Sagorijevanje tame

- Šta te muči, Doroti?

- Nepravda.

- Ni manje ni više! Gdje je ta nepravda? Kako izgleda?

- Zezaš me ... na svakom ćošku. Tebi ne smeta?

- Ne znam. Evo, ti ćeš mi pomoći. Da bih mogao prepoznati nepravdu, moraš mi najprije objasniti šta je pravda.

- Kako da ti objasnim. To nije moja oblast, ne mogu da je objasnim, mogu da osjetim...

- A, tu smo! Znači , pravda je subjektivna kategorija, i može se desiti da ono što je za jednog pravda, za drugog...

- Ne, ne, ne! Da bi imalo smisla mora biti univerzalna...

- Ako je nešto univerzalno onda je samo jedno. Ako je samo jedno, onda bi svi trebali znati kako izgleda i kako se opisuje.

- Pa jedna je ... u smislu da ili postoji ili ne postoji.

- Ja mislim da ne postoji , ali ajde, dajem ti šansu. Da se vratimo opet tvom subjektivnom viđenju. Šta je to šta ti „osjećaš“ da je pravda?

- Skup svih pravednih djelovanja.  Zajedničko znanje o dobrom postupanju. Pravda može postojati samo u interakciji. To je princip po kom se postupa tako da se niko ne bude povređen.

- Moral?

- Misliš, kao kod Kanta? Da, moral.

- Kao kod Kanta, može se reći ako to baš pojednostavimo. Dalje?

- I taj princip, kad se primjeni na sve, tamo gdje se poštuje to je pravda.

- Zaboljeće me glava. Dobro je da si inženjer. Kako se neko ko nije čuo za Kanta, i pripada drugačijoj civilizaciji od zapadne ( a ima takvih na planeti) uklapa u tvoju definiciju? On je nepravedan? Iako radi onako kako je uvjeren da treba jer je u njegovom svijetu to ispravno?

- Zbunjuješ me, ako je to takvo uređenje, i on ne zna za drugo, ali to su varvari, a mi pričamo o civilizaciji...

- Nemoj dalje, još ćemo zaključiti da treba pobiti varvare da bi ti uspjela definicija. Uređenje?  Evo još jednog pojma za definisanje...

- Nećemo daleko odmaći ako me budeš toliko obeshrabrivao. Najlakše je reći da pravda ne postoji, ali odakle onda nada čovječanstvu?

- Naravno, nada mora da postoji , ali ona nije činjenica, to je pitanje vjere. Za to postoji vjera. Bog je pravedan. Vrhovna pravda. Neporeciva. Vidiš da nisi prva koja je osjetila potrebu za pravdom i nemogućnost da je definiše.

- I šta ti misliš? Pravde nema izvan religije i to je to?

- Kako bi je i bilo izvan religije. Baš zato ja i vrednujem visoko religiju. Mislim da ovozemaljska pravda, ne samo da ne postoji, već je i nemoguća.

- Kako nemoguća? Hoćeš reći da je nemoguće da se ustanovi princip koji nikog neće povrijediti, i da se po njemu postupa. Svi prema svima.

- Da se prema svima postupa jednako?

- Tako nekako...

- E, tu smo. Tako i dolazimo do toga da je nemoguća. Mislim da pravda nema smisla ako ne postoji jednakost. A nadam se da nećeš pokušati da me ubijediš da postoji jednakost.

- Predajem se...

- Davno sam čitao jednog filozofa. Zove se Gaset i još nekoliko imena, Španac, i on je napisao nešto što je mene u mnogome odredilo u životu:  Ako je nepravda prema istima postupati nejednako, da li je pravda prema nejednakima  postupati isto?

- Razumjela sam. Ali, otkud onda u meni taj snažan osjećaj za pravdu i nepravdu? Ja sam je izmislila?

- Ne, samo pogešna terminologija. To što ti zoveš pravdom, u stvari je ljubav. A ljubav postoji.  Mada se i pod tu riječ svašta podvuklo, u svom izvornom značenju i u stvarnosti – postoji. Štaviše, u osnovi je svega, čak i tamo gdje nije prepoznata. Ljubav i njena djela, a nasuprot ljubavi je bez-ljubavi. Na toj drugoj strani nastaje ono što zoveš nepravdom.

- Još mi je malo žao što nema pravde, ali ovo sa ljubavlju razumijem jako dobro. Slažem se.  Već se osjećam bolje.

- Znam da se slažeš. Razumiješ ti sve, samo ponekad voliš igrati ulogu tvrdoglave djevojčice. Drži se ti ljubavi, Doroti, u tome si dobra...

Kompilacija šunda

Ne kaže džabe narod: Ne pominji, ne prizivaj! Jer kod nas je tako, mi samo najcrnji scenarij vidimo, i najgori ishod. To vam je ono što kažu da Univerzum ne čuje glagole, samo imenice. Ne zna za namjere, čuje samo riječi koje izgovaramo i to nam šalje. E, do ...! Kako paziti na riječi kad si vaspitan sa: Ne na ulicu zgaziće te kamion! Ne u vodu udavićeš se! Pašćeš polomićeš se!

