  zvuk koji me je natjerao da se sagnem. Nešto je preletjelo, blago me okrznuvši. Nije nešto nego neko. Kaciga je prva udarila u asfalt i ... nije za opisivanje, a i bilo je u novinama.

Idem da vježbam afirmacije.  Mogla bih pravo u knjižaru da kupim nešto na tu temu. Ili ne, ipak idem prvo kući, da instaliram novu verziju Jave.

foto: domdizajn.jutarnji.hr

Drvlje i kamenje

Petak dođe kao melem, ono nekako, ljekovito je petkom doći kući s posla. Vjetar je nosio krpice vlažnog snijega i nije puno vrijedilo podvlačiti se pod nadstrešnicu na autobuskom stajalištu, jer je svuda svejednako duvalo i kvasilo. Pokušao je da se sakrije iza jedne krupnije gospođe, razmišljajući kako i te velike žene nekad dobro dođu. Pomislio je kako mu njegova pomalena ženica sad ne bi bila tako korisna u toj situaciji, a onda je osjetio blagu krivicu, jer na kraju krajeva, on je takvu malu i krhku svojevremeno i odabrao. Pomisao na nju vratila ga je na rano jutro kad su se bez razloga posvađali, dok mu je u crvenu kutiju od eurokrema pakovala sendvič za užinu, i ljutu papričicu. Već nekoliko mjeseci se ne hrani u firminom restoranu, jer je i to postalo preskupo. Onda se sjeti da i nije pojeo taj sendvič, petkom uvijek ima toliko posla...

Masa ga je uvukla u autobus, a krupna gospođa mu je krčila put do validatora. I oko Bus Plus kartice su se posvađali, ne zna više ni da li je on bio za to da je kupi ili da se švercuje i taj mjesec, uglavnom, na kraju je kupio, i sad se vozi bez straha od neprijatnosti. Biće da je ona ipak bila protiv kupovine, u posljednje vrijeme je toliko štedljiva, do neracionalnosti. Jedan dan joj je kupio ešarpu, donosila neka koleginica jeftino, lijepu, zelenu, bilo mu žao što joj odavno ništa nije darovao. I zbog te ešarpe je sasula na njega drvlje i kamenje. Struja nije plaćena!

Privukao je k sebi torbu koju je nosio preko ramena, to mu je kćerka kupila prije nekoliko godina u Španiji. Pod rukom je osjetio kutiju sa sendvičem. To je njegova stanica. Iz nekog razloga, ostao je nepomičan u autobusu, vrata su se zatvorila, autobus je krenuo dalje, masa se zanjihala, nazad-naprijed. Neko je protestvovao zbog mokrog kišobrana saputnika.

Bio je ponosan na svoje kćeri. Sve im je pružio. Bile su dobre u školi, u sportu, plaćao je sva ta putovanja da bi vidjele svijeta,da ne ostanu zatvorene, skučene svijesti, da se svuda osjećaju kao kod kuće. A sad nikad nisu kod kuće. Gledao je snijeg, i razmišljao kako je nekad prvi od svih roditelja u ulazu pravio snješka. Obuzela ga je toplina. Propustio je još jednu stanicu.

Sišao je na posljednjoj, a onda se polako uputio prema kući. Kapuljača nije mnogo pomagala, a i kroz jaknu je probijao vjetar. Ipak je otišao još jedan krug oko bloka. Mislio je na toplinu stana, na svoju malu crvenokosu ženicu. Voli je, od prvog dana. Sve na njoj mu je jednako drago kao u studentskim danima.Voli taj osjećaj kad se vrati kući.  Možda će danas da joj izmami osmjeh. Možda čak i zagrljaj. Ključ. Zaboravio je ključ. Pozvonio je na interfon, i odjednom ga je obuzeo nespokoj. Šta ako je taman legla? Oštar zvuk otvaranja vrata, malo predugačak, nervozan. Ma ne, učinilo mu se.  Neće ići liftom. Namjestiće srećno lice. On je kriv, kad se pojavi umoran i namršten, kako da očekuje zagrljaj. Pa ni sam sebe tada ne bi zagrlio.

Otvorio je vrata polako i oprezno, kao provalnik. Iz stana su ga sreli poznati mirisi. To je njegova porodica, njegov život. Osjetio je sreću. Negdje iz stana prolomio se vrisak: Izuvaj se! Ne unosi mi to blato, čitav dan čistim, jebem te nenormalnog!

Kod kuće je najljepše.

Pet običnih pitanja (i nijedan odgovor)

Stvarno važno

Stvarno važno je ono što će ti biti važno i dogodine. I za pet godina. Ili ono što ti je sad važno, a isto tako ti je bilo važno i prošle godine. Ili prije pet godina. Teška definicija. Šmrlj-brlj. Primjer, daj primjer!!!

