Crveni i plavi ventili

Rasplet slučaja iz prethodnog posta je očekivan. Ali nije zgoreg ponovo sve to  pomenuti, jer se apsurdi umnožavaju, i treba ih ako ništa ono bar glasno izgovarati, da nam ne pređu u naviku i ne počnemo ih posmatrati kao normalne događaje. Jer oni to nisu. Ima kvaka. Uvijek ima kvaka, ali je tako dobro zapetljana, da je lakše platiti nego otpetljavati. Pretpostavljam da je to ono na šta su gradske vlasti računale. Ovaj put se dobro zapetljalo u vodoinstalatersku kučinu.

Dakle, topla voda se naplaćuje paušalno prema prošlogodišnjem utrošku, a onda se na kraju godine očita, pa ako bude manje – nikom ništa (nije zabilježeno da se račun umanjio, ako nekom jeste, neka mi javi), a ako je više, onda se to plati u sljedećem računu, i obračuna se novi paušal za narednu godinu.

Pri tom, „toplu vodu“ naplaćuje vodovod odvojeno od hladne, iako je to za njih svakako voda, i oni je isporučuju hladnu, a zagrijavanje vode naplaćuje toplana.  Zagrijava se u podstanici u podrumu. Eto, barem imamo polaznu tačku.

Izvor: beodom.com

Ostaje pitanje, zašto su stanari moje zgrade u prošloj godini drastično podigli, da ne kažem udvostručili svoje higijenske standarde? Ili je neko kupio bebu slona? Ni jedno ni drugo. Odgovor je jednostavan i leži u činjenici da je podstanica dotrajala, i da je počela da se kvari. Regularno, jednom godišnje, prvog vikenda jula, bio je redovan remont, i tad nismo imali toplu vodu jedan dan. Međutim, prošle godine se to dešavalo nekoliko puta. Plus radovi na mreži grijanja, kad se takođe ispušta voda iz sistema i nakon popravke puni i zagrijava nova.

Po nekom pravilu koje nigdje ne piše, vodu koja se potroši za remont (a vodovod kaže: mi je moramo nekom naplatiti! ), trebala bi platiti toplana. Eto vica! Naravno da je ne plaćaju, niti postoji mjerni sistem da se utvrdi koliko vode troši toplana za remont podstanice. Pritom, moja zgrada ima 6 ulaza pokrivenih tom podstanicom, ali troškove vode istočene u radovima na podstanici  plaća samo naš ulaz, jer je fizički smještena u našem podrumu. Štaviše, ako bih ja na primjer mijenjala radijator, trebala bih toplani platiti nekih sto pedeset evra kao troškove ispuštanja vode iz sistema. Punjenje nove vode u sistem bi, naravno, platili stanari kroz račun.

Dakle, današnji slučaj. Topla voda nestala juče popodne, i kako je nije bilo ni jutros, a remont nije najavljen, slutilo je na kvar. Da ne pominjem posebno kako mi je izostalo jutarnje tuširanje, pa sam, ovako parcijalno zaprana i ispljuskana hladnom vodom bila baš naoštrena za razgovor sa nekim JP.

Počinjem od Toplane. „ Da, imali smo već prijavu, evo sad ću zvati koleginicu ...Koleginica kaže da su naši ljudi bili tamo juče i da je temperatura  izmerena u kotlu  pedeset stepeni što je u redu. Ako je nema u stanovima to su neke druge instalacije, zovite toplanu Zemun".

Zovem toplanu Zemun, i opet čujem istu priču o fantastičnih pedeset u kotlu, ali i to kako je dobra vijest za nas da ćemo u avgustu dobiti novu podstanicu! ( Već računam koliko će to biti dodatnih litara te vode od pedeset stepeni na računu ). A to što nema tople vode u stanovima, pa, ona je baš začuđena, ali evo, sad će zvati poslovođu toplane Galenika da pošalje ljude…

Sad već počinje da me plaši ta hijerarhija u toplanama, pa da ne bih došla do Pere Ložača, zovem predsjednika kućnog savjeta iz prizemlja.

„ Da, bili su juče, radili su nešto, izgleda da su opet zaboravili da odvrnu ventile za toplu vodu, svaki put nam to urade“  (??) I zaista, zove me čovjek poslije pola sata, kaže, evo bili su, zaboravili su da odvrnu  ventile juče popodne.

Znači u kotlu pedeset, ali Access Denied.

Budući da sam se tu tek razgoropadila ( hendikepirana sam što sam na poslu a ne tamo, da se uživo poslužim srpskim jezičkim koloritom),  zovem opet „drugaricu“ u zemunskoj toplani, da joj kažem da je ta njihova ekipa zaboravila odvrnuti ventile. I da im to nije prvi put. I da imaju ISO9001. Priča je otprilike: „ Ali ne, nije to naša ekipa, to su komunalci, zapravo, te komunalne službe stalno rade nešto oko tih instalacija, i onda oni to zaborave“ Ja: „Ali, samo vi imate ključ od podstanice, znam da su stanari imali jedno vrijeme, prije dvije godine ste nam ga uzeli“. Ona: “Pa da, ali mi ga moramo dati komunalcima jer i oni tamo imaju neke instalacije.“ Ja: „Koji  komunalci?“ Ona: „Neke komunalne službe!“ . Ja: „ JKP? Vodovod?“ . Ona: „ Pa da, vodovod, kanalizacija, neko“ . Ja: „Pa i oni imaju ISO9001!? “ . Ona: „ Zvaću koleginicu da proverim…“

Nešto sam i ja ostala bez teksta, gubeći konce tih nekih koleginica, nekih komunalaca, nekih instalacija. Zamišljam da je spustivši slušalicu nastavila da pije kafu uz komentar: "Bune se nešto neki Zemunci."

Na kraju, ostavljam mogućnost da sve ovo nije tako. Da sam sve pogrešno razumjela. Ostavljam mogućnost čak i da imamo bebu slona u ulazu, a da su preduzeća koja pominjem potpuno opravdala plaćene sertifikacije. I da sam jako zla kad kažem da politika kvaliteta može biti opredeljenje, ali isto tako i samo mrtvo slovo na papiru. Molim da me se demantuje, da me se razuvjeri, to bi i mene obradovalo.

Kupam se u Evijanu - cijena, prava sitnica!

Definitivno spadam među poslušnije građane. Nisam baš ponosna zbog  te činjenice, ali moram priznati to. Da li zbog toga što sam i sama godinama državni službenik, pa su birokratske norme već počele da mi otupljuju slobodnu misao, ili sam naprosto poslušna osoba .. ne znam, nešto ima.

Bunim se ja, ali moja buna je više u formi bijesnog recitala koji izdeklamujem (obično tamo gdje „nisu nadležni“ ) , ili literarnog iživljavanja u vidu mejla , pisma, ili nove forme koju upravo čitate.

Dakle, otvorim sinoć račun Infostana, i što bi rekli: mal' se ne preturih! Deset 'iljada dinara!! Onako samokritična, ili uvjerena u dobronamjernost i nepogrešivost naših javnih preduzeća i pridruženih im službi, prva mi misao bi da postrojim moju malu kućnu zajednicu, i da metodom ribanja doznam ko je to koristio komunalne usluge preko svake mjere!

No, kako nikog ne bi osim mene ( ne znam ni što se plaća stanarina, kad bih za ove moje slobodno mogla plaćati i samo ležarinu/spavarinu), a ni ja se u stanu baš ne zadržavam, pogledah ja malo bolje šta sve to imam da platim, a čega dosad nije bilo. Razlika u odnosu na prethodni račun je više od dvije hiljade dinara, što odgovara otprilike gorivu za 15 dana, dva mjeseca mobilnog telefona ili solidnom kozmetičkom tretmanu.