Prefinjeni civilizovani zapad je, upravo suprotno, sav u afirmacijama. Tamo ljudi kad se probude pogledaju u Sunce i kažu: Dan je divan, sve je u najboljem redu i ja sam divna osoba. I onda im to valjda nebo i pošalje, što vam znam ja ... kažu da je tako. Ja ne znam kako pameti još i imam, koliko puta dnevno sebi kažem glupačo.

Ali i ovo moram priznati, ja baš uspješno prizivam. Ne bih ja ovo sve pisala da tu nema nešto. Itekako! Ja kad prizovem, ne da dođe, nego sve pred sobom ruši. Ma nekad i ne izgovorim do kraja, a isto me zatekne. Pa super onda, reći će neko. Ali ne, ima kvaka. Ja to ne kontrolišem. Kad god dreknem da Univerzum čuje, obično bude nešto što mi nikako ne treba. I nikad se nisam potrudila da taj svoj dar kanališem, ili barem da pazim malo, jer ja vremena da se bavim time nemam.

Nije kupila vino iako sam joj rekla prethodnog dana, ali i bolje, nije mi se ni pilo. Ipak se sjetila:

-          Nisam kupila vino, rekla si da ćeš doći, ali nisam bila sigurna.

-     Nema veze za vino, a sigurna u mene možeš biti, ja kad kažem da ću doći, samo me smrt može spriječiti!

I kako rekoh, tako čuh kako se riječ poput strijele odapela u sedmo nebo. Stresla sam se od neke hladnoće. Nije da se bojim, smrt i ja smo se sretale nekoliko puta i  valjda voli da se viđa sa mnom šta li, uglavnom za sada još sam tu da to prepričavam.  Nije ni da sam nešto naročito čekala narednih dana, ali negdje mi je to bilo, kao nejasna misao o nezavršenom poslu.

Kako sam se našla u liftu gradske bolnice sa medicinskom sestrom i ženom vezanom za krevet, nije ni bitno ni zanimljivo. Kako se lift otkačio i sručio u podrum zaista ne znam, možda su kasnije i pisale novine, ali ja sam tad već drugo nešto radila. Uglavnom, sekund prije nego što ćemo se survati, pomislila sam na ženu u krevetu i kako će možda upravo ona umrijeti jer mi je smrt i dalje bila u mislima, i znala sam da se moramo sresti. Da otjeram te misli (zaboga, stidim ih se) pogled mi se zaustavio na pločici s imenom na sestrinim grudima. Valjda zato što nije bila pločica nego ploča. Barem deset puta pet centimetara . Pisalo: Marijana. Mogli su joj i čitav CV napisati, toliko je mjesta bilo. Nisam stigla ni lice vidjeti Marijani, već smo propadale sa liftom, ali ne pravolinijski, već uz strašno ljuljanje i trzanje.  Smrt ne boli, a ovo je boljelo. Znači nije sad. To što je boljelo i nije mi dalo vazduha bila je Marijana, svom težinom. Žena na krevetu je nešto pričala. Pokušavala sam da dokučim da li Marijana diše. Nisam smjela da se pomjerim, jer mi je ćošak proklete pločice sa imenom bio zaboden u vrat. Dobro da nisam kupila onu avionsku kartu. Ovo baš može da se iskomplikuje. Ma znala sam. A nisam je kupila jer mi nije radio e-banking. Nisam instalirala novu verziju Jave. Eto, kako Univerzum sve namješta. Skoro da sam se i nasmješila, ali to ne radite kad vam je nešto zabodeno u vrat.

Izvukli su nas u neko doba. Žive, sve tri. Pločica je napravila sasvim malu rupicu pod mojom bradom. Dvije kopče i flaster. Jebi se, Marijana.

Više se niko ne okreće na zvonjavu tramvaja. Ili je narod potpuno lud, ili ovi u tramvajima zvone bez veze, pa se više niko ne trza. Ni ja se nisam okrenula, što bih, već sam prešla šine. A onda bljesak. Iako je zvuk došao iza mojih leđa, ja sam vidjela bljesak. Uvijek mi se to dešava. Djelić sekunde i  zvuk koji me je natjerao da se sagnem. Nešto je preletjelo, blago me okrznuvši. Nije nešto nego neko. Kaciga je prva udarila u asfalt i ... nije za opisivanje, a i bilo je u novinama.

Idem da vježbam afirmacije.  Mogla bih pravo u knjižaru da kupim nešto na tu temu. Ili ne, ipak idem prvo kući, da instaliram novu verziju Jave.

foto: domdizajn.jutarnji.hr

Drvlje i kamenje

Petak dođe kao melem, ono nekako, ljekovito je petkom doći kući s posla. Vjetar je nosio krpice vlažnog snijega i nije puno vrijedilo podvlačiti se pod nadstrešnicu na autobuskom stajalištu, jer je svuda svejednako duvalo i kvasilo. Pokušao je da se sakrije iza jedne krupnije gospođe, razmišljajući kako i te velike žene nekad dobro dođu. Pomislio je kako mu njegova pomalena ženica sad ne bi bila tako korisna u toj situaciji, a onda je osjetio blagu krivicu, jer na kraju krajeva, on je takvu malu i krhku svojevremeno i odabrao. Pomisao na nju vratila ga je na rano jutro kad su se bez razloga posvađali, dok mu je u crvenu kutiju od eurokrema pakovala sendvič za užinu, i ljutu papričicu. Već nekoliko mjeseci se ne hrani u firminom restoranu, jer je i to postalo preskupo. Onda se sjeti da i nije pojeo taj sendvič, petkom uvijek ima toliko posla...