...

Reći ili prećutati

Ima istina koje bi bespotrebno boljele, čije prepričavanje ne bi pomoglo, bez kojih se može i koje više nisu relevantne. One nisu sporne, ostaju tamo negdje u prašini, i ne trebaju nikome.  A ima onih koje su jake, prave, odlučujuće, ali za njih nema pravih riječi ni pravog trenutka. Svaka verbalizacija bi ih okrnjila i banalizovala. Njih treba osjetiti. Prenijeti nekim drugim kanalom, ne riječima.

...

Samoća i usamljenost

Mlada žena, uspješna po nekom opšteprihvaćenom mišljenju, pušta telefon da zvoni i odlučuje da se ne javi. I tako sve češće. Čita knjigu. Nešto o slobodi.

...

Nemam vremena

Sutra. Do kraja nedjelje. Ajde, zovem te jednog od ovih dana. Sad imam posla, za koji dan. (Zapravo, imam jednu kutiju punu minđuša, i slažem ih u parove, poslije ću naručiti preko Interneta još nekoliko knjiga, a moram da čestitam i neke rođendane na fejsu).

...

Suviše je rizično

Čitav dan idem iz greške u grešku, zapravo ustala sam na krivu nogu. Bolje je ne ustajati iz kreveta. Ma da! A učenje iz grešaka, osnaživanje, rad na sebi, rast? Umara to. A koraci mali. Kažu da je ljubav vrijedna svakog rizika. Neko će reći hvala?

Dok trošim jesen...

Moja namjera nikad nije bila da omalovažavam ljubav. Ako se to nekad nekom činilo iz mojih riječi, evo, birajte naj izvinjenje od svih koje znate, shvatite ovo kao demanti.  Ja samo ne želim da je vidim prostu i patetičnu, ne želim da je provlačim kroz latice fotografisanog cvijeća, čak ni kroz pravo cvijeće jer će i ono za nekoliko dana umrijeti. Ima tako dobre poezije. Ima tako dobrih stihova zbog kojih me sramota svake moje napisane riječi, i dođe mi da se stisnem u neki ugao daleko od slova i riječi, daleko od olovaka i tastature.

Kao mlada mislila sam da ću više i bolje razmišljati kad budem više znala, a desilo se obrnuto. Naučene činjenice se ispriječe pred mislima kao crveno svijetlo na semaforu na (inače praznoj) raskrsnici. Pa ti prođi dalje, junače! Uzalud nekad sebi ponavljam da mi nije cilj da postanem ovakva ili onakva, da nešto postignem ili prevaziđem, već da naprosto budem ona koja sam. Uzalud, kad su svi putevi puni tih nekih saobraćajnih znakova.  Ili žmuriš i razmišljaš, ili ideš i gledaš. Sve je to neka velika prevara.

Sutra. Sutra ću zvati. Sutra ću reći. Sutra ću pitati. Sutra ću zakoračiti na taj stepenik. Sutra ću biti bolja. A sutra svane baš onakvo kakvo ne treba, i ja samo dišem, više od toga ne mogu, sve od juče blijedi, blijedi i na kraju iščezne. Pojavi se uveče, uvijeno u krivicu i samoprijekor.

Viši stepen bliskosti je kad ljudi sa kojima se družiš pokušavaju da te zasmiju kad ti se čini da je sve besmisleno i bezizgledno. Ne zasmiju prazno i površno, već tako da tvoj problem okrenu na vedriju stranu. Izvor humora i jeste u nevolji. Zvuči banalno, ali nije. Lako je skliznuti na talas sažaljenja i tješenja, tu samo treba par uobičajenih fraza, i plivamo zajedno kroz tu mutnu vodu. Ali ponuditi humor nekome kome nije dobro, to zahtijeva dozu rizika. To rade ljudi kojima je stalo.

Srećem neke divne ljude. Neke od njih dobro poznajem, a neke samo naslućujem. I tako, ponekad mi pruže nešto od svoje divnoće. Nekad to zatražim, a nekad mi poklone sami od sebe. Nenajavljeno. Ja im dam koliko mogu od svog srca. Eto, zato volim život.

Izvori

To su bila paganska vremena, davno prije Interneta i automobila, čak prije knjiga i slika. Nije bilo ni ključeva u vratima, samo labave reze, i ljudi su jedni drugima u domove ulazili i iz njih izlazili kad požele, ili kad je prilika bila da se okupe. A takvih je prilika bilo itekako, jer su se sve informacije i emocije dijelile neposredno. Red se znao i među ljudima i prema bogovima, koji su se javljali bez puno uvijanja i mimikrije: ili upeče sunce, ili se provali nebo, ili udari grom, ili voda izađe iz korita. Sve su poruke bile jasne.