Vidim dakle, da je razlika nastala na - vodi! Hladna i topla voda, potrošnja manja nego prošli mjesec, a cijena trostruka. Razmišljam da bi trostruko poskupljenje ipak trebalo biti nešto što se objavljuje? Za svaki slučaj provjeravam slavine i konstatujem da na njih i dalje ne izlazi zlatni prah, već obična hlorisana zemunska voda, koja je doduše bolja od one beogradske, ali vala ne tri puta! Pregledala sam sve što se sa vodom može povezati, uključujući i detaljni pregled jedne jedine sobne biljke koju imam, ali od trostrukog benefita ni traga. Sjetim se onda kako sam jednom pila preskupi Evijan, i da nikakvu razliku nisam osjetila. Jedino da je to.

Zovem jutros Infostan, i poslije milion pokušaja dobijam vezu. Objašnjenje je da je „izgleda“ došlo do greške, ali da oni nemaju ništa sa tim, već će reklamaciju uputiti Vodovodu. U međuvremenu, račun treba da se plati, jer rješavanje te reklamacije može potrajati i do 6 mjeseci (!?) . Kad bude riješena, ako se ustanovi da su naplatili više (AKO???) , biće mi umanjen neki naredni račun.

Izvor fotografije:  rtv.rs

Pitam, šta ako se sad svaki naredni mjesec ta greška bude ponavljala…ali moja sagovornica je već iznervirana što jutros svi zovemo nju, kad je u pitanju voda, ta oni su samo objedinjena naplata!!

Dakle, draga državo, grade, javni sektore, ko god, jedino što o tebi zasigurno znam je da se izdržavaš od mojih davanja, i da se ni o kakvim pozajmicama nismo dogovarali!! A ako je greška, a bilo je takvih grešaka i ranije, nije mi jasno kako se to greška nikad ne desi da se obračuna manje, već po pravilu uvijek više. Računarski programi su neosjetljivi na veličinu broja, oni samo rade računske operacije koje im se zadaju. Pa kako to da se greškom uvijek multiplicira neko sabiranje ili množenje, a nikad oduzimanje ili dijeljenje?

Da li je RL zaista s druge strane vrata?

Svakom od nas se ponekad desi da poželi da zatvori naloge na društvenim mrežama. Razlozi su različiti. Kad neko najavi nešto slično, iskusniji mu kažu: Pusti, iskuliraj malo pa se vrati, svi smo to imali!

Poneko zaista i zatvori vrata digitalnog i otisne se u realni svijet, argumentujući da je to "pravi" život.  Ali, da li su ta dva svijeta baš toliko različita, i da li je sve baš tako crno-bijelo?

Postoji mit da su ljudi pojavom Interneta i socijalnih mreža promijenili svoje osobine i ponašanje. Postoji takođe drugi mit, a to je da se na socijalnim mrežama može vidjeti kakav je ko u stvari. Oba mita su jednako netačna, a ja ću se ovom prilikom pokušati osvrnuti samo na neke aspekte

To što ja sebi dajem za pravo da se izjašnjavam o raznim socijalnim temama i što pritom mislim da nije loše da čujete moj stav pravdam činjenicom da sam ja roditeljsku kuću napustila poslije osnovne škole, da sam jako željela da se osamostalim, i da sam to jako puno platila.

Đavo nije pametniji jer je đavo, već jer je stariji :)

Počela bih konstatacijom da iako je upravo racio ono što ljudsku vrstu izdiže iznad ostalih vrsta na planeti, ljudi se uglavnom ne ponašaju racionalno. Druga stvar koja nas izdiže je sposobnost kreativnog razmišljanja. Ali, mali broj ljudi ga zaista i koristi. Spremniji smo da se ponašamo po naučenim obrascima. Civilizacijski pomaci i razvoj društva ( kao i ratovi i destrukcije) zapravo su uvijek inicirani djelima pojedinaca. Ostatak (većina) iz različitih razloga prihvata i slijedi servirane ideje.

Druga važna stvar je fenomen da ljudi izbjegavaju rizik izbora, ako na to nisu primorani. Ovo nije neminovno loše, jer obezbjeđuje određene istorijske kontinuitete religija, jezika, kultura. Istovremeno, pruža velike mogućnosti manipulacija, što je istorija i pokazala. Činjenica je da, idući kroz život, zapravo „čekiramo“ niz „default“ opcija koje nam se nude, jer nas oslobađaju obaveze da o toj odluci razmislimo i da je formulišemo. Difolti su se pokazali kao dobri za većinu, pa što ne bi i za mene. Nadalje difolti obezbjeđuju bitisanje u svojevrsnoj kolektivnoj zoni komfora. (Istraživanja na temu bihevioralne psihologije Dan Ariely)

Na Internetu je sve to isto, samo brže. Doslovno čekiramo „Default ( recomended)“ i idemo dalje. Što opet nije loše, ako gledamo kroz prizmu izjave „Tehnološka dostignuća služe čovjeku i treba da rade sve ono što najbolje mogu, da bi čovjeku ostalo vrijeme da on uradi ono što može najbolje“.

Budući da nemam ambiciju (ni znanje) da razradim ovdje sve ove teme, ja ću samo da ih „načnem“ . Socijalne mreže. Svijet se iz realne, opipljive i fizičke sfere premjestio u (ne)realnu, virtuelnu.. Da li baš? Prestajemo li da postojimo kad uplovimo u svijet socijalnih mreža? Zapravo ne. I dalje smo mi, samo nam se manevarski prostor proširio. Ne moramo da se bavimo stvarima koje uzimaju puno vremena, a suštinski su nebitne (spremanje, transport, izlazak, prilaženje i ostavljanje utiska) , već se bavimo samo suštinom, a to je komunikacija. Zamka je što kad iz malog pređemo u veći prostor, težimo da ga popunimo (posebno žene), pa se tu nađe i nepotrebnih stvari (u rječniku komunikacija takozvane „gluposti“).

Da sve nije tako idealno, govore sljedeća otkrića naučnika koji se bave sociologijom i psihologijom interneta (John Suler, Ph.D, MarthaStout Ph.D.): Na internetu se možeš pretvarati da si neko drugi, nema osjećaja da je onaj sa druge strane isto ljudsko biće, pa se aktiviraju određeni manipulantski porivi , i na kraju, imaš određenu sigurnost da za loše poteze nećeš biti kažnjen, jer fizički nisi u dometu. Nadalje, to je komunikacija koja isključuje neverbalni aspekt, i zato lako dovodi do nesporazuma. Ovo se pokušalo prevazići upotrebom emotikona, ali nažalost, postoji struja koja ih nepravedno osuđuje kao ne-kul, ili gej, što kod trendsetera uzrokuje njihovo izbjegavanje.

Druga činjenica je da se ljudi ne odriču obrazaca iz djetinjstva, samo ih vremenom pakuju u društveno prihvatljivije forme.  S tim u vezi , hoću da pokažem da maloprije navedeni fenomeni nisu prouzrokovani pojavom Interneta, već je Internet samo omogućio da oni postanu vidljiviji.

Sjećam se iz djetinjstva, jedna od omiljenih igara nam je bila da odemo na telefonsku govornicu, pozivamo slučajne brojeve, i „zafrkavamo“ nepoznate ljude. Koliko nam je to bilo zabavno ( i „potrebno“ prevedeno na jezik ekonomista) , govori činjenica da smo za to trošili džeparac. Znači, za istu stvar, (a koja je forma društveno neprihvatljivog ponašanja) koju sad Internet nudi da radiš iz pidžame i besplatno, nekad si bio spreman i da ideš par kilometara do govornice, i da je platiš. Što se tiče manipulacija, da prvo nešto pojasnim. Ovdje spada sve od šale na nečiji račun, preko provokacija raznog intenziteta do zlostavljanja. Tu ne postoji realna skala, korak se mjeri koliko stepenom agresivnosti napadača, toliko pragom tolerancije žrtve, a ne apsolutnom vrijednošću. Kod nižih vrijednosti na ovoj skali dolazi do najviše nesporazuma, naizgled je poštenije reći da je subjektivni doživljaj žrtve mjerodavniji, ali što ako je to za onog sa druge strane samo obična šala, ili čak njegov način uspostavljanja kontakta?