Masa ga je uvukla u autobus, a krupna gospođa mu je krčila put do validatora. I oko Bus Plus kartice su se posvađali, ne zna više ni da li je on bio za to da je kupi ili da se švercuje i taj mjesec, uglavnom, na kraju je kupio, i sad se vozi bez straha od neprijatnosti. Biće da je ona ipak bila protiv kupovine, u posljednje vrijeme je toliko štedljiva, do neracionalnosti. Jedan dan joj je kupio ešarpu, donosila neka koleginica jeftino, lijepu, zelenu, bilo mu žao što joj odavno ništa nije darovao. I zbog te ešarpe je sasula na njega drvlje i kamenje. Struja nije plaćena!

Privukao je k sebi torbu koju je nosio preko ramena, to mu je kćerka kupila prije nekoliko godina u Španiji. Pod rukom je osjetio kutiju sa sendvičem. To je njegova stanica. Iz nekog razloga, ostao je nepomičan u autobusu, vrata su se zatvorila, autobus je krenuo dalje, masa se zanjihala, nazad-naprijed. Neko je protestvovao zbog mokrog kišobrana saputnika.

Bio je ponosan na svoje kćeri. Sve im je pružio. Bile su dobre u školi, u sportu, plaćao je sva ta putovanja da bi vidjele svijeta,da ne ostanu zatvorene, skučene svijesti, da se svuda osjećaju kao kod kuće. A sad nikad nisu kod kuće. Gledao je snijeg, i razmišljao kako je nekad prvi od svih roditelja u ulazu pravio snješka. Obuzela ga je toplina. Propustio je još jednu stanicu.

Sišao je na posljednjoj, a onda se polako uputio prema kući. Kapuljača nije mnogo pomagala, a i kroz jaknu je probijao vjetar. Ipak je otišao još jedan krug oko bloka. Mislio je na toplinu stana, na svoju malu crvenokosu ženicu. Voli je, od prvog dana. Sve na njoj mu je jednako drago kao u studentskim danima.Voli taj osjećaj kad se vrati kući.  Možda će danas da joj izmami osmjeh. Možda čak i zagrljaj. Ključ. Zaboravio je ključ. Pozvonio je na interfon, i odjednom ga je obuzeo nespokoj. Šta ako je taman legla? Oštar zvuk otvaranja vrata, malo predugačak, nervozan. Ma ne, učinilo mu se.  Neće ići liftom. Namjestiće srećno lice. On je kriv, kad se pojavi umoran i namršten, kako da očekuje zagrljaj. Pa ni sam sebe tada ne bi zagrlio.

Otvorio je vrata polako i oprezno, kao provalnik. Iz stana su ga sreli poznati mirisi. To je njegova porodica, njegov život. Osjetio je sreću. Negdje iz stana prolomio se vrisak: Izuvaj se! Ne unosi mi to blato, čitav dan čistim, jebem te nenormalnog!

Kod kuće je najljepše.

Pet običnih pitanja (i nijedan odgovor)

Stvarno važno

Stvarno važno je ono što će ti biti važno i dogodine. I za pet godina. Ili ono što ti je sad važno, a isto tako ti je bilo važno i prošle godine. Ili prije pet godina. Teška definicija. Šmrlj-brlj. Primjer, daj primjer!!!

...

Reći ili prećutati

Ima istina koje bi bespotrebno boljele, čije prepričavanje ne bi pomoglo, bez kojih se može i koje više nisu relevantne. One nisu sporne, ostaju tamo negdje u prašini, i ne trebaju nikome.  A ima onih koje su jake, prave, odlučujuće, ali za njih nema pravih riječi ni pravog trenutka. Svaka verbalizacija bi ih okrnjila i banalizovala. Njih treba osjetiti. Prenijeti nekim drugim kanalom, ne riječima.

...

Samoća i usamljenost

Mlada žena, uspješna po nekom opšteprihvaćenom mišljenju, pušta telefon da zvoni i odlučuje da se ne javi. I tako sve češće. Čita knjigu. Nešto o slobodi.

...

Nemam vremena

Sutra. Do kraja nedjelje. Ajde, zovem te jednog od ovih dana. Sad imam posla, za koji dan. (Zapravo, imam jednu kutiju punu minđuša, i slažem ih u parove, poslije ću naručiti preko Interneta još nekoliko knjiga, a moram da čestitam i neke rođendane na fejsu).

...

Suviše je rizično

Čitav dan idem iz greške u grešku, zapravo ustala sam na krivu nogu. Bolje je ne ustajati iz kreveta. Ma da! A učenje iz grešaka, osnaživanje, rad na sebi, rast? Umara to. A koraci mali. Kažu da je ljubav vrijedna svakog rizika. Neko će reći hvala?

Dok trošim jesen...