A da Internet nije ništa novo, nego su ljudi postali zaboravni i kruti, potvrđuje i to da se tada u tuđe snove ulazilo skoro slobodno, kao danas na profile, i da se tu većina toga i dešavalo i rješavalo, stvarnije od stvarnosti.

Zato se za postelju pripremalo brižno, onako kao kad se dočekuju gosti ili ide u goste, u krevet se nosilo sve što bi u snu, kad kreneš ili dočekuješ, moglo zatrebati.

Trešnjica se bila taman zadjevojčila, a takvima nikad ne znaš, jutros bi se igrala, predveče bi se ljubila, a u međuvremenu se smijala i plakala. Majka joj je bila uposlena i umorna, ali baka je bila tu, jer priroda je uredila da se svaka druga generacija razumije, to je taman, ni preblizo ni predaleko. Baka je Trešnjici svako jutro uplitala u kosu ivančice sa raznobojnim končićima koje je donosila iz snova. Baka je imala vremena da tumara po tuđim snovima, moglo joj se, nije je više niko ništa pitao, a ko bi i smio. Plela joj je tanke čarapice od upredenih vilinskih kosa, a te kose su bile od svijetlo plave do ružičaste, i presijavale se, više na mjesečini nego na suncu. Vile su u ta vremena bile važnije nego danas parlament, one su sve znale i sve vidjele, a i nije bilo pametno zamjerati im se.

Jablan (morala sam uvesti i njega u priču, jer mi nešto govori da ste već naslutili da Trešnjicu treba udati na kraju balade), nije bio ni visok ni prav, ali tako su ga nazvali, mada, nije bio bez talenta. Pravio je male figurice konja i konjanika samo sa nožićem, od drveta (javora, ne jablana), i pričao je sa pticama, što tad nije bio rijedak dar, ali je Jablan zasmijavao ptice toliko do suza, da su udarale u odžake, ne videći kud lete.

Trešnjica je prije spavanja umakala prste u slatko od borovnica, i crtala ljubičaste latice na svojim okruglim grudima, sve u krug oko bradavica. Ljubičasta boja nije nešto po danu, ali noću ima posebne moći. U pupak je stavljala mrvljenu suvu koprivu, da je stomak upije u sebe, jer je snaga žene u njenoj utrobi. Ujutro nije bilo ni naslikanog cvijeta ni koprive, a grudi su joj bile snježno bijele, kao i čaršavi.

Jablan nije nosio u postelju ni svoj nožić ni konje ni konjanike, nosio je uže pleteno od tri grive tri konja u tri boje, jer muškarac je lovac, a gdje će bolje nego u snu da se nauči.

Ima onih filmova što se na kraju ne zna kako je stvarno završilo, pa je ostavljeno svakom na volju da sebi pretpostavi kraj. Ja ću to uraditi u sredini. Sve u međuvremenu neka vam bude po volji.

Kad su Trešnjicu pratili iz kuće zamotanu u bijela tanka platna, sa šest ljekovitih trava i dva otrovna cvijeta u kosi, baka je rekla: Pravilo je da se od danas vrata sna zatvore. I tiho dodala: Za prozor ništa nije rečeno.

Jablan je te noći bio na mukama. Mirno disanje uspavane Trešnjice brinulo ga je više od svih upozorenja koja je slušao. Upozorili su ga na sto načina kako da prepozna kad se žena iskrala u tuđi san. Ali niko nije pomenuo bijelo savršeno mirno tijelo u dubokom snu. Dohvatio je prvo njeno stopalo, da ga veže svojim užetom pletenim od tri grive tri konja u tri boje. Usjeklo se u mekanu bijelu kožu. Žena se samo lagano trznula, ne budeći se. Odustao je. Onda se približio da je zagrli jako, ali to nije bio zagrljaj nego stisak, i dah joj je postao isprekidan. Odmakao se.

Na kraju je samo legao pored tople bijele žene, sklopio oči, i otežan strahovima uputio se u njen san. Ona je tamo sama sjedila na bakinim čaršavima, a ljubičaste slike na njenim dojkama su se dizale i spuštale na mjesečini. Pogledala ga je pogledom punim radosti i zahvalnosti. Budalo, rekao je sebi.

Kako nas lažu ženski časopisi

Kad se ja zainatim da nešto završim, može cijeli svemir upreti da mi pomogne, ali i da mi odmogne – svejedno mu.

Uzalud se, lutko, šminkaš na semaforu, i ne možeš da odlučiš u kojoj si traci, jutros me nećeš iznervirati. Danas je prvi dan mog velikog projekta završavanja svih započetih poslova. Rok je jun naredne godine (eto, nisam bila prestroga), a sve što dotad ne bude gotovo, ide ili u kantu za smeće, ili u Recycle Bin, zavisi u kom se obliku čuva. Ako nešto baš ne budem imala srca baciti – to košta sto evra. U fond za plac.