Spektar „zabranjenih“ postupaka koje smo skloni preduzeti kad postoji šansa u odsustvo kazne takođe nije ekskluzivitet socijalnih mreža, već samo još jedna forma ponašanja. Radili smo to u djetinjstvu, radimo to i sada, u saobraćaju, na poslu, prema partneru...

Manje više sve je isto, samo što je na manji prostor stalo više ljudi. Zamislite 1000 ljudi na jednom mjestu gdje svak naglas izgovara ono o čemu razmišlja!? Socijalna mreža je isto to, ali bez tona. Protivnici su pokušali da naglase koliko je to štetno za mozak i psihu. Nisu u pravu, jer da jesu, većina bi nas do sad bila u ludnici. Ljudski mozak je sposoban da to isprocesira, i kod većine ljudi ovo ne proizvodi posebno negativne efekte. Svi mi imamo filtere, i sposobni smo da ih primjenimo. Bez obzira na ljudsku lijenost i sklonost ka biranju linije manjeg otpora, postoje biološki uređeni mehanizmi koji štite mozak od „pregrijavanja“ . Da parafraziram: zaboravljanje je difoltna opcija, a pamćenje radnja. Prevedeno u jezik Tvitera, na primjer, čitajući lajnu mi ne pokrećemo misaoni proces za svaku rečenicu, niti donosimo odluke.  Zapravo, svi već imamo određene preference, markere u mozgu koji označavaju naša interesovanja, i pročitano će se ili „zakačiti“ za neku od tih markacionih tačaka (što izaziva osjećaj prijatnosti i pripadanja), ili propasti u zaborav. Može nam se desiti i da je mišljenje krajnje suprotno od naše preference, i tad će biti primjećeno, i izazvati neprijatnost, možda i nagon da se pobunimo. Ali, ovo je već pitanje zrelosti – jer po istom mehanizmu onda bi trebali nasrnuti na svakog ko u gradskom autobusu ili na nekom skupu izgovori nešto što vrijeđa naša uvjerenja.

Da ne zaboravim da pomenem jednu naučno ispitanu činjenicu: Od 25 ljudi, jedan je sociopata, nema savjest, ukratko (MarthaStout Ph.D.). Od 100 ljudi, jedan je psihopata, nema ni savjest ni empatiju ( Dr. John Clarke) . Nadalje, istraživanja govore da i jednoj i drugoj grupi pripadaju uglavnom ljudi visoke inteligencije. Od Stare Grčke do danas, ovo se nije promijenilo. Ljudi su isti, odnosi su isti, ponašanje je isto. Mijenjaju se samo gedžeti. Ovo treba imati na umu, i samim tim ne očekivati da se ostali ponašaju u skladu sa normama koje svako od nas postavlja. Niko od nas nema tapiju na moral niti na bonton socijalnih mreža. Neka ekstremna ponašanja su naravno sankcionisana, ali ostao je veliki prostor za iskazivanje osobenosti. Kao što pomenuh maloprije, potencijalno opasni pojedinci su ujedno i vrlo inteligentni, i neće dozvoliti da pređu granicu koja ih vodi u sankcije, i lišava ih zabave. Jedino što svako od nas može je da prestane da bude zabava za takve. Jer, isto ono što Internet nudi njima, nudi i nama. Jednostavnije se skloniti od ovakvog sociopate nego onog iz realnog života. I psiholozi na temu „komunikacija i konflikti“ kao krajnje rješenje sugerišu fizičko udaljavanje, napuštanje prostora konflikta.

Ja sam u životu upoznala jednog sociopatu. Dobro, više njih, ali jedan je baš ekstreman primjer. Momak izuzetne inteligencije, koji ti misao hvata u letu i obije je o zid. Njegov moto je bio: Volim da se igram mozgovima ljudi. Na pitanje čime se bavi, odgovarao je: Prevarama. I to je tačno. Policija je znala za njega, ali nikad nisu imali dovoljno činjenica. Bolnica je znala za njega, ali sociopata nije dijagnoza za liječenje. Najgore od svega je što, zbog nedostatka vaspitanja i loše uspostavljenog sistema vrijednosti, nije mogao podnijeti da mu se neko usprotivi ili mu nešto uskrati,  tad je reagovao brutalnim nasiljem. Ne znam da li je na socijalnim mrežama, ali mogu zamisliti šta radi ako jeste.

Druga grupa ljudi su željni ljubavi. Ni to nije ekskluzivitet Interneta, i ja za ovu grupu imam najviše razumijevanja. Ovo je velika tema i globalna pojava. Bitno je (ma koliko ružno zvučalo) da se dozira količina pažnje koja im se daje. U protivnom, naći ćete se zarobljeni u obavezi stalnog dokazivanja pažnje, i raskid komunikacije sa ovakvom osobom može proizvesti negativne posljedice; bićete osuti gomilom uvreda, salve patetičnih ubojitih strela osuće se na vas. Za njih se odnos kreira  u njihovim glavama, a svaki uzmak od onog što su zamislili tretiraju kao napuštanje i izdaju.

Treću grupu je nedavno opisala Ivana Momčilović pa se neću dublje baviti, osim što ću i za to dodati, da što je objekat distanciraniji od naše stvarnosti, tu su kočnice manje. Primjer za to znamo mi koji smo odrasli na moru, kako su po plaži domaći muškarci svih generacija prilazili strankinjama. I dok je popunjavanje prostora koječim ženski specijalitet, osvajanje žena i treniranje uticaja je muški. Od kada je svijeta i vijeka.

Još jedna grupa, a tu i sebe svrstavam, su ljudi koji nemaju potrebe da imaju tajne, niti zadržavaju bilo kakvu diskreciju. Ja volim rečenicu Ričarda Baha „Zapamti odakle dolaziš, kud si pošao, i zašto si stvorio zbrku u koju si i sam upao“  link, jer me ponekad podsjeti da sam, odlučujući se da budem iskrena, potpisala svojevrsni pristanak na sve što će mi se kasnije dogoditi. Ali isto tako, da sve to što mi se dešava ne treba da utiče na glavni smisao mog života (a to sigurno nije analiza toga šta ljudi na društvenim mrežama misle o meni). Ovdje bih preporučila ozbiljniju literaturu, Viktora Frankla, od njegovih knjiga čovjek zaista može da ojača.

Često pominjana riječ na Tviteru, „kompleksi“ je samo vrh ledenog brijega. Često se sve olako pripisuje kompleksima, ali zapravo se radi generalno o strahu. Ponekad se čini da je imperativ Tvitera biti pametan, načitan, lucidan, duhovit... i to mnoge tjera da pokušavaju biti ono što nisu, što će kad tad rezultovati frustracijom. Ali, ajmo iskreno, zar to u manjoj ili većoj mjeri ne radimo i u životu. Sa šminkom, garderobom, odlaskom na izvikana mjesta... krijemo se, zavlačimo i preoblačimo, jer smo duboko u sebi  svjesni jedne činjenice: Svijet nije sigurno mjesto. 

I još nešto: Ljudi generalno nisu humani. Egocentrični su. Možda sam vas sad zgrozila, ali sva naša spremnost da pomognemo uglavnom je u okviru zone komfora ili realizacija nekog cilja naše taštine. Ali i to ponekad donese rezultat, pa može ličiti na humanost. Stvar je u tome da ne treba očekivati previše. Zapravo, istina je da nemamo pravo da očekujemo bilo šta. Naizgled paradoksalno, ali ja i dalje mislim da su ljudi generalno dobri. Ne savršeni, ali dobri. Osim onih koji nisu. Njih moramo naučiti prepoznati i kloniti se. U svakom okruženju, s tim što je u elektronskom to malo teže. U tom slučaju, možda je najbolje parafrazirati i napraviti inverziju jedne poznate izreke, pa reći da je na Internetu manja šteta neopravdano se čuvati  jednog dobronamjernog, nego neoprezno propustiti u svoj svijet jednog opasnog.