Moja namjera nikad nije bila da omalovažavam ljubav. Ako se to nekad nekom činilo iz mojih riječi, evo, birajte naj izvinjenje od svih koje znate, shvatite ovo kao demanti.  Ja samo ne želim da je vidim prostu i patetičnu, ne želim da je provlačim kroz latice fotografisanog cvijeća, čak ni kroz pravo cvijeće jer će i ono za nekoliko dana umrijeti. Ima tako dobre poezije. Ima tako dobrih stihova zbog kojih me sramota svake moje napisane riječi, i dođe mi da se stisnem u neki ugao daleko od slova i riječi, daleko od olovaka i tastature.

Kao mlada mislila sam da ću više i bolje razmišljati kad budem više znala, a desilo se obrnuto. Naučene činjenice se ispriječe pred mislima kao crveno svijetlo na semaforu na (inače praznoj) raskrsnici. Pa ti prođi dalje, junače! Uzalud nekad sebi ponavljam da mi nije cilj da postanem ovakva ili onakva, da nešto postignem ili prevaziđem, već da naprosto budem ona koja sam. Uzalud, kad su svi putevi puni tih nekih saobraćajnih znakova.  Ili žmuriš i razmišljaš, ili ideš i gledaš. Sve je to neka velika prevara.

Sutra. Sutra ću zvati. Sutra ću reći. Sutra ću pitati. Sutra ću zakoračiti na taj stepenik. Sutra ću biti bolja. A sutra svane baš onakvo kakvo ne treba, i ja samo dišem, više od toga ne mogu, sve od juče blijedi, blijedi i na kraju iščezne. Pojavi se uveče, uvijeno u krivicu i samoprijekor.

Viši stepen bliskosti je kad ljudi sa kojima se družiš pokušavaju da te zasmiju kad ti se čini da je sve besmisleno i bezizgledno. Ne zasmiju prazno i površno, već tako da tvoj problem okrenu na vedriju stranu. Izvor humora i jeste u nevolji. Zvuči banalno, ali nije. Lako je skliznuti na talas sažaljenja i tješenja, tu samo treba par uobičajenih fraza, i plivamo zajedno kroz tu mutnu vodu. Ali ponuditi humor nekome kome nije dobro, to zahtijeva dozu rizika. To rade ljudi kojima je stalo.

Srećem neke divne ljude. Neke od njih dobro poznajem, a neke samo naslućujem. I tako, ponekad mi pruže nešto od svoje divnoće. Nekad to zatražim, a nekad mi poklone sami od sebe. Nenajavljeno. Ja im dam koliko mogu od svog srca. Eto, zato volim život.

Izvori

To su bila paganska vremena, davno prije Interneta i automobila, čak prije knjiga i slika. Nije bilo ni ključeva u vratima, samo labave reze, i ljudi su jedni drugima u domove ulazili i iz njih izlazili kad požele, ili kad je prilika bila da se okupe. A takvih je prilika bilo itekako, jer su se sve informacije i emocije dijelile neposredno. Red se znao i među ljudima i prema bogovima, koji su se javljali bez puno uvijanja i mimikrije: ili upeče sunce, ili se provali nebo, ili udari grom, ili voda izađe iz korita. Sve su poruke bile jasne.

A da Internet nije ništa novo, nego su ljudi postali zaboravni i kruti, potvrđuje i to da se tada u tuđe snove ulazilo skoro slobodno, kao danas na profile, i da se tu većina toga i dešavalo i rješavalo, stvarnije od stvarnosti.

Zato se za postelju pripremalo brižno, onako kao kad se dočekuju gosti ili ide u goste, u krevet se nosilo sve što bi u snu, kad kreneš ili dočekuješ, moglo zatrebati.

Trešnjica se bila taman zadjevojčila, a takvima nikad ne znaš, jutros bi se igrala, predveče bi se ljubila, a u međuvremenu se smijala i plakala. Majka joj je bila uposlena i umorna, ali baka je bila tu, jer priroda je uredila da se svaka druga generacija razumije, to je taman, ni preblizo ni predaleko. Baka je Trešnjici svako jutro uplitala u kosu ivančice sa raznobojnim končićima koje je donosila iz snova. Baka je imala vremena da tumara po tuđim snovima, moglo joj se, nije je više niko ništa pitao, a ko bi i smio. Plela joj je tanke čarapice od upredenih vilinskih kosa, a te kose su bile od svijetlo plave do ružičaste, i presijavale se, više na mjesečini nego na suncu. Vile su u ta vremena bile važnije nego danas parlament, one su sve znale i sve vidjele, a i nije bilo pametno zamjerati im se.

Jablan (morala sam uvesti i njega u priču, jer mi nešto govori da ste već naslutili da Trešnjicu treba udati na kraju balade), nije bio ni visok ni prav, ali tako su ga nazvali, mada, nije bio bez talenta. Pravio je male figurice konja i konjanika samo sa nožićem, od drveta (javora, ne jablana), i pričao je sa pticama, što tad nije bio rijedak dar, ali je Jablan zasmijavao ptice toliko do suza, da su udarale u odžake, ne videći kud lete.

Trešnjica je prije spavanja umakala prste u slatko od borovnica, i crtala ljubičaste latice na svojim okruglim grudima, sve u krug oko bradavica. Ljubičasta boja nije nešto po danu, ali noću ima posebne moći. U pupak je stavljala mrvljenu suvu koprivu, da je stomak upije u sebe, jer je snaga žene u njenoj utrobi. Ujutro nije bilo ni naslikanog cvijeta ni koprive, a grudi su joj bile snježno bijele, kao i čaršavi.

