20.7.12

Mali Perica zna da zna

Sjećam se jedne debate na TV u kojoj su učestvovali Čeda Antić, i još neki gosti. I jedan od njih, ne sjećam se ko ( ma sjećam se, nisam još izlapjela, ali nebitno je za priču) elaborirajući svoje viđenje nekog istorijskog događaja, dodaje na to: "Ovo je moje mišljenje i imam pravo na njega." Na to mu Čeda odgovara: " Ne kažem da nemate pravo na mišljenje, samo kažem da je ono NENAUČNO. " 
E, o tome hoću da napišem nekoliko riječi. Mnogi od nas su dane i godine svog života proveli obrazujući se. I formalno i neformalno. Mnogi od nas poznaju onu glad za znanjem, za potpunim razjašnjenjem događaja i pojava, za objašnjenjem kako se i zašto nešto radi baš tako, i koji su uzroci, posljedice i veze u stvarima koje nas okružuju. Dijelom da bi se naprosto zadovoljila ta glad, a dijelom, u mom slučaju većim, da bi se svoj posao obavljao korektno, tačno, na naučnoj osnovi, i da bi se dao lični doprinos da se stvari kreću naprijed, da se svijet učini boljim. Nikad mi nije bilo teško, iako sam inženjer, provesti sate zagnjurena u relevantnu literaturu vezanu za ekonomiju, pravo, menadžment, a sve u cilju da bih dorasla zadatku. Ali avaj! Šta to vrijedi kad su glasniji oni koji na zadatu temu imaju pročitanu tek stranicu s Vikipedije, ili su nešto negdje načuli, ili (vjerovali ili ne ima i toga!) , misle da o tom nikad niko nije ništa napisao, već su oni Bogom dani da tu stvar upravo u tom trenutku smisle, modeliraju i nametnu svijetu. Mali Perica zna da zna voziti avion, nema veze što se nikad nije obučavao. Nemoj da se neko usudio da mu ospori!
Znam da se dosadno ponavljam, i još je davno naš fizičar Pavle Savić rekao: "Intelektualce će uvijek pratiti osveta dvojkaša". No, da se ne udaljim od teme, to je stvar jasna i očigledna, pa i očekivana, od "dvojkaša". Ali šta da radimo sa mediokritetima među intelektualcima, likovima kojima je sa zadnjim ispitom prestalo i svako interesovanje za nauku, i žive u uvjerenju da se na lovorikama diplome bezbrižno leži dovijeka? Ni po jada, što bi se u narodu reklo, kad se takvi ne bi prečesto osjećali pozvani da svijetu saopšte svoje ad-hok zaključivanje, na koje po njihovom mišljenju sama po sebi diploma daje pravo i čini ga validnim, i samouvjereno iznošenje upravo smišljenih mentalnih bravura na zadatu temu koje imaju sve elemente intelektualno sastavljenog iskaza sa pažljivo biranim riječima i neprikosnovenom ubjedljivošću, a koje se slušaocu serviraju kao čvrst i nesalomiv beton, imaju sve osim što su - nenaučne.
U svojoj knjizi "Povijest o Rodereru" , matematičar Giljermo Martinez kaže: "To je prokletstvo inteligencije. Kad god pokuša da bude skromna, ispada agresivna."
Ja ne tražim da budem "pametna u društvu", ne tražim da me ikad iko citira, štaviše, ne mislim ni da sam posebno i natprosječno pametna (obrazovana i načitana, da) , nije mi cilj čak ni da budem u pravu, ako je to samo po sebi cilj. Ali ne mogu da gledam kako se od gotovog pravi veresija i kako se upropaštavaju dobre ideje lošim realizacijama, poluznanjem, improvizacijama. Kako se tapka u mjestu, dok umovi briljiraju naučenim floskulama. Kako se pišu kilometri dokumentacije koje praksa nikad neće verifikovati. Ne mogu da gledam i da ne reagujem, a kad reagujem bivam po pravilu skrajnuta. Dobijem da radim neko sitno uputstvo (ponekad poželim da ga napišem na 4 jezika, zlu ne trebalo), ili mi se skrene pažnja da mi je suknja prekratka, a jezik predugačak, na primjer.
Danas, kad su informacije dostupnije nego ikad, i u najvećem broju potpuno besplatne, smatram da je sramota biti neinformisan u svojoj oblasti rada, pogotovo ako ti je posao da budeš informisan. Da znaš znanje. Naravno, niko ne može znati sve, izazova je sve više, ali upravo zato postoje timovi i podjela posla. Ali, pitam se ja, u pauzi čitanja jednog naučnog rada eminentnog profesora ekonomije, kako se dobija mjesto u timu? Kako se kaže: Dajte to meni, i daću sve od sebe! Što ne znam, pitaću, naučiću, uvažiću svako mišljenje za koje mi se dokaže da je kredibilno. Vrijedna sam, dobro pamtim i brzo povezujem. Biću dobri vojnik u službi napretka! 
Jedna interesantna stvar u vezi mene je, da sam na svim formalnim testovima i takmičenjima bila u vrhu. Kad se testira, ja se ne brinem za rezultat. Neki drugi kriterijumi su ono što mene izbacuje iz igre. I dok razbijam glavu što kako i zašto, mali naš genije, moja najmilija pametna glavica u Srbiji, Teodor fon Burg kaže da se boji ako bi ostao ovdje da bi morao gledati kako napreduju lošiji od njega, uz objašnjenja koja mu vređaju inteligenciju! Eto, dijete od 19 godina je shvatilo, a ja se i dalje borim sa vjetrenjačama. I  dalje radim ono što najbolje znam, čitam, učim, pitam, pišem, gledam. Da li sam ja samo hrpa informacija, bez imalo životne mudrosti???

1 коментар:

  1. Daleko od toga da si samo hrpa informacija. Najveći problem kod nas je što mali broj ljudi zna da ceni pravo, kvalitetno znanje, koje je primenljivo, tako da je recimo u našim ekonomskim školama važnije da đaci znaju koliko ovaca ima u Australiji, nego kako se u praksi radi završni račun za neku firmu. Kada naš čovek koji ovde završi elektrotehnički fakultet ode u inostranstvo mora tamo da uči još mnogo novih stvari koje se tiču isključivo prakse, jer u svojoj glavi ima gomilu nepotrebnih informacija, koje baš ničemu ne služe, pa mu se tamo čude, šta će mu sve to. Da ne širim mnogo priču, razumemo se. :)

    ОдговориИзбриши