Sve dosad napisano samo je mrvica u onom što bi se o ovom moglo reći. Cilj moje diskusije bio je da pokažem da se na socijalnim mrežema ne dešava ništa čega nema u životu i da gašenjem naloga i napuštanjem Interneta ne spašavate sebe od napada zlonamjernika. Definitivno, oslobađate sebi izvesno vrijeme u toku dana, što je vrlo bitno ako se bavite naučnim radom ili zarađujete novac dalje od kompjutera. U tom slučaju je „skidanje“ sa socijalnih mreža korisno.

Jednostavno, kao i kod svega u životu, bitno je čuvati se, pronaći mjeru i iz svega što se nudi izvući nabolje. Ja sam zagovornik društvenih mreža, jer smatram da je to mjesto gdje se može dobiti puno korisnih informacija, puno naučiti, o sebi, o drugima, o ponašanju i reakcijama ljudi izloženim različitim iskušenjima, a da se pri tom uštedi dosta vremena. I neću da završim sa uobičajenim savjetom „budi ono što jesi“ , jer znam da to niko neće poslušati. (Vrlo su mi zabavni upravo na Tviteru ti  instruktori za  „to do or not to do“ . ) Dakle, budite šta god vam se svidi,  i poštujte slobodu drugog  da odabere ono što mu se svidi.

Da li su poslije revolucija ljudi postajali srećniji?

Naučila me da su „mali ljudi“ najopasniji, jer nemaju šta izgubiti. I da je stoga čitava priča o proleterijatu velika laž. 

Istoriju moje, kao i svih porodica na Balkanu pisali su ratovi. Nikad neću saznati da li su moji davni preci došli u Vojnu Krajinu jer su više voljeli da budu vojnici nego ratari ili trgovci, ili je to bila neminovnost. Ali, to bivanje na vjetrometini nije ispisalo slavne stranice, već teške godine u kojima su preživljavale žene, žene sa dugim pletenicama niz leđa, u koje se svako jutro upliće nijema bol za izgubljenim očevima, muževima, braćom. Te kike su nas obilježile, takvu i ja nosim.

Postoji milion načina da se život oduzme, pa i najhrabrijima. Kriterijum odabira nikad neće biti jasan. Zašto mene Gospod tri puta mrtvu vraća na scenu, a mog brata uzima naprečac i nenajavljeno?

Imam tetku. Ne znam više da li mogu da kažem da je imam, jer samo diše i hoda nešto što više nije osoba, što ima njeno ime i lik, ali nje unutra više nema. Demencija. Ovom prilikom stajem na crtu svim stručnjacima koji tvrde da demencija nastaje usljed lijenosti mozga. Ta je žena govorila tri strana jezika, pročitala više nego što su mnogi vidjeli,  i ništa u našoj stvarnosti nije bivalo, a da mu ona nije nalazila ekvivalent u prošlosti. Ta je žena bila „doktor“ za revolucije. Ali, i kritiku revolucije je vršila na svoj neponovljivi, gospodski način.

Rat je dočekala kao jedna od jedanaestoro vlastelinske djece, gimnazijalka. Baka je bila mlinareva ćerka sa završenom djevojačkom školom, a djed je radio u Americi. Dolazio je svake godine, i ćerkama kupovao šuštave haljine za Božić. Došao je i te 41. da ostane, da dočeka rođenje još jedne ćerke, i na šesti dan njenog života vlastitu smrt od ustaškog noža. Otišlo je sve muško tada, osim mog oca, koji je bio mali sa plavim loknicama, i ko zna kako, zločinac je pomislio da je djevojčica... Plamen je progutao sve, a ono što je ostalo rasparčaće 45. drugovi i drugarice... Poslije toga će se, kao po nekom usudu, u našoj familiji rađati i preživljavati samo ženska djeca.

Tetka. O njoj pišem. Mene je podigla do škole, jer sam se rodila u nezgodno vrijeme maspoka, a ona se tad penzionisala. Mislila je da treba da pomogne mojim roditeljima koji su učiteljovali po selima Dalmacije da stanu na noge. Nije imala svoje djece. Njoj mogu da zahvalim što sam ovakva. Šta god to značilo. A značilo je da prema svijetu imaš diplomatski stav, da ga prihvataš i slijediš bez padanja u vatru (ovo nisam nikad naučila), a da u sebi nikad ne izgubiš ponos i svijest o porijeklu. I da učiš. Da se vladaš gospodski i otmjeno. Naučila me da su „mali ljudi“ najopasniji, jer nemaju šta izgubiti. I da je stoga čitava priča o proleterijatu velika laž. Kad sam je kasnije pitala zašto je onda ona bila u partizanima i kasnije u partiji (u ratu je završila učiteljsku školu, i kraj rata dočekala kao partizanski učitelj), rekla je: Pa inače bi nas sve bili postreljali! Kakvo je to postrevolucionarno društvo koje strelja školovane žene koje su u ratu ostale bez svih muškaraca i bez sve imovine, i šuštave Božićne haljine zamijenile plavim keceljama i nadničarile? Tetka je prošla pakao partije (njene riječi) , udavala se za jednog „komesara“, trpjela i nasilje, za dlaku izbjegla Goli Otok ( sve se dešavalo u sat vremena, govorila je, ako na vrijeme nisi maknuo Staljinovu sliku, za koju su te ranije hapsili ako je nisi imao), a sve to da bi sestre i moga tatu školovala i izvela na put. Uspjela je.

Njihova majka, moja baka, ikona mog djetinjstva, tiha žena u crnini sa uredno zavijenom pletenicom oko glave ispod crne marame, bila je žena koja je kraj drugog rata dočekala kao udovica sa djecom u neopisivom siromaštvu, odbila da se učlani u Zadrugu, i zasukala rukave svojih bijelih ruku koje su dotad držale samo iglu i knjigu, i podigla je tu djecu. Svašta je znala, ta moja baka, bila je moja enciklopedija pravoslavlja, iako je, po vlastitom priznanju, stalno bježala sa časova vjeronauke. Živjela je 95 godina, odnio je posljednji rat, i iako u tim godinama, nije umrla od starosti, nego od tuge.

Tetkino srce je i to izdržalo. Ponovo naše kuće u plamenu, ponovo oteta zemlja i šuma koju su godinama kupovali nazad, zbjegovi i kolone, a onda rasuta porodica, smrt mog brata, bolesti... Išla je od grada do grada po bivšim republikama, tješila, mirila, pomagala, sahranjivala...

Mozak nije izdržao. Ne zato što je bio „lijen“ kako kažu doktori, već što je bio pregrijan i prenapet. Trebalo je sve to složiti i živjeti sa tim. Trebalo je imati sto lica da bi se preživjelo, trebalo je progutati milion riječi i suza, i ostati pribran, znati pravi odgovor. Ona se žrtvovala da bi mi mogli reći što mislimo i osjećamo. A kakvo je čudo ljudski mozak, i šta sve život utisne u naš um!  Kako se njena bolest razvijala, pratili smo svojevrsno „odmotavanje“ istorije, i saznali puno toga što nije rekla ranije. Ili jeste, pa nismo primjećivali, zauzeti odrastanjem. Prošli smo kroz ratove i požare, „sahranjivali“ smo „sav onaj narod“ , bili raspoređeni u „odrede“, gledali smo u tim očima koje se gase napade straha, neopisivog straha. Iako nije tačno znala ko smo mi, čitavo njeno malo tijelo bilo je u grču napora da nas zaštiti, spasi od nevidljivog neprijatelja, kog je samo njen um prepoznavao, ili tek naslućivao.