Jablan nije nosio u postelju ni svoj nožić ni konje ni konjanike, nosio je uže pleteno od tri grive tri konja u tri boje, jer muškarac je lovac, a gdje će bolje nego u snu da se nauči.

Ima onih filmova što se na kraju ne zna kako je stvarno završilo, pa je ostavljeno svakom na volju da sebi pretpostavi kraj. Ja ću to uraditi u sredini. Sve u međuvremenu neka vam bude po volji.

Kad su Trešnjicu pratili iz kuće zamotanu u bijela tanka platna, sa šest ljekovitih trava i dva otrovna cvijeta u kosi, baka je rekla: Pravilo je da se od danas vrata sna zatvore. I tiho dodala: Za prozor ništa nije rečeno.

Jablan je te noći bio na mukama. Mirno disanje uspavane Trešnjice brinulo ga je više od svih upozorenja koja je slušao. Upozorili su ga na sto načina kako da prepozna kad se žena iskrala u tuđi san. Ali niko nije pomenuo bijelo savršeno mirno tijelo u dubokom snu. Dohvatio je prvo njeno stopalo, da ga veže svojim užetom pletenim od tri grive tri konja u tri boje. Usjeklo se u mekanu bijelu kožu. Žena se samo lagano trznula, ne budeći se. Odustao je. Onda se približio da je zagrli jako, ali to nije bio zagrljaj nego stisak, i dah joj je postao isprekidan. Odmakao se.

Na kraju je samo legao pored tople bijele žene, sklopio oči, i otežan strahovima uputio se u njen san. Ona je tamo sama sjedila na bakinim čaršavima, a ljubičaste slike na njenim dojkama su se dizale i spuštale na mjesečini. Pogledala ga je pogledom punim radosti i zahvalnosti. Budalo, rekao je sebi.

Kako nas lažu ženski časopisi

Kad se ja zainatim da nešto završim, može cijeli svemir upreti da mi pomogne, ali i da mi odmogne – svejedno mu.

Uzalud se, lutko, šminkaš na semaforu, i ne možeš da odlučiš u kojoj si traci, jutros me nećeš iznervirati. Danas je prvi dan mog velikog projekta završavanja svih započetih poslova. Rok je jun naredne godine (eto, nisam bila prestroga), a sve što dotad ne bude gotovo, ide ili u kantu za smeće, ili u Recycle Bin, zavisi u kom se obliku čuva. Ako nešto baš ne budem imala srca baciti – to košta sto evra. U fond za plac.

Za početak, zgodno je napraviti retrospektivu nekih trikova i opravdanja kojima sam se služila da bih odložila dovršavanje započetog:

-          Samo danas da se odmorim

-          Počinjem nešto novo što je hitnije i važnije

-          Boli me glava/leđa/stomak/mali prst na nozi/trepavica

-          Zamišljam da sve gledam iz paralelne stvarnosti i uopšte me se ne tiče

-          Život je kratak/jedan/samo san/kurac/veliko sranje/film/iluzija/veliko zezanje

-          I sutra ima dana

-          Bolje da se to malo slegne

-          Šta će mi sve to

-          Za čije babe zdravlje

-          Hoće li mi neko reći hvala

-          Neće smak svijeta (ili: Ionako će smak svijeta)

-          Kad dođe pravi momenat

-          Ionako sve ide dođavola

-          Politička situacija (verzija 1, 2, 3...)

-          Neka smo mi živi i zdravi

-          Iskuliraću ponedjeljak (a onda: Ne valja se utorkom)

-          Nizak/visok pritisak/kiša/vjetar/tmurno/sunce/sparina/vrućina

-          PMS/ovulacija/pun mjesec/mlad mjesec/solsticij/ekvinocij

-          Povraća mi se od toga

Spisak beskonačan. Onaj sa „započetostima“ još duži. Repovi na sve strane, a ja, umjesto da uzmem metlu i bacim se na posao, ja na istoj letim između svih tih zmajeva, i dohvatam nešto sa gornjeg spiska.

Koga ovo zanima? To je dobro pitanje, ali morala sam ovako izvesti prvi korak. Kažu, kad nešto obećaš pred puno ljudi veća je šansa da to i uradiš. Danas su „pale“ tri velike stvari. Ipak završila sam u skoru 3:1. Dobra igrica, prešla sam na drugi nivo. Strava su mi one igrice gdje umjesto poena kupiš „zdravlje“. Tako i ja. Prodisala.

Ajmo sad ozbiljno. Koliko je realno da do juna naredne, ili bilo koje godine završim sve započeto? U ovom svijetu gdje se svaki dan dešava nešto novo. Nice try, ali suviše sam ja iskusna da bih jedan stres zamijenila drugim. Ono što mi zatreba, završiću samo tako, sve udarajući se nogama u dupe. Kad od toga budem imala koristi. Ne treba vjerovati motivacionim tekstovima pod svaku cijenu. To baš zna da iscrpi čovjeka i učini ga jadnim. Osim toga, meni je tajming uvijek bio jača strana. Tvrdim da je korisnije vježbati taj osjećaj nego praviti to-do liste.