Za početak, zgodno je napraviti retrospektivu nekih trikova i opravdanja kojima sam se služila da bih odložila dovršavanje započetog:

-          Samo danas da se odmorim

-          Počinjem nešto novo što je hitnije i važnije

-          Boli me glava/leđa/stomak/mali prst na nozi/trepavica

-          Zamišljam da sve gledam iz paralelne stvarnosti i uopšte me se ne tiče

-          Život je kratak/jedan/samo san/kurac/veliko sranje/film/iluzija/veliko zezanje

-          I sutra ima dana

-          Bolje da se to malo slegne

-          Šta će mi sve to

-          Za čije babe zdravlje

-          Hoće li mi neko reći hvala

-          Neće smak svijeta (ili: Ionako će smak svijeta)

-          Kad dođe pravi momenat

-          Ionako sve ide dođavola

-          Politička situacija (verzija 1, 2, 3...)

-          Neka smo mi živi i zdravi

-          Iskuliraću ponedjeljak (a onda: Ne valja se utorkom)

-          Nizak/visok pritisak/kiša/vjetar/tmurno/sunce/sparina/vrućina

-          PMS/ovulacija/pun mjesec/mlad mjesec/solsticij/ekvinocij

-          Povraća mi se od toga

Spisak beskonačan. Onaj sa „započetostima“ još duži. Repovi na sve strane, a ja, umjesto da uzmem metlu i bacim se na posao, ja na istoj letim između svih tih zmajeva, i dohvatam nešto sa gornjeg spiska.

Koga ovo zanima? To je dobro pitanje, ali morala sam ovako izvesti prvi korak. Kažu, kad nešto obećaš pred puno ljudi veća je šansa da to i uradiš. Danas su „pale“ tri velike stvari. Ipak završila sam u skoru 3:1. Dobra igrica, prešla sam na drugi nivo. Strava su mi one igrice gdje umjesto poena kupiš „zdravlje“. Tako i ja. Prodisala.

Ajmo sad ozbiljno. Koliko je realno da do juna naredne, ili bilo koje godine završim sve započeto? U ovom svijetu gdje se svaki dan dešava nešto novo. Nice try, ali suviše sam ja iskusna da bih jedan stres zamijenila drugim. Ono što mi zatreba, završiću samo tako, sve udarajući se nogama u dupe. Kad od toga budem imala koristi. Ne treba vjerovati motivacionim tekstovima pod svaku cijenu. To baš zna da iscrpi čovjeka i učini ga jadnim. Osim toga, meni je tajming uvijek bio jača strana. Tvrdim da je korisnije vježbati taj osjećaj nego praviti to-do liste.

A za to vrijeme osam planeta sunčevog sistema bjesomučno kruži oko vatrene lopte, i ništa se u tom poretku ne mijenja. Kao ni u mom odnosu prema njima, dok samozadovoljno pijuckam tekila sanrajz home-made, ili što reče neko nedavno na tviteru: Ono što me nije ubilo – najebalo je!

Merdevine

Tako ja, idem i nosim svoje merdevine. Da u svakom trenutku mogu da se popnem, da ne moram da tražim i da zajmim. Ima ta neka zgodna visina, iznad onih sivih oblaka što nose kišu, među onim bijelim, što samo golicaju, ma čist kiseonik. Visina taman tolika da se ne čuje šta ovi dolje pričaju. Srećom, ne vidi me niko na mojim merdevinama,  jer narod danas gleda predase, a još više podase, negdje u vrhove cipela, a nekad mi se čini i dublje, tamo negdje gdje su te cipele prije ohoho  godina šetale. Jer, ja se i ne penjem da bi me neko vidio, već da bih ja vidjela gdje se sve protežu veze među stvarima (one stvari koje nisu stvari), jer kad sam to jednom otkrila da uzroci i posljedice nisu, kako pričaju, tu u lokalu ni u blizini, već se razvlače kroz vrijeme i prostor, da bi se samo rijetki tome slatko smijali. Nisam ja među tim rijetkim, ja se više radujem traženju, ali srećem te što vide dobro i daleko, pa mi lijepo i stati pored njih.

A ja sam baš emotivna, u onu žensku stvar, pa vučem teške merdevine od punog drveta, jer vjerujem da i to drvo pamti i misli. A možda nije sve ni u emocijama, nego sam zadrti asketa, pa mislim ako bi mi bilo previše lako, ne bi me toliko radovalo.

I ne idem ja da se osamim, taman posla. Ne biste vjerovali koliko nas se pentra. Divnog svijeta, majke mi. Pomislio bi neko da je tajno udruženje. Ali niko se tu ne krije, samo, rekoh već,  svak se svojim poslom zabavio. Neko tapše carevom odijelu, neko nosi svoje merdevine ...