Rekla je jednom: Komunizam je fabrikovan da uništi pravoslavlje. Lenjina su u blindiranom vozu preko Njemačke u sred rata odvezli u Rusiju! (ovo opisuje i Gatalica u romanu Veliki rat)

Tetka ne poznaje više nikog od nas, ali se i dalje obraća sa: Izvinite, gospodine/gospođo, podsjetite me, ko ste vi?! Nekad sam razmišljala kako ne mogu zamisliti život bez nje, a sad želim da se što prije smiri. Kad bih mogla samo na momenat da doprem do nje, da joj kažem da ne treba da se  plaši, da smo dobro, i da joj niko od nas ne zamjera što nije uspjela da nas zaštiti od revolucije. 

Moj pokojni brat i ja, 1975, u srećna vremena kad smo bili smiješno sigurni da se ništa loše ne može desiti.

Izvor: Privatna arhiva porodice.

Srce iz Sjenice

Zašto politizujemo svaki uspeh – pita se predsednik Atletskog saveza Veselin Jevrosimović

Nije mi bila namjera da se na ovom mjestu bavim politikom, ali izgleda da je zabluda da se u modernom dobu bilo šta može desiti bez upliva politike.

Ovo pišem iziritirana pojedinim reakcijama, i odmah naglašavam, biću emotivna, ali ću se takođe truditi da budem i objektivna.

Dakle, Asmir Kolašinac, medalje, himna , zastava... i opet politika. tekst članka

Izvor: Mozzart sport

I samo se pitam: Hoće li već jednom na ovim prostorima prestati prebrojavanje krvnih zrnaca? Hoće li se dozvoliti individualnost svakome, da bude ono što želi, da voli ono što voli, i da može da se slobodno izrazi u smislu svega što voli i čemu pripada? Kome je u interesu da se konstantno truju mlade generacije, da se zbunjuju i indoktrinišu mladi ljudi? Da se težak i naporan rad pojedinca koji na kraju rezultuje (nacionalnim) uspjehom u svijetu, politizuje i omalovažava po tabloidima. Ovdje me posebno boli to što sam za Asmira sigurna da se radi o skromnom i dobrom mladiću, koji je svoj uspjeh najviše sam zaslužan, iako se u svakom intervjuu zdušno i neprestano nekom zahvaljuje. To je stvar kućnog odgoja, pa time još jedan plus.

Istaknuti srpski sportista, okitio se zlatom, i u sportskom duhu podigao srpsku zastavu. Treba da budemo srećni i ponosni. Da li je oko pojasa imao zastavu Sandžaka, Sjenice, Novog Sada, ili peškir koji mu je prije puta spakovala djevojka... ej, bre???

Pa širom svijeta sportisti pored nacionalnih iznose i simbole koji za njih imaju ličnu vrijednost. Time pokazuju da su i oni ljudi od krvi i mesa, sa ljubavima, strahovima, vjerovanjima. Time zahvaljuju za podršku i pomoć.

On se osjeća dijelom Sandžaka, isto kao što sam se ja osjećala dijelom Like, Srpske Krajine ... nekad.  I ne daj Bože nikom više da se osjeća kao ja danas, u vezi tog dijela istorije. Ne smijemo više ponavljati te greške. Meni su potpuno jasne sve te nacionalne i lokal patriotske emocije, i potpuno ih odobravam. I tu treba staviti tačku na to. Sve više od toga, a na tabloidan način, proizvešće kontraefekat, i tjeraće nas u ponovne mržnje, koje nećemo znati objasniti, ali ćemo ih tim neznanjem hraniti. Posebno što ne bismo bili tako agilni u osudi da je neki Srbin iz svijeta pored države za koju se takmiči imao i srpsku zastavu. To bi bilo ok. To i jeste ok. Ali, i ovo je, isto tako.

Problem nastaje u tački gdje se zamjenjuju teze. Svako protivdržavno i protivustavno djelovanje treba krivično goniti i kažnjavati u skladu sa Zakonom. To je nesporno. Ovdje toga nema. Molim dušebrižnike da svoje slobodno vrijeme i energiju za kritikovanje i pronalaženje zavjera usmjere na drugu stranu. U ovoj državi ima puno realnih neprijatelja.  Asmir nam nije otrovao hranu,  Asmir nam je donio zlato.

Za državne poslove smo delegirali predstavnike u Skupštinu. Ako nam nisu dobri, mijenjaćemo izbor. Ali, Država smo mi, i kakve odnose gradimo, u takvom okruženju ćemo živjeti. 

Ja želim državu građana koji će se u Srbiji osjećati dobro i slobodno, vjerujem da to želimo svi, a to je i naš zajednički zadatak.  Poštovanje. Poštovanje. Poštovanje. Onda će Srbija biti lijepa i ponosna, i niko neće željeti da ode iz nje.

I još jednom čestitke Asmiru, i još jednom da ponovim, uvjerena sam da je ovaj mladić iz Sjenice sto trideset kilograma čistog srca!

Izvor: e-kapija

Zašto ću ići na koncert Prljavog Kazališta

Ljeto 1990. radila sam na prodaji karata i kao igračica u jednom noćnom klubu – diskoteci na moru. Tamo su mi živjeli roditelji, a ja sam tada studirala u Zagrebu. Na vratima istog tog kluba kao obezbjeđenje radio je Tiho Mitrović. Mlad momak, tad tek oženjen, spoj snage, ljepote i dobrote. Prepoznao me odmah – moj tata je bio njegov učitelj u osnovnoj školi. To ljeto sam ja imala „starijeg brata“. Tiho me nije gubio iz vida, niko nije smio da mi priđe, i svako me jutro poslije posla pratio kući. I moji roditelji su bili spokojni kad su čuli da on tamo radi.

No, da se ponovo vratim na početak priče. Dakle, ljeto 1990. Dalmacija. Ja Srpkinja, vlasnik Hrvat, Tiho Hrvat, di džejevi i Srbi i Hrvati. Ljeto 1990 , Dalmacija. Uzburkane strasti  i ideje koje su se, tvrdim to sad, tek kasnije otele kontroli. Tad je to bio samo neki nacionalni inat, i vjerujem (ako griješim, pustite me, lakše mi je ovako) , da niko ne bi nastavio da smo znali šta će biti. Stale bi te usijane glave. Manuli bi se nejasnih i iskrivljenih slika i aveti iz prošlosti. Ali, ima nešto bolesno privlačno u tom „nacionalnom ponosu“, nešto što je dobri stari Frojd davno definisao. Za one koji misle da je bio matori perverznjak koji je tumačio da žene pate jer im je „odsječen“ penis, predlažem da u google ukucaju „narcizam malih razlika“ , i biće vam jasno o čemu pričam.

Dakle, to ljeto, mi svi isti i svi različiti, super smo se zabavljali u klubu motela „Gavrilović“. Hit tog ljeta je bila „Zadnja ruža hrvatska“ , kao posljedica tog talasa koji je krenuo. I koji tad nismo ozbiljno shvatili. Oni „zagriženi“ tražili su je po nekoliko puta na veče,  sve pjavajući na glas, a jednom su i zastavu unijeli. Šahovnicu. Mene ni tad nije bilo strah, smatrala sam to... ne znam ni ja čim, ali nisam se bojala. Nisam se bojala Tihe, ni mojih komšija, meni i mojima niko nije prijetio i nisam mislila da smetam. Da ne prepričavam sto puta ispričano, samo jedna anegdota:  Stranci, kojih je bilo puno tad, mislili su da je to neki mega hit kod nas, pa su donosili kasete da im se snimi pjesma, i papir i olovku da im napišem riječi. Objašnjavala sam im da je to pjesma majci, a onda im tek ništa nije bilo jasno: Čemu zastave, i kakva je to pjesma majci što se sluša 20 puta na veče.  Vjerujte mi, za nas u klubu je to bio dobar fazon. Ne tvrdim za sve. Tvrdim za Tihu i mene.

Prije toga, za vrijeme moje srednje škole, ne trebam ni pominjati da za svaku radost i svaku tugu imam pjesmu „kazališta“ koju mogu povezati sa određenim vremenom. A to je bilo vrijeme kad smo ubacivali u kasetofon praznu kasetu i pritiskali PLAY REC i PAUSE , i čekali da naiđe pjesma (onda opustiš PAUSE). Kao danas se sjećam kad sam „uhvatila“ Crno bijeli svijet.