A za to vrijeme osam planeta sunčevog sistema bjesomučno kruži oko vatrene lopte, i ništa se u tom poretku ne mijenja. Kao ni u mom odnosu prema njima, dok samozadovoljno pijuckam tekila sanrajz home-made, ili što reče neko nedavno na tviteru: Ono što me nije ubilo – najebalo je!

Merdevine

Tako ja, idem i nosim svoje merdevine. Da u svakom trenutku mogu da se popnem, da ne moram da tražim i da zajmim. Ima ta neka zgodna visina, iznad onih sivih oblaka što nose kišu, među onim bijelim, što samo golicaju, ma čist kiseonik. Visina taman tolika da se ne čuje šta ovi dolje pričaju. Srećom, ne vidi me niko na mojim merdevinama,  jer narod danas gleda predase, a još više podase, negdje u vrhove cipela, a nekad mi se čini i dublje, tamo negdje gdje su te cipele prije ohoho  godina šetale. Jer, ja se i ne penjem da bi me neko vidio, već da bih ja vidjela gdje se sve protežu veze među stvarima (one stvari koje nisu stvari), jer kad sam to jednom otkrila da uzroci i posljedice nisu, kako pričaju, tu u lokalu ni u blizini, već se razvlače kroz vrijeme i prostor, da bi se samo rijetki tome slatko smijali. Nisam ja među tim rijetkim, ja se više radujem traženju, ali srećem te što vide dobro i daleko, pa mi lijepo i stati pored njih.

A ja sam baš emotivna, u onu žensku stvar, pa vučem teške merdevine od punog drveta, jer vjerujem da i to drvo pamti i misli. A možda nije sve ni u emocijama, nego sam zadrti asketa, pa mislim ako bi mi bilo previše lako, ne bi me toliko radovalo.

I ne idem ja da se osamim, taman posla. Ne biste vjerovali koliko nas se pentra. Divnog svijeta, majke mi. Pomislio bi neko da je tajno udruženje. Ali niko se tu ne krije, samo, rekoh već,  svak se svojim poslom zabavio. Neko tapše carevom odijelu, neko nosi svoje merdevine ...

U raljama javnih preduzeća

Kad su u pitanju osnovni servisi, tu nema cile-mile. Država i lokalna uprava to drže pod svojom kontrolom (da ne kažem šapom), jer oni znaju šta je za građane najbolje, i ne prepuštaju ništa slučaju. To je jedini način da sve radi. Jer ko zna šta bismo uradili kad bi kojim slučajem imali slobodu izbora, i kad bi postojala konkurencija. A ja kao inženjer kažem, kad su u pitanju kritični servisi, tu nema funkcioniše malo ili mnogo. Ili funkcioniše ili ne. Dakle, bila sam na korak od naslova: Beograd, grad koji ne funkcioniše.

Kad čujem „javni“ odmah mi se sugeriše nastavak „…klozet“, jer nekako  u podsvijesti sve što je javno je svačije i ničije, prljavo, i iskoristivo samo u slučaju krajnje nužde. Ovo je samo utisak, subjektivna asocijacija. I ne samo moja. Pa ne bi bilo loše vidjeti zašto je tako.

Sve ovo pišem revoltirana situacijom da u podrumu zgrade u kojoj živim već šest dana curi voda, i da kao stanari, nismo uspjeli da pronađemo način da se sve to popravi, iako su naizgled nadležnosti i obaveze jasno podijeljene. Pritom, svi redovno plaćamo račun Infostana.

Ja sam o problemima na relaciji JKP Infostan - JKP Vodovod – JKP Toplane – JP Gradsko Stambeno već pisala, i na tren pomislila da je to izolovan slučaj, ali sad sam već sigurna da nije tako. Stvari sistemski ne valjaju, a ne postoji nikakva volja da se riješe. A i zašto bi?  Zaposleni u tim preduzećima primaju platu i ovako i onako. I misle da su malo plaćeni. I planiraju da, sa novim smanjenjem plate rade još manje i nekvalitetnije.  Jer im se može. Ima ih dovoljno mnogo da se može ćoškariti bez posljedica.

Dakle, konkretan slučaj izgleda ovako:

U mom ulazu je podstanica za grijanje vode za tri ulaza. Ulazna instalacija obuhvata dva ulaza vode u zgradu: Hladna voda (voda za piće) i Topla voda (isto hladna, tehnička voda, koja će biti zagrijana, i plaćamo je kao toplu, ali po potrošnji izmjerenoj na satu dok je još hladna). Obe ulazne cijevi imaju ventile i mjerače ispred zgrade. Do mjernog sata za cijev je nadležan Vodovod. Milimetar poslije sata – Gradsko Stambeno, ali samo do ulaska u podstanicu.  U podstanici je nadležna Toplana (JKP Beogradske elektrane). Kad cijev izađe iz podstanice, opet pripada Gradskom Stambenom, sve do ulaska u stan, kad je u nadležnosti stanara. Osim vertikala za grijanje i vertikala tople vode. One su toplanine, ali ne i cijevi do radijatora i radijatori – to pripada stanarima.

Ovo djeluje prilično jasno, sve dok se nešto ne desi. Najlakše je da se desi na onom dijelu za koji ja odgovaram, tj. u mom stanu, jer onda zovem majstora, platim i gotovo. Problem je kad se desi na zajedničkim instalacijama – jer za njih stanar ne smije privatno da organizuje radove, to pripada gradskom stambenom. I zato to plaćamo unaprijed i permanentno, kroz račun Infostana.

