Kapije

Ponekad baš volim da ne izlazim iz kuće. Čitav dan. Onda legnem, slušam zvukove života napolju kroz moje prozore na obe strane, i zamišljam da sam napolju. Nije da ne mogu da izađem, rekoh već, volim da ostanem u kući. Ali volim i da zamišljam. Zamišljam tako danas, kako izlazim; ali ne sada i ovdje, već vremenom, od nekad davno prije pa do sada i ovdje. Zamišljam, jednu po jednu, kapije svih kuća u kojima sam u životu živjela. Ako su zgrade, onda vrata ulaza. I ima ih, više od dvadeset. Zamišljam polako, od najranijeg djetinjstva, jednu po jednu kapiju, kako je otvaram i izlazim. I ne čekam da napravim prvi korak, već sam na sljedećoj slici, sljedećoj kapiji. Isprva ih zamišljam detaljno, na svakoj vidim ili zarđale šarke, ili sjajnu kvaku, rešetke ili žicu, lim, staklo, neke su drvene, neke niske, neke visoke, jedna je i tek ofarbana. I kad dođem do kraja, do vrata mog ulaza na broju 13, vraćam se u novi krug. Naprežem se da nisam neku zaboravila, i izlazim tako, izlazim, na sve izlaze mog života kroz koje sam se pridruživala velikom svijetu, i predavala nekom prošlom danu da me usisa kao zrno prašine, i ponese u tada neizvjesnu stvarnost, a sada već prošlost koju skoro više i ne pamtim kao bitne događaje, već samo kao slike u nizu, ciklus umjetnika koji je slikao, brisao, popravljao, ponavljao...
Hvatam se za kvaku, kuglu, rezu, otvaram i izlazim, opet, opet i opet, i onda, počinjem igru sa samom sobom, ubrzavam slike, dok na kraju svaka ne bude samo tren. Onda usporim opet (o, kako je lijepo imati kontrolu), i pustim da se slika zaustavi na jednoj kapiji. Nije najdraža, sve su najdraže, jer sve su jednako prošle, već bilo koja, tamo gdje je film stao. Prilazim joj polako ali radosno, kosa mi je kratka na toj slici, a suknja široka i dugačka. Svakako sam ja, jer mi je perspektiva takva, ne vidim se, samo osjećam radost zbog nekog cilja, i vidim kapiju ispred sebe, i moju ruku koja ide da je dohvati, pa biće zaista da sam to ja. Lagano škripne dok otvaram, a kad izađem i zatvaram je, isti taj zvuk samo unazad . Uvijek sam se voljela igrati sa stvarima koje su proizvodile zvukove, i uvijek sam voljela da vjerujem da pokret unazad proizvodi i zvuk unazad. Lakše je odrastati kad vjeruješ da se nešto može vratiti, iako kasnije shvatiš da nije tako.
Izašla sam, napolju sam, ali se ne zaustavljam da mislim o tome, ja ta koja sam izašla u nekom prošlom vremenu, jer sam mislima već na nekom mjestu na koje sam krenula. Nikad nismo u trenutku koji jeste, i zbog toga puno gubimo. Ali spoznaja je uvijek naknadna. Ima razloga zašto je to život namjestio tako, ne moramo sve znati. Dakle, ja ne vidim u toj ulici djecu koja se igraju, ni mačku koja lijeno leži, ni trešnju koja se puna ploda nadvila nad ulicu. One niže grane obrane su. Ne vidim to tada, u prošlosti, ona ja koja sam izašla, to vidim tek sad kad se na taj moj izlazak ponovo vraćam. Nije to bio neki planetarno važan izlazak. Ništa se u kosmičkoj ravnoteži ne bi promijenilo i da nisam izašla tada, i ništa važno ni novo svojim kretanjem nisam donijela. Možda. A možda je upravo ta mladost koja je već pomalo prestajala to da bude, i ta široka suknja, i kosa nemarno zakačena šnalom nekome tog dana upala u oči. Možda je neko pogledao i pomislio da je život ipak lijep, jer eto mlade žene idu negdje žurnim korakom, a suknje im lepršaju.
Put me vodi do pruge; to mi zapravo nije cilj, ali uvijek sam voljela vozove. Te šine u koje gledam nisu one koje će me nekud odvesti, ali ja to tad ne znam. Tad su mi svake šine potencijalni moj put, i gledam ih sa čežnjom. Voz prolazi, i moja suknja se kreće za vazduhom koji struji. Kratki pramenovi izvlače se iz šnale i padaju po licu. Unutra su neki ljudi, njima su te šine toga dana vodilje. Gledamo se, i naši se svjetovi ukrštaju, u trenutku postajemo dijelom svijeta jedni drugima. Trenutak za koji niko ne misli da će ga zapamtiti, ali eto, upravo je to smisao prošlosti. Crvenokosa žena sa cigaretom se možda ne sjeća tog trenutka, ali ja sam u vozu koji je prolazio zapamtila nju na prozoru, pa čak i to da je imala samo jednu minđušu. Sve je i uvijek zapamćeno. Sve što se ikad desilo, bilo kome od nas, povezano je i isprepleteno, i kao takvo nepromijenjivo i trajno zapisano u vremenu. A za svaki taj trenutak postoji negdje neko sjećanje: pa čak i ako ga onaj ko se vraća svjesno ili nesvjesno promijeni, objektivno je svaki tren vječan i nepromjenjiv. To znači da samo prošlost zaista i postoji, onakva kakvu smo je skrojili svojim postupcima, izlazeći na razne kapije i birajući puteve.
Vara se onaj ko misli da nije važno šta je bilo i kako se zaista dogodilo. Nema tog trenutka koji se dešava, a da se jednom ne može vratiti u sjećanje. Naše, ili bilo čije. Zato nije svejedno kako živimo i šta radimo. I ona rečenica: proći će... tačna je samo do pola. Proći će, da, ali će i ostati u kamenu uklesano, i ko zna kog nedjeljnog popodneva, kad je najljepše ležati u kući i sanjariti, nešto od prošlog može da se vrati i da nas podsjeti da se dogodilo. I što manje budemo izlazili zaista, to ćemo se više vraćati našim prošlim kapijama.
Ja volim ovu igru. Isprva sam se igrala slikama, ali sam shvatila da se sa slikom uvijek vraća i emocija. Nekad mi vrati radost, nekad tugu i nostalgiju, nekad bijes zbog propuštene prilike ili kašnjenja, nekad nejasan strah, za kog sad mogu reći da je najčešće bio uzaludan. Sjećanja su čudesna i po tome što ih možemo prizvati, ali ne i potpuno kontrolisati. Neka nas obaviju kao topli vjetar, a neka nam srce okuju u led. Najteža su ona uz koja ide stid. Na to treba misliti sad, dok svakog trenutka jedno parče našeg života ostaje uklesano u prošlosti. O tome da ono što se tu zapiše ne može da se mijenja.

Ovo je bila priča o moralu. O potrebi življenja života koji je vrijedan da bude zapamćen. Jer, vrijedan ili ne, zapamćen će biti sigurno. Precizno i neopozivo.