U Zagrebu moja pokojna prijateljica Zvonka ( o kojoj sam puno toga napisala, ali nemam još snage podijeliti to) mogla je da nam obezbijedi ulaz u bilo koji klub, tako što bi Jasenku Houri samo pod brisač ostavljala ceduljicu gdje hoćemo da idemo. Njen pokojni otac svirao je sa njima.

A onda, i Tiho je poginuo. U ratu u koji nije htio da ide. Pričali mi ljudi. Ali on nije imao novac i moć da se spasi rata.  Pamtim ga nasmijanog i onako visokog i plavokosog kako priča o svojoj porodici, pamtim ga sa sve onom zastavom i ružom hrvatskom u pozadini, taj je kadar ostao, kao i velika tuga.

Puno pokojnih ima u ovoj mojoj priči. Svi dobri, svi voljeni i nikom krivi. Ali ipak, to me neće natjerati da napravim veze tamo gdje ih nema. Nije za to krivo Prljavo Kazalište. Oni momci rade svoj posao. A sticajem čudnih okolnosti  njihov posao i moje odrastanje su išli uporedo. Njihove su pjesme ostale kao markeri na bitnim stvarima mog života.  Ja te veze ne mogu razvezati. Kao što sad ne mogu napraviti vezu između njih i oslobađanja Gotovine. Oni su meni ostali momci iz Zagreba koji nas dvije klinke ponekad uvedu negdje, i mi se onda jako pravimo važne. I momci koji su otpjevali nešto što se meni lijepilo za pubertetske i adolescentske emocije. Dalje od toga, ko su zaista i kakve su im namjere - ja stvarno ne mogu ići. Ja ne želim prepravljati svoju prošlost, jer ako to uradim tek onda ništa neću imati. Stvarna je, i – predivna je. Mi nismo mogli postovati pjesmu nekom na fejs. Mi smo mogli samo u diskoteci stajati jedni pored drugih i zajedno je slušati.

Dakle, zbog svega ovoga, ja još imam puno toga da isplačem. I zato ću ići na koncert Prljavog Kazališta, da opet budem pored Zvonke, Tihe, da opet imamo onoliko godina i da se nadamo. Nečem drugačijem od ovog što smo dobili. Meni to treba, meni je to kao što je nekom od vas kad ode u rodni kraj. Ja to više ne mogu. I zato, kad komadić moje mladosti dolazi kod mene, ja ga neću propustiti.  Da zažmurim i vratim vrijeme kad sam uspjela sa radio Gospića, u mono tehnici, da snimim na kasetu: „ Moje ime je Davorin Bogović, a ovo sve oko mene to je crno-bijeli svijet...“

Ne pametujem, samo pričam viceve

Kad čovjek dođe u neke godine i već ima dosta životnog iskustva, teško se opire potrebi da ga dijeli, odnosno da savjetuje druge. E sad, to savjetovanje ne nailazi uvijek na dobar prijem, pa nam se često dešava da kad iz najbolje namjere želimo podijeliti iskustvo, druga strana to doživljava kao "pametovanje". Često čak i kad nas pitaju za savjet, teško ga prihvataju, i shvataju ga kao kritiku, pogotovo ako savjet u sebi nosi i preporuku za promjenu ponašanja. Iz tog razloga, ja najviše volim da svoja iskustva prenesem metaforički, kroz priču. Nekad su to već poznate priče (Alisa u zemlji čuda mi je neiscrpna materija, a Andersenova bajka "Carevo novo odijelo" prava paradigma današnjeg vremena), nekad je to moje iskustvo pričano u trećem licu, nekad istorijski događaj. Ali, vjerovali ili ne, čak i vicevi mogu imati pouku. I to vrlo često. Jer, zapravo i te viceve je neko smislio prema iskustvu, a najlakše je suočiti se sa mukom kad joj se nasmijemo. Ali, ako je smiješno, ne znači da nije poučno.

Ja imam u planu da ovdje napišem jednu lijepu i poučnu istorijsku priču, ali to neću danas. Nedjelja je popodne, ispričaću tri vica. Ova tri biram zato što sam ih pričala često i strancima, prevodila na razne jezike, i svaki put bi ih razumjeli. Smijali se i - zamislili se. Neke životne priče su internacionalne.

Dakle, evo večeras za smijeh, a ovih dana stiže i prava velika priča.

1.

Zamišljeni inženjer-programer ide putem i gleda u pod. Ugleda žabu. Taman da prođe pored nje, žaba mu se obrati:

- Mladiću, ja sam začarana princeza! Zla vještica me pretvorila u žabu! Poljubi me, vrati me u oblik djevojke, moj će te otac bogato nagraditi!

Programer uzme žabu i zainteresovano je pogleda...

- Poljubi me! Molim te, nemoj me mučiti! Mlada sam i lijepa, biću ti žena. Imaćeš sve što poželiš u životu!

Mladić ponovo osmotri žabu i ne rekavši ništa stavi je u džep. Žaba iz džepa poče ponovo da ga moli:

- Da li si me razumio? Ja sam princeza! Mlada sam, lijepa i bogata. Biću tvoja žena, obasuću te pažnjom i ljubavlju, samo me poljubi! Zašto me mučiš?!

Mladić je izvadi iz džepa, pogleda je i odgovori joj:

- Slušaj, ja sam programer. Ne zanimaju me djevojke, i nemam vremena za to. Ali, žaba koja govori, to je tako kul!

( I vrati je u džep).

2.

Djevojka u studentskom domu gleda svoju cimerku koja prži viršle za večeru. Prije nego što ih stavi u tiganj, odsječe im krajeve. Cimerka je upita:

- Gledam te tri godine, svaki put prije nego što staviš viršle u tiganj, odsječeš im krajeve. Zašto to radiš?

Djevojka se zamisli i odgovori:

- Iskreno, nema posebnog razloga, naprosto - i moja mama tako radi.

Sutradan djevojka nazove majku i pita je: - Mama, zašto ti svaki put kad pržiš viršle prvo odsijecaš krajeve?

Mama odgovori:

- Ne znam, to sam vidjela od moje majke.

Djevojka, sad već zainteresovana, nazove baku:

- Bako, mama mi je rekla da je od tebe vidjela da se viršlama, prije nego što se stave u tiganj, odsijeku krajevi. Zašto to radiš?

- Zapravo ne znam, nisam nikad razmišljala o tome, ja sam to vidjela od svoje majke, tvoje prababe!

Djevojka se spakuje i ode na selo gdje je živjela prababa. Nakon što su se ispričale, praunuka je pita:

-Nano, i baka i mama mi kažu da su od tebe vidjele da se viršlama, prije nego se stave u tiganj, odsijeku krajevi?

Starica se začudi:

- Štaa? Zar vi još niste kupile veći tiganj???

3.

Bosansko selo pod turskim zulumom. Raja više ne može da izdrži pritiske zulumćara, i odluče da pišu Sultanu. Sastane se čitavo selo, jednog koji je imao najljepši rukopis odrede da piše, a svi u selu kažu po jednu muku koju imaju: Velike namete, otetu zemlju, odvođenje muške djece, sušu, zimu, napade na žene.. Svaki doda barem po jednu rečenicu, samo Haso ćuti. Primjeti to neko i reče mu:

- Ajde, Haso, dodaj i ti nešto, pa nije valjda da tebi ništa ne smeta!

- Ma sve ste već rekli, eto, isto to što ste napisali i ja bih reko!

Ali ostalima to bi sumnjivo, pomisliše kako Haso planira da se izvuče ako dođe do neke odmazde, pa nastaviše da insistiraju:

- Ajde, bolan, pa uvijek može nešto da se doda, ima toliko toga, pa reci i ti nešto, makar i ponovi.