Evo, kako to izgleda u praksi:

Nedjelja.

Curi topla voda na ventilu u podrumu zgrade. Topla voda, nakon podstanice, znači Gradsko Stambeno. Zovem, i dobijam automatsku poruku da neradnim danom izvršavaju samo hitne intervencije, u šta spadaju curenje vode i lift. Obratim se na taj broj i dobijem odgovor jednog ljutitog na cijeli svijet jer radi nedjeljom:  Zatvorite vodu na ventilu ispred zgrade i zovite sutra posle devet! Prigodno se pobunim, ali dobijem odgovor da nedjeljom nema ekipa na terenu, i da zovem sutra kad bude. Pitam, mogu li ja onda vratiti poštaru račun Infostana ako nemam para, da donese kad budem imala, a on mi kaže: To što vi plaćate je ništa! I prekine vezu.

Izađem ispred zgrade, podignem (preteški) poklopac, siđem u podzemlje, i zavrnem „toplu“ vodu.  To naravno nije uspjelo, jer je neko već poslije 5 minuta odvrnuo, nedjelja je, ljudi hoće da se kupaju, a 90% i nije svjesno problema u podrumu.

Ponedjeljak.

Nekoliko nas zove, i dobijamo odgovor da je ekipa na terenu. Kad dođem s posla, sve je i dalje isto, voda curi i širi se podrumom. Majstori? Bili, pogledali i otišli.

Utorak.

Prijavljujemo i dalje. Ništa. Prebacuju nas sa broja na broj, nekakvi nadzorni organi zapisuju adresu, ekipa na terenu, voda i dalje curi. Neko od stanara postavlja improvizovani sistem da se voda odvodi dalje od podruma, tako da se sad sliva u otvor llifta i tu pravi „bazenčić“. Dok ne dođe do neke strujne instalacije. Pa da i EDB uključimo u igru. Zakon o održavanju stambenih zgrada? Čitao neko? Ništa, a?

Srijeda.

Zovem komunalnu inspekciju. Da, oni su nadležni za kontrolu rada komunalnih preduzeća. Zapisuju uredno sve i uzimaju moje podatke. I oni su javna služba, kao i komunalni policajci za koje su nas ubjeđivali da su nam neophodni, isti oni koji su prijetili mojoj ćerki da će je odvesti u stanicu, jer je zaboravila novčanik sa BusPlus karticom plaćenom za taj mjesec.  Pa hajde, da vidim kako će biti sad kad meni trebaju.

Četvtrak.

Ni inspekcije ni majstora. Zovemo i dalje. Majstori se pojavljuju, pogledaju i kažu: Mi ne možemo zamijeniti ventil ako se ne zatvori voda sa ulice, i voda iz podstanice. Ovo prvo je vodovod, a ovo drugo toplana. - Pa dobro, zovite ih da zatvore! – Ne možemo mi, mi smo privatna firma, samo uslužno radimo za Gradsko Stambeno, ali nemamo ništa sa ovima… ( Ovdje se već naslućuje mrtva petlja)

Petak. Kulminacija.

Zovem ponovo nadzorni organ u gradskom stambenom. Dolazi vikend, opet. Saznajem sljedeće:

-          Da su oni poslali ekipu i da ne mogu više od toga

-          Da postoje kvarovi koji ne mogu da se poprave zbog „više sile“

-          Da oni nemaju uticaj na znanje i rad izvođača, jer su to privatne firme sa kojima imaju ugovor

-          Da za pare sa kojima raspolažu ne mogu da nađu dobre majstore

-       Da moje naselje previše zakera (Vi na Galenici stalno imate neki problem, to je jer imate tu toplu vodu!)

Na ovo posljednje se složim da je u pravu, i da se baš bahatimo sa tom toplom vodom (koju inače plaćamo kao da svaki stan kupa slona, baš zbog tih curenja i kompletnog ispuštanja i ponovnog punjenja vode u radijatore svaki put) predložim da nam se isjeku cijevi za vodu i iskopa bunar ispred zgrade … tako će se sigurno otkloniti svaki rizik, a i više će odgovarati slici Srbije koja se stvara.

Dakle, ono što kao građanin, poreski obveznik pa samim tim i poslodavac svih tih javnih preduzeća želim da znam je:

-        Šta sve plaćam kroz račun Infostana (koji se inače ni za šta ne pitaju, oni su samo objedinjena naplata) – po stavkama, šta je šta, koju uslugu dobijam za taj novac i mogu li odustati od te usluge jer nisam zadovoljna i potražiti drugi servis.

-          Da li je 1500 evra koliko moj ulaz od 22 stana plaća godišnje za održavanje zgrade baš toliko malo? Ako jeste, da vidimo specifikaciju radova, pa da doplatimo. Ali da znamo da imamo kvalitetan servis. I pravovremen.

-          Koje su mi mogućnosti da se žalim na servise koje nisam birala nego su mi nametnuti ( ja i da hoću ne smijem dovesti majstora i platiti intervenciju na zajedničkoj infrastrukturi)?