A Haso gleda ono pismo, okreće, čita:

- Ma sve je lijepo rečeno. Nema ništa preskočeno. A lijepa ova slova! Prelijepa slova! Nego, mislim se nešto, mogli smo ovo samo nekako "ukrug" napisati.

- Kako to bolan Haso, "ukrug" ?

- Pa ovako, sve u krug s kraja papira pa okolo, u krug prema sredini... a u sredini ostaviti prazno...

- Što tako bolan Haso, jesi li poludio?

- Pa kad Sultan dobije ovo naše pismo, pa ga pročita, pa ga nabije na kurac, da nam ne pocijepa ovako lijepa slova!

Eto, toliko za večeras. Sutra je ponedjeljak, ponovo se vraćamo u užurbani ritam radne nedjelje, i ako bolje pogledate, ove moje tri priče proviriće i iz neke stvarnosti.

Kapije

Ponekad baš volim da ne izlazim iz kuće. Čitav dan. Onda legnem, slušam zvukove života napolju kroz moje prozore na obe strane, i zamišljam da sam napolju. Nije da ne mogu da izađem, rekoh već, volim da ostanem u kući. Ali volim i da zamišljam. Zamišljam tako danas, kako izlazim; ali ne sada i ovdje, već vremenom, od nekad davno prije pa do sada i ovdje. Zamišljam, jednu po jednu, kapije svih kuća u kojima sam u životu živjela. Ako su zgrade, onda vrata ulaza. I ima ih, više od dvadeset. Zamišljam polako, od najranijeg djetinjstva, jednu po jednu kapiju, kako je otvaram i izlazim. I ne čekam da napravim prvi korak, već sam na sljedećoj slici, sljedećoj kapiji. Isprva ih zamišljam detaljno, na svakoj vidim ili zarđale šarke, ili sjajnu kvaku, rešetke ili žicu, lim, staklo, neke su drvene, neke niske, neke visoke, jedna je i tek ofarbana. I kad dođem do kraja, do vrata mog ulaza na broju 13, vraćam se u novi krug. Naprežem se da nisam neku zaboravila, i izlazim tako, izlazim, na sve izlaze mog života kroz koje sam se pridruživala velikom svijetu, i predavala nekom prošlom danu da me usisa kao zrno prašine, i ponese u tada neizvjesnu stvarnost, a sada već prošlost koju skoro više i ne pamtim kao bitne događaje, već samo kao slike u nizu, ciklus umjetnika koji je slikao, brisao, popravljao, ponavljao...
Hvatam se za kvaku, kuglu, rezu, otvaram i izlazim, opet, opet i opet, i onda, počinjem igru sa samom sobom, ubrzavam slike, dok na kraju svaka ne bude samo tren. Onda usporim opet (o, kako je lijepo imati kontrolu), i pustim da se slika zaustavi na jednoj kapiji. Nije najdraža, sve su najdraže, jer sve su jednako prošle, već bilo koja, tamo gdje je film stao. Prilazim joj polako ali radosno, kosa mi je kratka na toj slici, a suknja široka i dugačka. Svakako sam ja, jer mi je perspektiva takva, ne vidim se, samo osjećam radost zbog nekog cilja, i vidim kapiju ispred sebe, i moju ruku koja ide da je dohvati, pa biće zaista da sam to ja. Lagano škripne dok otvaram, a kad izađem i zatvaram je, isti taj zvuk samo unazad . Uvijek sam se voljela igrati sa stvarima koje su proizvodile zvukove, i uvijek sam voljela da vjerujem da pokret unazad proizvodi i zvuk unazad. Lakše je odrastati kad vjeruješ da se nešto može vratiti, iako kasnije shvatiš da nije tako.
Izašla sam, napolju sam, ali se ne zaustavljam da mislim o tome, ja ta koja sam izašla u nekom prošlom vremenu, jer sam mislima već na nekom mjestu na koje sam krenula. Nikad nismo u trenutku koji jeste, i zbog toga puno gubimo. Ali spoznaja je uvijek naknadna. Ima razloga zašto je to život namjestio tako, ne moramo sve znati. Dakle, ja ne vidim u toj ulici djecu koja se igraju, ni mačku koja lijeno leži, ni trešnju koja se puna ploda nadvila nad ulicu. One niže grane obrane su. Ne vidim to tada, u prošlosti, ona ja koja sam izašla, to vidim tek sad kad se na taj moj izlazak ponovo vraćam. Nije to bio neki planetarno važan izlazak. Ništa se u kosmičkoj ravnoteži ne bi promijenilo i da nisam izašla tada, i ništa važno ni novo svojim kretanjem nisam donijela. Možda. A možda je upravo ta mladost koja je već pomalo prestajala to da bude, i ta široka suknja, i kosa nemarno zakačena šnalom nekome tog dana upala u oči. Možda je neko pogledao i pomislio da je život ipak lijep, jer eto mlade žene idu negdje žurnim korakom, a suknje im lepršaju.
Put me vodi do pruge; to mi zapravo nije cilj, ali uvijek sam voljela vozove. Te šine u koje gledam nisu one koje će me nekud odvesti, ali ja to tad ne znam. Tad su mi svake šine potencijalni moj put, i gledam ih sa čežnjom. Voz prolazi, i moja suknja se kreće za vazduhom koji struji. Kratki pramenovi izvlače se iz šnale i padaju po licu. Unutra su neki ljudi, njima su te šine toga dana vodilje. Gledamo se, i naši se svjetovi ukrštaju, u trenutku postajemo dijelom svijeta jedni drugima. Trenutak za koji niko ne misli da će ga zapamtiti, ali eto, upravo je to smisao prošlosti. Crvenokosa žena sa cigaretom se možda ne sjeća tog trenutka, ali ja sam u vozu koji je prolazio zapamtila nju na prozoru, pa čak i to da je imala samo jednu minđušu. Sve je i uvijek zapamćeno. Sve što se ikad desilo, bilo kome od nas, povezano je i isprepleteno, i kao takvo nepromijenjivo i trajno zapisano u vremenu. A za svaki taj trenutak postoji negdje neko sjećanje: pa čak i ako ga onaj ko se vraća svjesno ili nesvjesno promijeni, objektivno je svaki tren vječan i nepromjenjiv. To znači da samo prošlost zaista i postoji, onakva kakvu smo je skrojili svojim postupcima, izlazeći na razne kapije i birajući puteve.
Vara se onaj ko misli da nije važno šta je bilo i kako se zaista dogodilo. Nema tog trenutka koji se dešava, a da se jednom ne može vratiti u sjećanje. Naše, ili bilo čije. Zato nije svejedno kako živimo i šta radimo. I ona rečenica: proći će... tačna je samo do pola. Proći će, da, ali će i ostati u kamenu uklesano, i ko zna kog nedjeljnog popodneva, kad je najljepše ležati u kući i sanjariti, nešto od prošlog može da se vrati i da nas podsjeti da se dogodilo. I što manje budemo izlazili zaista, to ćemo se više vraćati našim prošlim kapijama.
Ja volim ovu igru. Isprva sam se igrala slikama, ali sam shvatila da se sa slikom uvijek vraća i emocija. Nekad mi vrati radost, nekad tugu i nostalgiju, nekad bijes zbog propuštene prilike ili kašnjenja, nekad nejasan strah, za kog sad mogu reći da je najčešće bio uzaludan. Sjećanja su čudesna i po tome što ih možemo prizvati, ali ne i potpuno kontrolisati. Neka nas obaviju kao topli vjetar, a neka nam srce okuju u led. Najteža su ona uz koja ide stid. Na to treba misliti sad, dok svakog trenutka jedno parče našeg života ostaje uklesano u prošlosti. O tome da ono što se tu zapiše ne može da se mijenja.

Ovo je bila priča o moralu. O potrebi življenja života koji je vrijedan da bude zapamćen. Jer, vrijedan ili ne, zapamćen će biti sigurno. Precizno i neopozivo.