A u međuvremenu, da otvorim i novu temu: Izgleda da će se novac koji mi firma uplaćuje za prevoz do posla ubuduće uplaćivati preduzeću Apex za BusPlus, a ja ću dobijati mjesečnu pretplatu, iako ne koristim javni gradski prevoz niti imam direktnu liniju između posla i stana, već idem autom, i sadašnji iznos koji dobijam mi pokriva oko polovine troška goriva, ali je barem nešto…

Za sad neću da koristim riječi tiranija, samovolja, … neću da mislim na ostala javna preduzeća i službe koje plaćam pod prisilom, neka ostane da sam loše spavala i da sam malo više nervozna ovih dana. Možda zato što i da kolima stignem negdje treba da kružim i čekam u uskim grlima, jer je pola grada zatvoreno zbog radova, iako su rokovi završetka istaknuti na tablama davno prošli.

Parada

Kad bi nekom magijom postojala pilula koja bi čovjeka oslobodila od predrasuda,  mnogi bi se homo sapiens našao u čudu: Gle, pa planeta je naseljena različitim ljudima, svako od njih je biće za sebe, sa svojim sistemom vrijednosti, sa svojim strahovima, nadanjima, željama. Različiti smo po svemu, koliko vidljivom toliko i nevidljivom, osim po jednom: našem pravu da budemo ovdje, i proživimo svoj život kako najbolje umijemo i kako nam najviše prija. Jedini „princip“ koji ima smisla je ne stajati nikom na putu, ne sputavati ničiju slobodu i ne nametati nikom svoju volju.

Tako jednostavno zvuči, ali zapravo to je najteži zadatak za čovječanstvo i za pojedinca. Zato sam i počela sa: „kad bi nekom magijom postojala pilula...“ . Paradoks našeg vremena: ono što bi bilo najbolje za sve, u domenu je čudesa...

Živeći ovdje, uz povremene izlete po bliskom inostranstvu, moram priznati jednu stvar: mi jesmo zatvoreni, indoktrinisani, netolerantni, homofobični. Toliko da ukoliko se i pojavi grupa „različitih“, i ona je homofobična prema „istima“, tako da nema velikog napretka. Ono što može ličiti na začetke tolerancije, zapravo je niz suprostavljenih homofobija, koje se trpe međusobno. To nije rješenje.

Ja na društvenim mrežama komuniciram sa većim brojem ljudi, uglavnom meni poznatih, ali i onih koje sam srela upravo u sajber prostoru. I jednako pročitam šta ima da kaže svako od njih. Ima tu vjernika različitih religija, ateista, antiteista, pjesnika, ljubitelja SFRJ, libertarijanaca, nekih militantnih tipova, pa i raznih čudaka. Ponekad me nečiji status tresne po sred mojih uvjerenja, i dobijem napad bijesa. To je lekcija. Tolerancija se uči i vježba. Kad u sebi primjetimo netoleranciju i licemjerje, to je već pola puta ka cilju.

Dakle, parada. Ukoliko je to šetnja homoseksualaca da im se prizna da slobodno imaju seks sa istim polom, i da zbog toga ne trpe osudu i nasilje, onda smatram da je to potpuno nepotrebno. Nesvrsishodno. Jer, takvim eksponiranjem neće nikom usaditi toleranciju, niti će skrenuti pažnju na svoja prava. Plašim se da je izvjesnije suprotno, da će se protivnici samo učvrstiti u svojim stavovima. I tako opet idemo u mrak. Mislim da „prava“ ovdje i nisu sporna. Ono što je jedino sporno je da se smanji korišćenje riječi „nenormalno“. Za bilo šta što radi neko drugi, a nama se ne sviđa, ne uklapa se u naš sistem vrijednosti, ili načela grupe kojoj pripadamo. Zato ću podržati svaku protestnu šetnju koja je usmjerena ka borbi protiv diskriminacije uopšte, i protiv oduzimanja prava nekom čovjeku da ima svoje preference i svoje vrijednosti.  Slaganje ili neslaganje sa nekim nema veze osjećajem da ta osoba ima potpuno pravo da tako misli i živi.

Iz tog razloga mislim da nam treba jedna parada, velika i sveobuhvatna,  ne obojena pravima LGBT populacije, jer su ona već postala vidljiva, već i za prava svih onih diskriminisanih pojedinaca koji ne pripadaju nikakvim grupama, već jednostavno, žele da žive svoj život, žele da imaju svoje bogove, svoje lične rituale, da biraju pripadnost grupi, ili individualni gruv.  I dok pišem ovo, sjetim se da mi još nismo došli do toga ni da ostvarimo pravo da se zakoni koje imamo primjenjuju jednako na sve, a kamoli da tražimo da se oni mijenjaju.  Eto razloga za paradu. I ne bih je zvala paradom ponosa, već paradom čuđenja.

I na kraju, priznajem pravo svakome i da ima potpuno suprotno mišljenje. I da ga iznosi, da maše njime koliko hoće, ali bez primjene sile, bilo fizičke, bilo nametanjem mišljenja drugima.  Ako možete da mi zamjerite lažno obećanje, prevaru, izdaju, nepoštovanje, nasilje, miješanje u život – samo naprijed. U protivnom, nema razloga da ne nastavimo da se družimo, čak i ako se razlikujemo i ako vam je sve ovo što sam napisala smeće. Meni to ne smeta.