Mali Perica zna da zna

Sjećam se jedne debate na TV u kojoj su učestvovali Čeda Antić, i još neki gosti. I jedan od njih, ne sjećam se ko ( ma sjećam se, nisam još izlapjela, ali nebitno je za priču) elaborirajući svoje viđenje nekog istorijskog događaja, dodaje na to: "Ovo je moje mišljenje i imam pravo na njega." Na to mu Čeda odgovara: " Ne kažem da nemate pravo na mišljenje, samo kažem da je ono NENAUČNO. " 

E, o tome hoću da napišem nekoliko riječi. Mnogi od nas su dane i godine svog života proveli obrazujući se. I formalno i neformalno. Mnogi od nas poznaju onu glad za znanjem, za potpunim razjašnjenjem događaja i pojava, za objašnjenjem kako se i zašto nešto radi baš tako, i koji su uzroci, posljedice i veze u stvarima koje nas okružuju. Dijelom da bi se naprosto zadovoljila ta glad, a dijelom, u mom slučaju većim, da bi se svoj posao obavljao korektno, tačno, na naučnoj osnovi, i da bi se dao lični doprinos da se stvari kreću naprijed, da se svijet učini boljim. Nikad mi nije bilo teško, iako sam inženjer, provesti sate zagnjurena u relevantnu literaturu vezanu za ekonomiju, pravo, menadžment, a sve u cilju da bih dorasla zadatku. Ali avaj! Šta to vrijedi kad su glasniji oni koji na zadatu temu imaju pročitanu tek stranicu s Vikipedije, ili su nešto negdje načuli, ili (vjerovali ili ne ima i toga!) , misle da o tom nikad niko nije ništa napisao, već su oni Bogom dani da tu stvar upravo u tom trenutku smisle, modeliraju i nametnu svijetu. Mali Perica zna da zna voziti avion, nema veze što se nikad nije obučavao. Nemoj da se neko usudio da mu ospori!

Znam da se dosadno ponavljam, i još je davno naš fizičar Pavle Savić rekao: "Intelektualce će uvijek pratiti osveta dvojkaša". No, da se ne udaljim od teme, to je stvar jasna i očigledna, pa i očekivana, od "dvojkaša". Ali šta da radimo sa mediokritetima među intelektualcima, likovima kojima je sa zadnjim ispitom prestalo i svako interesovanje za nauku, i žive u uvjerenju da se na lovorikama diplome bezbrižno leži dovijeka? Ni po jada, što bi se u narodu reklo, kad se takvi ne bi prečesto osjećali pozvani da svijetu saopšte svoje ad-hok zaključivanje, na koje po njihovom mišljenju sama po sebi diploma daje pravo i čini ga validnim, i samouvjereno iznošenje upravo smišljenih mentalnih bravura na zadatu temu koje imaju sve elemente intelektualno sastavljenog iskaza sa pažljivo biranim riječima i neprikosnovenom ubjedljivošću, a koje se slušaocu serviraju kao čvrst i nesalomiv beton, imaju sve osim što su - nenaučne.

U svojoj knjizi "Povijest o Rodereru" , matematičar Giljermo Martinez kaže: "To je prokletstvo inteligencije. Kad god pokuša da bude skromna, ispada agresivna."

Ja ne tražim da budem "pametna u društvu", ne tražim da me ikad iko citira, štaviše, ne mislim ni da sam posebno i natprosječno pametna (obrazovana i načitana, da) , nije mi cilj čak ni da budem u pravu, ako je to samo po sebi cilj. Ali ne mogu da gledam kako se od gotovog pravi veresija i kako se upropaštavaju dobre ideje lošim realizacijama, poluznanjem, improvizacijama. Kako se tapka u mjestu, dok umovi briljiraju naučenim floskulama. Kako se pišu kilometri dokumentacije koje praksa nikad neće verifikovati. Ne mogu da gledam i da ne reagujem, a kad reagujem bivam po pravilu skrajnuta. Dobijem da radim neko sitno uputstvo (ponekad poželim da ga napišem na 4 jezika, zlu ne trebalo), ili mi se skrene pažnja da mi je suknja prekratka, a jezik predugačak, na primjer.

Danas, kad su informacije dostupnije nego ikad, i u najvećem broju potpuno besplatne, smatram da je sramota biti neinformisan u svojoj oblasti rada, pogotovo ako ti je posao da budeš informisan. Da znaš znanje. Naravno, niko ne može znati sve, izazova je sve više, ali upravo zato postoje timovi i podjela posla. Ali, pitam se ja, u pauzi čitanja jednog naučnog rada eminentnog profesora ekonomije, kako se dobija mjesto u timu? Kako se kaže: Dajte to meni, i daću sve od sebe! Što ne znam, pitaću, naučiću, uvažiću svako mišljenje za koje mi se dokaže da je kredibilno. Vrijedna sam, dobro pamtim i brzo povezujem. Biću dobri vojnik u službi napretka! 

Jedna interesantna stvar u vezi mene je, da sam na svim formalnim testovima i takmičenjima bila u vrhu. Kad se testira, ja se ne brinem za rezultat. Neki drugi kriterijumi su ono što mene izbacuje iz igre. I dok razbijam glavu što kako i zašto, mali naš genije, moja najmilija pametna glavica u Srbiji, Teodor fon Burg kaže da se boji ako bi ostao ovdje da bi morao gledati kako napreduju lošiji od njega, uz objašnjenja koja mu vređaju inteligenciju! Eto, dijete od 19 godina je shvatilo, a ja se i dalje borim sa vjetrenjačama. I  dalje radim ono što najbolje znam, čitam, učim, pitam, pišem, gledam. Da li sam ja samo hrpa informacija, bez imalo životne mudrosti???

Google i ja

Danas je opet eksplodiralo na suncu. Objasnili su to, ova godina je za te stvari. I sljedeća. Ja sam od toga spavala. Da li samo od toga ili i zbog vrućine koja mi je srolala ionako nizak pritisak. Elem, u vrijeme te eksplozije, ja bukvalno nisam mogla da držim oči otvorene. Onda sam se probudila, u naponu želje za učenjem, za pomakom, za iskorakom, i pomislila: sama sam i imam vremena, ajde da napravim blog. Mislila sam još štošta vezano za IT i programiranje, ali nije važno. Uglavnom, sjetih se u neko doba da ja već imam blog, ovaj ovdje, cijelih 6 godina star rezultat neke moje tadašnje probe. Nekako ga napipam, a onda oduševljeno shvatim da je zapravo vezan za moj Google nalog, i da ga teglim sa sobom stalno. Tu je, ne moram ništa ni da pamtim, ni šifru, ni kako sam mu prilazila. Sve više mog života je vezano na Google. Otkad imam Android, svaki dan se iznenadim. Premda ja pokušavam da sve to što manje koristim, pa sam opet poprilično "pokrivena",  pitam se šta li je tek sa onima koji se na sve te servise lijepe? Da budem jasna: za razliku od mnogih koji u posljednje vrijeme dižu glas i upozoravaju na ugrožavanje privatnosti, ja nemam taj problem. Prvo, nemam neku privatnost koja bi me kompromitovala, a drugo, mislim da upravo zbog prvog, ona nikog i ne zanima. Potpuno mi je irelevantno da li će negdje nešto pisati o mom životu. Pa evo, i sama to, ničim izazvana, radim. Ono što me fascinira je brzina kojom se kontrola seli iz humane u digitalnu oblast. Nije više pitanje da li sami donosimo odluke, važnije od toga je da li to uopšte više i znamo da radimo. Moj današnji dan uopšte nije trebao biti ovakav. Ali, otišla sam na FB, pa na Twitter, pa je tamo neko nešto napisao, otišla sam na link, pa još jedan, i to je rezultovalo svim mojim narednim današnjim aktivnostima. Naučila sam ponešto, ali i otvorila mnoga pitanja. Evo ih, stoje u Google chrome obeleživaču, i ako budu imali sreće, možda se neke druge dokone subote  njima i pozabavim. Uz malu pomoć energije sunčeve erupcije.